ENG
Ivan Markešić se pita: Ponavljamo li Tuđmanove greške u BIH?
Autor/ica
Povezani članci
Donosimo dio kolumne poznatog hrvatskog sociologa religije Ivana Markešića. U ovom dijelu posebno se osvrće na politiku hrvatskog predsjednika Ive Josipovića prema Bosni i Hercegovini. Kolumnu u cijelosti možete pročitati na portalu kriz-zivota.com.
Mnogi građani Bosne i Hercegovine imali su također veliko povjerenje u predsjednika Hrvatske države, prof. dr. Ivu Josipovića. Željeli su u njemu vidjeti neku novu nadu. Poklanjali su mu svoje povjerenje, posebno nakon posjeta Ahmićima i Križančevu Selu. Međutim, što je povjerenje prema njemu bilo bilo veće i snažnije, to je sadašnje razočaranje njime bolnije i doživljava se s nevjericom. Naime, njegovo “šurovanje“ sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem, sinom suautora ratnoga i mirnodopskog Memoranduma SANU, Ljubomira Tadića, i kućnoga prijatelja Dobriše Ćosića, inače dobroga poznanika Franje Tuđmana, omogućuje da B. Tadić u miru, s prijateljima kakav bi trebao biti hrvatski predsjednik, s osmijehom i rukoljubom ostvari sve ono što Milošević nije uspio u ratu, kako na području Bosne i Hercegovine, tako i na području Hrvatske, posebno nakon proglašenja Kosova neovisnom republikom.
Da stvari nisu nisu nimalo bezazlene upozorava i jedan od velikih zagovornika hrvatske opstojnosti u Bosni i Hercegovini kao samostalnoj, suverenoj i nedjeljivoj državi, na cijelome njezinu teritoriju, fra Petar Jeleč, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, teolog i povjesničar, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, s doktoratom na temu “Katolička crkva u BiH i NDH“. Jeleč u svojoj najnovijoj kolumni u sarajevskim “Danima“ pod naslovom: “Josipović i Tadić destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu“ govori o opasnostima koju svojim odnosom prema ovoj državi (do)nose ta dva predsjednika. Možda i ne bih čvrsto povjerovao u redakcijski naslov navedene kolumne da mi osobno nisu poznate neke stvari. Tako, na primjer, hrvatski predsjednik, unatoč mnogoputnim traženjima, još uvijek nije primio u službeni posjet predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, Živka Budimira, inače generala Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane, i to samo zato, smatraju mnogi analitičari trenutnih političkih zbivanja u BiH, jer drugoga razloga ne bi trebalo biti, što taj uzorni hrvatski general nije na tom mjestu kao HDZ-ova figura i nema blagoslov Čovića i Dodika. Također, hrvatski predsjednik, iako je bio obećao, navode tamošnji analitičari, još uvijek nije primio ni predsjednika Hrvatskoga naraodnog vijeća Bosne i Hercegovine (HNVBiH), prof.dr. fra Luku Markešića, samo zato što ovaj nije po volji, ili kazano narodski “po ćeifu“, već navedenoga hrvatsko-srpskoga dvojca Čovića i Dodika. Dobro mi je poznato da je hrvatskome predsjedniku prigodom njegova posljednjeg posjeta Sarajevu predana, i to s posvetom, knjiga pod naslovom “Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu“, posvećena desetoj obljetnici utemeljenja ove svehrvatske bosanskohercegovačke udruge (1994-2004). Iz nje je mogao saznati sve vrijednosti koje je ova udruga građana uspjela promovirati u svrhu opstojnosti države Bosne i Hercegovine i hrvatskoga naroda u njoj, ali uvijek u susretanju i suradnji s druga dva naroda – Bošnjacima i Srbima.
Nije rijetkost u tamošnjim medijima pronaći stajališta da se sve više stječe dojam da se hrvatski predsjednik koristi istim onim modelima kao i predsjednik Tuđman – stvarati prijateljstvo sa Srbijom, bez obzira kakve to posljedice može imati na budućnost Bosne i Hercegovine, ali i na trenutni položaj hrvatskoga življa u Bosni i Hercegovini. Najvažniji dometi njihove vanjskopolitičke aktivnosti su Zagreb, odnosno Beograd. U tome, nažalost, ima dobre supomagače u Vladi Republike Hrvatske, ali i u mnogim visokim strukturama Katoličke crkve, čiji prelati žive u Bosni i Hercegovini, “a Boga mole da kiša pada u Hrvatskoj“. Tome svjedoče ljetne svetkovine po hrvatskim područjima od posebne države skrbi na koja su “humano preseljeni“ Hrvati katolici iz Bosne i Hercegovine. Oni u tim blagdanskim ljetnim svetkovinama, obučeni u svoje narodne nošnje, kao npr. oni iz Kraljeve Sutjske, služe kao pokazni eksponati “uspješne“ politike prisilnoga preseljenja vlastitoga naroda. A sve je – čak i “dragovoljno“ napuštanje vlastitih domova – prihvaćano s povjerenjem u “Velikoga Vođu“ i njegove “genijalne“ ideje o podebljanju hrvatskoga pereca. Ne čudi stoga što jedan dio hercegovačkih medija Republiku Hrvatsku i naziva «Perecija», a sve zbog nepotpunog ostvarenja navedene “genijalno“-sulude ideje o podebljanju. Ideje znaju koštati. Ova je koštala veoma, veoma mnogo, i to u svakome pogledu. Posljedice su i danas vidljive.
Autor/ica
