ENG
Povezani članci
Foto: Yorck Maecke/GAFF/laif
Kod ljudi koji su doživjeli opsadu Sarajeva slike iz Ukrajine bude teška sjećanja. I oni su dugo živjeli u neizvjesnosti i strahu.
Piše: Erich Rathfelder – taz.de – 5.4.2022.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
U Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, teško je ne pogledati na gore. Tamo na okolna brda gdje je suncu zimi teško da se podigne i donese gradu nešto topline i svjetla.
Od 24. februara, dana kada je započeo nezakoniti ruski napad na Ukrajinu, ljudi rijetko gledaju prema suncu. Puno više, prije svih stariji, sa brigom gledaju gore. Gledaju prema tamo odakle je srpska artiljerija od 1992. do 1995. pune tri godine pucala na grad.
Slike iz Ukrajine, prije svega iz Mariupolja užasnule su mnoge stanovnike Sarajeva. To ih je podsjetilo na ono šta su oni doživjeli prije 30 godina. Hoće li opet biti rata?, pitaju se oni. Ne uznemirava samo situacija u Ukrajini jer tu je strah da bi se rat mogao prenijeti na susjedne zemlje. I vijesti iz srpskog entiteta Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, i njenog glavnog grada Banja Luke su uznemiravajuće. Jer Putinova opsesija o ruskom velikom carstvu, preneseno na Srbiju, ima i tamo pristaše.
Milorad Dodik, „jaki čovjek“ bosanskih Srba, nedavno se hvalio da se proteklih godina više od 20 puta sreo sa Putinom. Dodik ne krije svoje simpatije za ruskog diktatora. Rusi su već 2017. slali ljude iz vojske i tajnih službi u Banja Luku i trenutno obučavaju ljude iz RS kao „specijalnu policiju“.
Dodik želi srpski entitet odcijepiti od Bosne i Hercegovine što većina stanovništva zemlje ne bi mogla prihvatiti. Usto dolazi da je i hrvatski vođa nacionalista Dragan Čović u savezu sa Dodikom i takođe se pokazuje kao podržavalac Putina.
„Ako Putin pobijedi onda će imati bazu u našoj zemlji“, kaže Meho Alićehajić, nekadašnji nastavnik njemačkog jezika i istoričar. To bi bilo veoma opasno i NATO bi se morao uključiti. Međutim EU je vrlo slaba i pregovara sa ovim političarima umjesto da ih smijene.
Za Mehu Alićehajića, koji je kao dijete doživio Drugi svjetski rat i cijeli posljednji rat izdržao u Sarajevu sa svojom suprugom, sa ukrajinskim ratom ponovo se javlja trauma od tada, „taj život pod stalnom opasnošću, bez vode i grijanja, bez struje, jedva nešto jela, samo malo humanitarne pomoći“. Sadašnji 89-godišnjak bio je tada pri nošenju vode sa bunara u pivari pogođen šrapnelama granata. „Srbi su namjerno pucali u red na vodu kao sada Rusi u red za hljeb u Harkivu.“
Više hiljada zgrada, u gradu koji je brojao 300.000 stanovnika, bilo je tada razoreno, preko 11.000 odraslih i 1.500 djece ubijeno, 55.000 ljudi djelom teško ranjeno. „Usto dolazi da niko ne broji kao žrtve rata one koji su bili bolesni i nisu više dobijali lijekove“, kaže Meho Alićehajić. U ratu je umrlo puno više ljudi nego što je zvanično poznato. „A tako je sada i u područjima Ukrajine gdje se vode borbe.“
Ujutro 5. aprila sve je još bilo mirno, sjeća se Meho Alićehajić i njegovi susjedi. „Svi ljudi iz susjedstva su se tada pokrenuli.“ Išli su na demonstracije za mir, koje su se odražavale u blizini parlamenta i hotela „Holiday Inn“, gdje su zasjedali srpski poslanici. Oni su tamo zasjedali jer je dvije trećine stanovništva 2. marta 1992. na referendumu glasalo za nezavisnost zemlje. Međutim, srpsko vodstvo htjelo je spriječiti nezavisnost. 6. aprila trebala je zemlja biti diplomatski priznata od EU.
Ukoliko je Bosna i Hercegovina proglasi nezavisnom onda će zemlja plivati u krvi, zaprijetio je Radovan Karadžić, politički vođa bosanski Srba i predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS). Zbog toga su stotine hiljada išle na demonstracije za mir; došli su autobusi iz cijele zemlje. Iznenada su se začuli pucnji. Prvi meci su pogodili dvije mlade žene na mostu na Miljacki; rat je počeo.
Meho Alićehajić i drugi susjedi javili su se tada dobrovoljno u snage odbrane sastavljen od policije i rezervista, koja se postepeno formirala u bosansku armiju (Armija BiH). Cjelokupno stanovništvo bilo je mobilisano; „No pasarán“, ovaj borbeni poklič iz španjolskog građanskog rata, bio je na svim ustima. Duh otpora bio je probuđen. Isto kao sada u Ukrajini.
Podijeliti grad
Sredinom marta 1992., dakle tri tjedna prije ovih demonstracija, uspjelo je meni i jednom ukrajinskom kolegi, da intervjuišemo Radovana Karadžića u njegovoj centrali u Holiday Innu. Sarajevo, rekao je on, treba da se podjeli na tri djela: Na muslimanski istočni dio, Stari grad. Novo Sarajevo i granične moderne gradske četvrti trebaju opet biti srpske. A na zapadu oko Rajlovca mogli bi Hrvati dobiti jedno područje, rekao je on. Kako to treba da se izvede? To znači preseljavanje, puno trpljenja za stanovništvo, intervenisali smo mi. Karadžić nije odgovorio. Njegov plan za Bosnu i Hercegovinu bio je već gotov.
Stipe Mesić, posljednji predsjednik Jugoslavije i od 2000. predsjednik Hrvatske objasnio je prije dvije godine na jednoj konferenciji u Titovom bunkeru u Konjicu šta je stajalo iza bosanskog rata. U martu 1991. sastali su se u četiri oka predsjednici Srbije i Hrvatske i dogovorili da se Bosna treba teritorijalno podijeliti između dvije države. Bosna i Hercegovina nema pravo na egzistenciju.
Nakon sastanka Mesić je upitao Tuđmana: Šta će se onda dogoditi sa Alijom Izetbegovićem, vođom bosanskih muslimana? „Nema Alije“, neće više biti Alije. Time je mišljeno da bosanskih muslimana više neće biti.
Karadžić bi sa srpske strane trebao provesti ovu strategiju i imao je sa Ratkom Mladićem, vrhovnog komandanta, koji je u istoriju ušao kao „kasapin sa Balkana“. U sebe isprepleteno multinacionalno društvo trebalo je biti rastrgano.
I hrvatski nacionalisti bili su spremni: Mate Boban, njihov vođa, susretao sa više puta sa Karadžićem, da bi utvrdili teritorijalne zahtjeve. Od maja 1993. obje strane obustavile su međusobne borbe. Nacionalisti obje strane krenuli su na to da razbiju posljednje ostatke tradicionalnog bosanskog društva.
Sa prozorske strane zgrade u kojoj stanuje Meho Alićehajić, koju su Austrijanci napravili krajem 19. stoljeća, a koja je blizu ženskog samostana, sufijske džamije i katoličke škole u Sarajevu izgleda silueta brda Vraca na dohvat ruke. Odatle odozgo, sa širokog prostora partizanskog spomenika, je ova zgrada vidljiva golim okom. Sa Vraca se moglo pucati na svaku kuću u gradu.
Gore na prostoru partizanskog spomenika uveče vlada mir. Posjetioci sa djecom koja su se igrala su otišli. Dugi niz ploča sa imenima muškaraca i žena ubijenih u Drugom svjetskom ratu izgleda u sumraku skoro sablasno. „Pogledaj“, rekao je nekoliko mjeseci prije svoje smrti 8. aprila 2021., bivši general Jovan Divjak, pokazujući imena ubijenih, „Ovdje možeš upoznati istoriju grada.“ Na tim spomenicima nema etničkog razdvajanja.
Jovan Divjak, bio je bosanski Srbin i odlučio se da brani svoj grad. Kao zamjenik komandanta bosanske armije postao je objekat mržnje srpskih ekstremista oko Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Divjak je u svojoj osobi otjelovljavao građanski i multietnički identitet Sarajeva. Divjak je u nacionalizmu vidio primitivnu i razarajuću formu koja na koncu vodi u fašizam. Partizani su sa parolom „Bratstvo i jedinstvo“ ujedinjavali ljude u Bosni i Hercegovini. 40 posto porodica bilo je izmiješano. Nacionalisti su htjeli da razbiju društvo i razore zajedničku kulturu.
Prije napada Karadžić je poslao pisma svim Srbima u Sarajevu i zahtijevao da napuste grad na par dana. On nije računao, kao ni Putin danas u Ukrajini, da će ljudi dati otpor. On je vjerovao da će srpske trupe brzo zauzeti grad i tada bi trebalo da se Srbi vrate u „očišćeni“ grad. Mnogi su slijedili poziv, neki su ipak ostali.
Srbi su vjerovali u brzu pobjedu
Sa strane napadača niko nije vjerovao u toliku hrabrost branilaca. Prije svih bosanski Muslimani, narodna grupa Bošnjaka, imali su u očima nacionalističkih Srba malo borbenog duha.
U početku je i za srpsku stranu sve teklo po planu. Pošto je Srbima uspjelo da Jugoslavensku narodnu armiju, koja je tada spadala među najveće armije u Evropi, dovedu pod svoju kontrolu, krenuli su prvo na istoku zemlje u ofanzivu protiv nebranjenog većinskog muslimanskog stanovništva. Mladićeve trupe zauzele su dolinu Drine, ubili mnogo ljudi u Višegradu i Foči, zatvorili žene u logore za silovanje i prisilili sve koji su se mogli spasiti na bjegstvo.
Srpske trupe pojačane paravojnim grupama prodrle su uzduž Save na zapad. Zapadnobosanski gradovi Banja Luka i Prijedor pali su im u ruke bez borbe. Tamo su bili aktivni „krizni štabovi“, koji su one koji nisu bili Srbi prisiljavali da nose bijele trake da bi ih na koncu internirali u koncentracione logore. Samo u Prijedoru u ljeto 1992. u logorima Omarska i Keraterm ubijeno je preko 3.200 ljudi.
Srpske trupe zauzele su u jesen 1992. preko 66 posto teritorije Bosne i Hercegovine. Desetine hiljada ljudi izgubilo je pritom svoj život. 2 od 4,5 miliona stanovnika pobjeglo je u područje koje je još držala bosanska armija ili u inostranstvo. Sama Njemačka prihvatila je tada više od 300.000 ljudi.
I onda još to: Hrvatska strana počinje u maju 1993. napadati preostali dio Bosne i osvajati područja za svoju paradržavu Herceg–Bosnu. Armija bosanskih Hrvata HVO gađa artiljerijom na istorijski stari grad Mostara naseljen Muslimanima. Oni su razorili poznati Stari most, simbol grada koji je osim toga simbolizirao povezanost kultura.
Razaranja su bila ogromna, većina zgrada bile su samo još skeleti. Snajperisti su pucali na sve ljude koje su mogli vidjeti. Ljudi su preživjeli skoro 9 mjeseci u podrumima koji su bili povezani prolazima. Tada je poginulo oko 5.000 ljudi. Međutim istočni Mostar izdržao je stalne napade. Hrvati nisu mogli zauzeti stari grad.
Slike iz Mariupolja izazivaju kod ljudi, koji su preživjeli taj pakao, sjećanja na glad, na žeđ. Nakon što je armija bosanskih Hrvata HVO zatvorila pristupne puteve centralnoj Bosni dva miliona ljudi bili su skoro godinu dana odsječeni od vanjskog svijeta. Skromna humanitarna pomoć od UN stigla je doduše do gradova Zenice i Tuzle ali mogla se podijeliti samo na djecu i stare.
Teritorije koje je držala bosanska vlada sastojale su se u ljeto 1993. ustvari samo od enklava opkoljenih neprijateljem. U zimu 1993/94. mnogi ljudi su vjerovali da neće preživjeti.
Međutim, polako se konsolidovao otpor. Bosanska armija organizovala se uprkos svim nedaćama i držala je linije fronta. Nakon ratnog zločina u selu Ahmići blizu Viteza, kada su Hrvati zapalili preko 20 kuća zajedno sa ljudima koji su tamo stanovali i kad je izgorjelo preko 100 ljudi, najviše žena i djece, mobilisane su sve snage. Hrvatska HVO je postepeno potisnuta iz centralne Bosne a hrvatski dominirani gradivi kao Vitez i Kiseljak bili su opkoljeni bosanskim trupama.
Svaki rat se mora jednom završiti
Osim toga SAD su uspjele da prisile hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana na promjenu njegove strategije. U martu 1994. zaključen je Vašingtonski sporazum, okončana je blokada centralne Bosne i ponovo su došle životne namirnice u područja gdje su vođene borbe. Bošnjački i hrvatski kontrolisane oblasti spojene su ovim sporazumom u Federaciju Bosne i Hercegovine a hrvatska paradržava Herceg–Bosna bila je ukinuta.
Svaki rat se jednom završava. Put do toga bio je međutim u Bosni veoma bolan. UN su u Bosni zakazale. U Sarajevu su trupe UN samo brojale udare granata. Njihov mandat im je zabranjivao da djeluju i kod najgorih ratnih zločina. To da trupe UN u julu 1995. nisu bile sposobne da zaštite kao „sigurnu luku“ deklarisani i od Srba opkoljenu enklavu Srebrenica, spada u najtamnija poglavlja u istoriji UN. Ubijeno je preko 8.000 ljudi. Komandanti UN trupa u Bosni francuski general Bernard Janvier i Britanac Michael Rose spriječili su upotrebu NATO aviona koji su već poletjeli da bi napali prodiruće srpske trupe.
Nakon genocida u Srebrenici trebalo je po želji SAD i također Evrope konačno doći do mira. Konačno je nastupio NATO. Artiljerijske pozicije Srba oko Sarajeva bile su napadnute. Ljudi u Sarajevu su prodisali. „Oni razumiju samo jedan jezik, onaj protunasilja“, bilo je mišljenje u gradu.
Iz razočaranja nastalo antizapadnjačko raspoloženje opet se okrenulo. Konačno je otuda došla pomoć. Hrvatske i bosanske trupe su napredovale, Srbi su u augustu 1995. u toku deset dana izgubili sva okupirana područja u Hrvatskoj i morali su se povući u Bosnu. U septembru 1995. uspjelo je bosanskim i Hrvatskim trupama da pobjeđuju Srbe i u Bosni. Međutim, oni su još uvijek kontrolisali 50 posto zemlje.
Konačno u novembru 1995. u Dejtonu, Ohajo, utvrđeni mirovni ugovor mogli su međutim srpski nacionalisti pod, godinama kasnije kao ratni zločinci osuđenim, Karadžićem i Mladićem, apsolutno posmatrati kao svoju pobjedu. Njihova strategija da razbiju Bosnu i Hercegovinu i time zajedničko multinacionalno društvo bila je prihvaćena od međunarodne zajednice. I nastavlja se od njihovih nasljednika u srpskom vodstvu.
Granice između srpskog entiteta, takozvane „Republike Srpske“ i „Federacije Bosne i Hercegovine“ utvrđene su u Dejtonu. Obje strane od tada kontrolišu oko 49 posto površine zemlje a 2 posto pripada Distriktu Brčko. A srpski entitet može u svim pitanjima politike suodlučivati o sudbini zemlje.
Bosanska novinarka Aida Čerkez, koja je za vrijeme bosanskog rata i nakon toga izvještavala za američku novinsku agenciju AP, nedavno je napisala potresno pismo ljudima u Ukrajini. Ona opisuje upečatljivo situaciju za vrijeme 1.425 dana opsade Sarajeva bez vode, jela, struje, grijanja i sa, od međunarodnih sila, nametnutim embargom na oružje. Ona se pitala šta danas treba da zapakuje u paket pomoći za Ukrajinu i našla je konačno svoju staru majicu od prije 30 godina. Na njoj stoji „Sarajevo will be“. To joj je tada davalo snagu.
Aida Čerkez ne želi širiti lažnu utjehu, ona piše sa empatijom, bez da bi kod ljudi budila nerealna nadanja. Vi morate izdržati, biće mnogo žrtava, vi ćete morati ponovo ustati, naći ćete novu odvažnost, spoznaćete da najviše boli kad se istina o vašoj situaciji izvrće. To je njena poruka. „Najgore su laži.“ Kao one da branioci pucaju sami na sebe.
„Sarajevo will be“ i „Ukraine will be“
Ali Ukrajina bar dobija oružje koje braniocima Sarajeva tada nije dozvoljeno. „Ukraine will be“ napisala je ona – pozivajući se na „Sarajevo will be“. Njeno pismo našlo je put u međunarodne medije i u Ukrajini je široko rasprostranjeno.
Sredinom terena oko partizanskog spomenika prolazi danas nevidljiva ali ipak sveprisutna granica. Vodstvo bosanskih Srba želi „svoj“ dio zemlje spojiti sa Srbijom. Za tim odnedavno stoji koncept „srpskog svijeta“; sve oblasti gdje žive Srbi trebaju biti ujedinjene u jednu državu. To sliči Putinovom konceptu da Ukrajinu opet vrati u „ruski svijet“.
Pored partizanskog spomenika vodi jedna cesta za „Istočno Sarajevo“ kako se tamo naziva područje novogradnje. Ovdje su se doselili mnogi Srbi koji su prije živjeli u Sarajevu. Stanovi su novi i jeftini. U kafiću pored spomenika Gavrilu Principu mladi ljudi međutim ne žele govoriti o politici, posebno ne o Putinovom ratu. Oni imaju druge probleme.
19-godišnji Dragan želi studirati u Beogradu ali ne zna kako će to finansirati. Univerziteti u Republici Srpskoj nemaju reputaciju. A Sarajevo? Svi se smiju, na takvu ideju može doći samo stranac.
Druga mlada žena, Vesna, malo se boji jer njen otac radi u Sarajevu. „Ako se odvojimo ovdje bi bila granica i on bi izgubio posao.“ To bi se tada desilo mnogim Srbima.
Posla nema, „mi svi moramo odavde, u Srbiju, u EU ili Englesku“. To ne razlikuje ove mlade od onih na drugoj strani.
Autor/ica 👤Erich Rathfelder - taz.de
