Istostolno partnerstvo Milanovića i Karamarka

Povezani članci

• Ne želimo se pomiriti s lažima koje nam se serviraju kao “novootkrivene” istine
• Čišćenje Lagumdžijinih kadrova: Nermin Nikšić vraća nadu u povratak socijaldemokratije
• KOME SMETA ANGELA MERKEL?
• Preglasavanjem do pakla
• LA VITA E BELLA
• Suljagić: Iznijet ću dokaze da Vlada RS provodi okupatorsku politiku prema nesrbima

Kao najljepšu moguću vijest hrvatski mediji javljaju da će premijer Zoran Milanović i vječno odsutni šef parlamentarne oporbe Tomislav Karamarko po prvi put sjesti za isti stol. Navodno će se to povijesno istostolno sjedanje dogoditi danas u 11 sati, kada bi trebao početi sastanak na koji je predsjednik Vlade pozvao sve predsjednike zastupničkih klubova iz obližnjega Sabora, da pronađu konsenzus po pitanju kompromitirane arbitraže u graničnom sporu sa Slovenijom.

Premda je »izvor blizak Tomislavu Karamarku« potvrdio da će se predsjednik HDZ-a osobno odazvati premijerovu pozivu i da na sastanak neće poslati Gordana Jandrokovića ili neku još nedostojniju zamjenu, ne bi me iznenadilo kad bi oporbeni prvak svojim današnjim nepojavljivanjem u Banskim dvorima demantirao riječi tog sebi bliskog izvora.

Jer Tomislavu Karamarku je zasigurno poznato da je admiral Davor Domazet Lošo, ubrzo po izbijanju skandala s transkriptima prisluškivanih razgovora između Simone Drenik i Jerneja Sekoleca, izjavio kako bivšu premijerku Jadranku Kosor »treba odmah uhititi i optužiti za veleizdaju, jer je ona dala arbitrirati nešto što je naše, premda za to nije imala ovlasti ni hrvatskog naroda, ni Hrvatskog sabora«.

Šefu HDZ-a vjerojatno nije promaklo ni to da je nesuđeni predsjednik RH dr. Josip Jurčević korigirao Domazetov prijedlog izjavom kako bi »trebalo suditi ne samo Jadranki Kosor, već i svim saborskim zastupnicima koji su glasali za arbitražu, bivšem predsjedniku Mesiću te članovima Vlade koji su podržali tu odluku, te da amnestiran ne bi trebao biti ni tadašnji glavni državni odvjetnik«.

Moralo je Karamarka zazepsti oko srca kad je pročitao Jurčevićevu brojku od »150 do 200 veleizdajnika čija su imena poznata i kojima bi trebalo suditi kako bi se poslala poruka da se veleizdaja na isplati«. Jer među tih 150 do 200 veleizdajnika nesuđeni hrvatski državnik Josip Jurčević ubraja i bivšeg predsjednika Sabora, danas umirovljenog Luku Bebića, potpredsjednike Vladimira Šeksa, Ivana Jarnjaka i Josipa Friščića, i još sedamdeset i kusur mahom HDZ-ovih saborskih zastupnika, koji su tog 2. studenoga 2009. izglasali ponižavajući prijedlog odluke o arbitraži.  Od optužbi za veleizdaju tako ne bi bili pošteđeni HDZ-ovi parlamentarci od A do Z, od Ive Andrića do Marija Zubovića, uključujući i akvatorijalno nesenzibiliziranog vaterpolista Pericu Bukića, pa Tomislava Čuljka, Josipa Đakića, Stjepana Fiolića, Sunčanu Glavak, Antu Kulušića, Gorana Marića, Nevija Šetića, Dubravku Šuicu… i – naravno i nadasve – Andriju Hebranga koji je te pijane novembarske noći, jedne od onih što za posljedicu imaju višedecenijski hrvatski mamurluk, trezveno zaključivao kako »u sporazumu nema niti slova, ni retka po kojem se Hrvatska odriče svog teritorija«.

Nadrapali bi i tadašnji HDZ-ovi partneri iz HSLS-a, HSS-a, SDAH-a i SDSS-a Ivan Čehok, Marijana Petir, Šemso Tanković i Milorad Pupovac, a uz njih i zastupnici nacionalnih manjina Deneš Šoja, Nazif Memedi… A bogme i HNS-ovci na čelu s Vesnom Pusić koji su se priklonili saborskoj većini i digli ruke za arbitražu.

Krunski svjedoci njihove veleizdaje bili bi HSU-ov zastupnik Silvano Hrelja, IDS-ovac Damir Kajin, HDSSB-ovac Boro Grubišić, nezavisni Dragutin Lesar, te SDP-ovci Ivo Josipović i Ivica Pančić koji su i tog 2. studenoga glasali protiv pristanka na arbitražu, da bi 19. studenoga pokazali još zavidniji stupanj domoljubne svijesti, odbivši glasati za ratifikaciju arbitražnog sporazuma. Status svjedoka-pokajnika mogli bi imati oni zastupnici SDP-a na čelu sa Zoranom Milanovićem koji su pri prvom glasanju bili suzdržani, da bi na koncu ipak dali glasove za ratifikaciju, ali uz kakvu-takvu ogradu iskazanu ocjenom da »sporazum nije poguban, ali predstavlja necjelovito rješenje kojim je Hrvatska pristala na uvjete koji više odgovaraju drugoj strani«.Karamarko je itekako svjestan da takav pokajnički status na veleizdajničkom procesu Jurčević nipošto ne predviđa za optužene članove Kosoričine Vlade Ivana Šukera, Božidara Kalmetu, Gordana Jandrokovića… pa tako ni za tadašnjega ministra unutarnjih poslova – Tomislava Karamarka.

A budući da je i sam uočio kako se aktualni premijer u posljednje vrijeme napadno priklanja stavovima poštene hrvatske desnice i kako ih papagajski ponavlja i besramno zastupa, misleći da će tako izbjeći poraz na izborima, Karamarko ima sve razloge za pojačani oprez. Jer se od ovako nacionalno uspaljenog Milanovića može očekivati baš svašta, pa čak i to da se na današnjem sastanku s predsjednicima zastupničkih klubova krene samodokazivati ne samo usvajanjem Jurčevićeve retorike nego i operacionalizacijom njegove ideje o hapšenju osumnjičenika za veleizdaju.Pa ako premijer danas u svoju klopku uhvati predsjednicu Kluba zastupnika same sebe i HGS-a Jadranku Kosor, i ako Ranko Ostojić počne privoditi ostale veleizdajnike – od obližnje Vesne Pusić preko Šukera i Kalmete pa sve do Pupovca – Karamarku je pametnije biti tamo gdje je proveo čitav mandat predsjednika Kluba zastupnika HDZ-a… Dakle, negdje na terenu.A sastanak s Milanovićem? »Jandrokoviću, daj, molim te, skokni pa vidi jesam li tamo…«