Ivan Markešić se pita: Ponavljamo li Tuđmanove greške u BIH?
Povezani članci
Mnogi građani Bosne i Hercegovine imali su također veliko povjerenje u predsjednika Hrvatske države, prof. dr. Ivu Josipovića. Željeli su u njemu vidjeti neku novu nadu. Poklanjali su mu svoje povjerenje, posebno nakon posjeta Ahmićima i Križančevu Selu. Međutim, što je povjerenje prema njemu bilo bilo veće i snažnije, to je sadašnje razočaranje njime bolnije i doživljava se s nevjericom. Naime, njegovo “šurovanje“ sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem, sinom suautora ratnoga i mirnodopskog Memoranduma SANU, Ljubomira Tadića, i kućnoga prijatelja Dobriše Ćosića, inače dobroga poznanika Franje Tuđmana, omogućuje da B. Tadić u miru, s prijateljima kakav bi trebao biti hrvatski predsjednik, s osmijehom i rukoljubom ostvari sve ono što Milošević nije uspio u ratu, kako na području Bosne i Hercegovine, tako i na području Hrvatske, posebno nakon proglašenja Kosova neovisnom republikom.
Nije rijetkost u tamošnjim medijima pronaći stajališta da se sve više stječe dojam da se hrvatski predsjednik koristi istim onim modelima kao i predsjednik Tuđman – stvarati prijateljstvo sa Srbijom, bez obzira kakve to posljedice može imati na budućnost Bosne i Hercegovine, ali i na trenutni položaj hrvatskoga življa u Bosni i Hercegovini. Najvažniji dometi njihove vanjskopolitičke aktivnosti su Zagreb, odnosno Beograd. U tome, nažalost, ima dobre supomagače u Vladi Republike Hrvatske, ali i u mnogim visokim strukturama Katoličke crkve, čiji prelati žive u Bosni i Hercegovini, “a Boga mole da kiša pada u Hrvatskoj“. Tome svjedoče ljetne svetkovine po hrvatskim područjima od posebne države skrbi na koja su “humano preseljeni“ Hrvati katolici iz Bosne i Hercegovine. Oni u tim blagdanskim ljetnim svetkovinama, obučeni u svoje narodne nošnje, kao npr. oni iz Kraljeve Sutjske, služe kao pokazni eksponati “uspješne“ politike prisilnoga preseljenja vlastitoga naroda. A sve je – čak i “dragovoljno“ napuštanje vlastitih domova – prihvaćano s povjerenjem u “Velikoga Vođu“ i njegove “genijalne“ ideje o podebljanju hrvatskoga pereca. Ne čudi stoga što jedan dio hercegovačkih medija Republiku Hrvatsku i naziva «Perecija», a sve zbog nepotpunog ostvarenja navedene “genijalno“-sulude ideje o podebljanju. Ideje znaju koštati. Ova je koštala veoma, veoma mnogo, i to u svakome pogledu. Posljedice su i danas vidljive.