Izbor(i) i Smrt

Povezani članci

• KO TO KAŽE DA SRBIJA NE UME DA LAŽE
• Bosna na bubnju
• HDZ-ov dugi marš u prošlost
• Sadizam blokada
• Dodjele nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti 2013
• Evropa gubi glavu

Kad Bog počne da liči na čovjeka, čovjek više ne liči ni na šta.

(J. Baudrillard)

Piše: Edin Pobrić

1.

Nacionalizam je, kao i rasizam, moderna, savremena pojava. Naši preci su se sukobljavali i uništavali, ali nikada u tome nije bilo neke univerzalne ideje. Jednostavno je – nije postojao modus koji je kultura donijela da bi se odredio Čovjek, niti je, u istom smislu, postojala ideja podvojenosti neljudskog. Postojale su samo razlike koje su prouzrokovale smrtna sukobljavanja. Lišena diferencijacije koncepta Čovjeka, moderna misao je ta koja uvodi diskriminaciju. Pervertiti, homoseksualci i transseksualci, siromasi, žene i intelektualci, crni, žuti i bijeli.., Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Jevreji i Ostali – rapsodija teorora u kojem je univerzalizam utemeljio rasizam, fašizam i nacionalizam.

Šta se promijenilo od kada je moderno doba zakucalo na naša vrata pa do danas!? Poznato je da u svojim počecima katoličanstvo ne prihvata besmrtnost. Crkva je zastupala ideju o „privremenom uništenju u iščekivanju uskrsnuća“. Pitanje je vrlo jednostavno: jesu li katolički ili, kasnije, islamski misionari ikada povjerovali u besmrtnu dušu domorodaca? A šta je sa kriminalcima, ludacima, homoseksualcima, djecom? Kad je ideja besmrtnosti u pitanju, uvijek i iznova se vraćamo prokletstvu vječitog kruženja kojeg je uspostavila moderna misao – jedino bogati i moćni posjeduju dušu. Eksplicitno naslijeđe moderne univerzalnosti je Zemlja bosanska.

2.

Vlast u Bosni i Hercegovini je (ona od 1996. pa na ovamo) u sprezi sa religijskim ocima uspostavila je društvenu, političku i ekonomsku nejednakost pred smrti. Društvena je ona u kojoj poniženi i uvrijeđeni umiru tiho bez ikakve reakcije političke ekonomije. Politička je uspostavila odnos broja (kao žrtve naspram drugog etniciteta) u odnosu na individualnu patnju. Ekonomska je izgradila direktni profit – što više poginulih u prethodnom ratu više glasova na izborima i donacija međunarodnih moćnika, koje su se slivale u privatne džepove onih koji „imaju dušu“. Tako se beskraj kapitala pretvara u beskonačno vrijeme. Akumulacija vremena pred izbore nameće svaki put iznova ideju obećanog napretka, kao što akumulacija političkih partija sa nacionalnim predznakom nameće ideju o istini: i jedno i drugo što se akumulira živi od svoje (odgođene) smrti.

Profit jeste najvažnija posljedica kapitala moćnika koji vladaju BiH, ali nije i osnovni zakon društvenog poretka. Njegov osnovni zakon je kontrola nad životom i smrću.

3.

Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma vlast radi na ključnim tačkama društvene kontrole potpunim uništavanjem jedinstva mrtvih i živih, sistematičnim razaranjem suodnosa života i smrti, uzimajući u svoj politički mit da nijedna smrt nije bila prirodna, nego direktni čin kastriranja nacionalnog bića (još nije utvrđeno kako i na koji način jeste nacionalno biće). Kako je bila uopšte moguća takva apsolutna vlast stranaka u BiH nakon rata, na uštrb svih onih nezadovoljnih građana koji su osjećali njene posljedice (pljačka državne i društvene imovine, promjena sistema vrijednosti – dobri i moralni su oni koji imaju novac, svi ostali su Drugi itd.). Odgovor je vrlo jednostavan jer se tiče svih nas koji smo rođeni i koji znamo da jedan dan trebamo umrijeti: političari BiH su smrt uokvirili naslovom Nadzirati i kažnjavati jer je njihova vlast moguća samo onda kada „smrt više nije na slobodi“. To je ono stanje kada smrt postane dio kupoprodajnog ugovora između dva entiteta, između dvije političke partije čiji kusur „objeručke čekaju“ građani BiH. Dovoljno se sjetiti svih sahrana: s jedne strane ožalošćene porodice s druge strane politički moćnici. Jednima se drama „završava“ jer najzad znaju grob gdje počivaju njihovi najmiliji, drugima drama tek počinje jer je to brojka koju će iskoristiti u podmetanju vrijednosti suprotnoj strani zarad vlastitog održanja u životu vlasti. To je doslovna „kontrola između dvije obale“ kojoj nedostaje rijeka Aheront i njen čamdžija. Haron je u BiH izgubio posao.

Na ovakvim skupovima i zločinac i žrtva se obavezno etniziraju (nije važan ideološki diskurs koji je doveo do stradanja) gdje ritual sahrane proizvodi nove mitove etničke zajednice. Ta priča se ne iskazuje u prošlom vremenu, nego u mitskom koje obuhvata metafiziku prezenta kao mogućnost anticipacije budućih događaja. Bosanskohercegovački političari, oslanjajući se na tri tipa vlastite interpretacije historije (svoje ideje crpe iz nacionalnog diskursa), i tri tipa čitanja vlastite prošlosti, izmišljaju historiju kao snagu za život, ostavljajući joj ono što bi ona trebala da nije – Minotaur budućnosti.

4.

U Kur’anu stoje sljedeće riječi: „Da je Gospodar htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio.“ (11: 118) Zapisano je i sljedeće: „Ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali“ (49:13). U Bibliji: „Nemojte suditi, da ne budete suđeni! Jer ako budete sudili, onako će se i vama suditi; ako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti.“ (Matej: 67-79) Kabala je izričita: „Ne budi jedini sudac, jer nema jedinog suca nego Jedan. I ne reci: prihvatite moje mišljenje, jer oni imaju pravo na to, a ne ti.“

Dakle, Bog je odista onaj koji razdvaja oznaku od označenog, sugeriše što je dobro a što zlo, odvojio je muškarca od žene, pobrinuo se da razdvoji žive od mrtvih, odvojio Drugog od Ja, sugerisao razdvajanje duše od tijela, (Platon je to znao prije Objave, Aristotel živio u neznanju)…. Međutim, uspostavljanje razlika ne znači i stav. Stav je stvar politike, otklon ovozemaljskog od metafizike, pa ispadne: kad se god distinktivna suprotnost iskazuje kao vlast i ispostavlja se u korist jedne strane, Bog je uvijek baš na toj jednoj strani.

Kad je zagrobni život tokom povijesti postao predmetom raspodjele na podobne i nepodobne, on se nekako preselio u sam život. Danas je svakodnevnica građana BiH, čini se više nego ikada ranije, postala realitetom zagrobnog života (vješto podijeljena na raj i pakao, dženet i džehenem) na kojoj političke stranke zasnivaju svoju vlast. Na isti način na koji studenti medicine ovladavaju lešom na putu do svoje diplome, tako je država Bosna i Hercegovina, u oba svoja entiteta, ovladala mrtvim tijelima Bošnjaka, Srba i Hrvata. Na isti način kako vjera živi od odgođene vječnosti, tako i naša mala država živi od odgođenog društva sa sistemom. Zajedničko i vjeri i državi je što obje žive od smrti.

Srebrenica, Prijedor, Konjic, Kiseljak, Sarajevo, Banja Luka, Mostar itd. – umjesto da se iskaže dužno poštovanje za pojedinačne sudbine i ožalošćene porodice, političari svaku pojedinačnu sudbinu pervertiraju u stanje kolektiviteta dajući svemu broj. Umjesto da se pod svaku cijenu priznaju zločini u sopstvenim redovima i tako doprinese ne samo pomirenju nego i mogućnosti pronalaženja svih onih nestalih sa ovih prostora, zločinci iz vlastitih etničkih redova su polako postajali (prećutni) heroji. Intimizacija sa ratnim zločincima (običaj su uveli SDA, SDS  i HDZ, ostale stranke u većoj ili manjoj mjeri prihvatili) predstavlja direktni čin homogeniziranja etničke zajednice i čin simboličke razmjene gdje zločinac nastavlja živjeti u vođi, a time i u svakom drugom pripadniku te iste zajednice. S druge strane, nekrofilija oživljava kolektivne strahove date etničke zajednice u kojoj osnovni način govora postaje govor predaka koji se, stavljen u službu vladajućih režima, pretvara u diskurs mržnje prema drugom.

Broj mrtvih u svakom od naroda političari prevode u upotrebnu vrijednost (zadovoljenje uloge žrtve kao korist) i prometnu vrijednost (igra i računica kultom mrtvih koja se pretvara u potrebni simbolički kapital gdje se glasovi na izborima dobijaju u suprotnosti prema drugom a ne zbog nekog obećavajućeg političkog programa).

Premda je naše društvo možda ponegdje i u nekim segmentima napredovalo u pogledu običaja, uopšte nije nemoguće da je nazadovalo u pogledu načina mišljenja. Priznavanje zločina iz vlastitog naroda je uradio političar iz Republike Srpske, sad njegovi politički protivnici žive od njegove političke smrti.

Dakle, u pitanju je neukusni spoj političkog i teološkog govora kao pokušaj vraćanja prošlosti kako bi se formirao identitet kolektiviteta na osnovu koeficijenta „ugroženosti“. Politika i religija u braku imaju ulogu u vremenu kakvu ima centar u prostoru.

Ako je cilj proizvesti smrt u državno-politički diskurs, za tako nešto bila je neophodna posebna upotreba jezika. Jezik politike u državi Bosni i Hercegovini postaje perverzno sredstvo komunikacije i, u skladu sa diskursima moći, ne podudara se sa činom, sa svojom referencijom. Njegov je cilj da približi onu razdvojenost koja postoji između robe i referentne svrsishodnosti. Stvarnost BiH na taj način postaje nepovratno mentalno ustrojena. Ovdje nije riječ o nesporazumu, ni jezičkom ni djelatnom, nego o dubokoj podvojenosti dvaju svjetova između kojih se prekida svaki oblik komunikacije. To nije ništa drugo do isprazni govor koji projicira samo jedan životni stil – naviku da ne može bolje, u strahu da svaka promjena vodi ka gorem. Najbolje o tome svjedoče februarske demonstracije koje su ponovo razjedinile obične ljude na one koji su osuđivali karakter demonstracija i na one koje ih opravdavaju, a u isto vrijeme su ponovo ujedinili političku elitu koja je ponovo našla opravdanje za svoju ulogu gospodara života i smrti.

Lako je naći primjere ispraznog govora među političarima (teško je naći političare koji imaju od njega otklon), međutim ono što je još zanimljivije je kako su se neki intelektualci približili tom diskursu da bi ga svojim tekstovima doveli do ogledala savršene manipulacije biračkim tijelom. Eklatantan primjer odvajanja znaka od referencije (a nije u pitanju poetski diskurs) u svojim tekstovima njeguju, na primjer, Fatmir Alispahić i Nino Raspudić. Obojica su majstori prazne riječi. Razlika je možda samo u tome što Alispahić ideološki stoji iza svojih nacionalističko obojenih tekstova, dok je Raspudić, koji je doktorirao na tzv. slaboj filozofiji G. Vattima i sistemu razlika postmoderne misli, samo jeftini prevarant u službi vladajuće nacionalističke ideologije.

5.

Slijedom afirmacije i upravljanja smrću od strane političkih partija ovih prostora posljedica je očigledna: nijedan od četiri najvažnija sistema svake države nije u funkciji u Bosni i Hercegovini, tačnije svaki od njih radi kao fiktivna stvarnost nekog zamišljenog sistema praznog označitelja: i ekonomski, i pravni, i zdravstveni, i obrazovni.

Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja je dopustila da se cjelokupni sistem obrazovanja (koji se u prethodnoj državi gradio 40 godina) obruši sam u sebi. Umjesto modifikacija i korekcija, vlast BiH je odabrala novi sistem vrijednosti. Dvije škole pod jednim krovom je vrhunac perverzije koju su osmislili novi manekeni (manne-ken) obrazovanja. U lancu gubitka sistema vrijednosti na red je došlo visoko obrazovanje. Dostojanstvo nastavnika i studenata počelo je da se gubi usvajanjem bolonjskog procesa (usljed nedostatka kadra i sredstava, sistem nikada nije mogao zaživjeti u svom punom kapacitetu), a izgubljeno je njegovom morbidnom interpretacijom od strane vlasti države BiH. Rigidni kapitalizam preko inih Vlada Kantona Sarajevo, a u dobrom braku sa ostacima feudalnih ostavština zakašnjelog romantizma na ovim prostorima, uz želju da u potpunosti ovladaju životom države, doveo je do toga da Sarajevski Univerzitet doživljava svoje najtužnije dane. Oživljavaju se privatne karikature od fakulteta dok se Univerzitet u Sarajevu sistematski ruši. Na isti način kako drama, u odnosu na roman, nema vremena za vrijeme, tako Vlada nema vremena da vlada. Ona svoju dramu (ne)vladanja ispostavlja gospodareći odgođenom smrću nauke, slobodnog mišljenja i kritike.

6.

Kad sam pročitao što sam napisao, skupa sa slikama nevjerovatne predizborne trivijalnosti koja je počela da trese Zemlju, urezala mi se jedna slika iz knjige Reza Aslana, Zelot: Život i vrijeme Isusa Nazarećanina. Doba je Rimljana, nekih 60 godina prije nove ere i Jeruzalem. Hram u Jeruzalemu. Prinose se žrtve Bogu u ime i zdravlje Rimskog Cara. U Hramu je Dvorište za Izraelite, najdublji dio Hrama u koji čovjek može ući. Mjesto gdje su ljudi, sasvim blizu Bogu. Tu nisu leševi pogubljenih životinja, tu se zadah lešine pokušava prikriti tamjanom, smolom i cimetom, ali smrad je toliki da se ne može neutralizirati ničim. Ipak svećenici tu dolaze i mašu i mašu tamjanom. Nešto dalje od tog Dvorišta je Dvorište za svećenike. To je zabranjeni prostor u kome se gospodari životom i Smrću. Tu se prinose žrtve.

Izbori i Veličanstveni predizborni kič u Bosni i Hercegovini nije ništa drugo nego tamjan pod nosom birača, kojim političari mašu i mašu. Vješto se želi prikriti ono što se ipak sakriti ne može. Zaudaraju korumpirani manne-keni, zaudara makijavelistička želja za vlašću, smrdi bahatost. Iz  nekrofilijskog odnosa spram prinjetih žrtava i perverznog odnosa spram živih, njihova dvorišta su se s vremenom proširila.

Stoga, kad dođu i prođu izbori, zašto se čuditi ako nam bude javljeno da je Bog baš na toj strani, strani pobjednika. Ko nam je kriv što smo mi na drugoj strani – tamo iza dvorišta, kad jednostavno nemamo dušu.