Iranska ”proljeća”

Izdvajamo

• U svakoj od ovih tačaka jasno se prepoznaje transparentni interesi alijanse SAD – Izrael – Saudijska Arabija... Ko hoće da gleda, ima šta da vidi. Ko neće, niko mu ne može pomoći. Sila je pobijedila u mjeri u kojoj se njome prijeti čak i u Ujedinjenim narodima. Ta sila poraz ne priznaje, niti razmišlja o posljedicama siledžijstva, pa i po sebe same. O poslušnicima što su joj pod nogama, još manje. Tu »proljeća« ni za koga nema. A zime su sve surovije. Iran će naći svoj put, veliki je, civilizacijski mudar, a po potencijalima mlad. Neko se tu, i kod kuće, a posebno vani dobro preigrao.

Povezani članci

• Sve što ste željeli znati o popisu
• Preminuo novinar i publicista Zija Dizdarević
• Slavo Kukić: Oproštaj od izgubljene godine
• Hronologija jedne propasti
• Zahtjev za izgradnju memorijala u Sarajevu za žrtve ubijene na Kazanima
• Teofil Pančić: Slučaj Nikolaidis je vještački ali posledice su prave

Način na koji se stvari u svijetu krvavo ponavljaju bile bi već pomalo smiješan da nije riječ o ljudskim dramama, smrtima i lažima što ruše malo po malo sve ono što se koliko jučer podvodilo pod međunarodni poredak i pravo. Nekada neprikosnovenost suvereniteta država, nepovredivost međunarodno priznatih granica, nemiješanje u unutrašnje stvari država i sve to čak i relativizirano naknadno u ime ljudskih prava sa kojima se svaka sila već i otvoreno sprda – sve je to postalo groteskno u onome što je današnja svjetska realnost.

Jedno kobajagi »proljeće«, izmanipulirano unaprijed sve dok se i posljednji pupoljak nije osušio – uprkos školi koja je na tu temu traje evo sedmu godinu, pokušava se vratiti ponovo na bizarno isti način: Odredi cilj rušenja, proizvedi ili organizirano iznutra poguraj »demokratske snage« rušenja, medijski omađijaj svijet unaokolo – to bar danas tehnika dozvoljava do savršenstva – i dovedi na vlast onoga ko će sutra realizirati ciljane interese što su u osnovi cijele storije. Kraj. Idemo dalje. Pri tome mira ne smije biti, jer odavno nije profitabilan. Imperija zahtijeva rat i obnove arsenala prije obnova porušenog. Rat zahtjeva prethodno proizvodnju straha, mržnje i patetične priče o ljudskim pravima u UN-u: UN treba čuti kako Iranci traže slobodu…Međunarodna zajednica treba odigrati određenu ulogu u prosvjedima koji se odvijaju u Iranu…UN moraju poduzeti proaktivne mjere kako bi se pomoglo ljudima u Iranu u protuvladinim prosvjedima…Ne možemo šutjeti, iranski narod traži slobodu a međunarodna zajednica u tome mora igrati određenu ulogu…

Tako je minulih dana govorila u UN-u Nikki Haley, stalna predstavnica US u Svjetskoj organizaciji. Ona ista koja je samo dvije sedmice ranije zaprijetila svim članicama UN da će njena zemlja »zapamtiti« da su glasali za odluku koja legitimira minimum međunarodno priznatih prava Palestinaca, a protiv stava njene države o tome. Gdje je poziv UN da »čuju kako Palestinci traže slobodu«, ili da se ne šuti«, »jer palestinski narod traži slobodu a međunarodna zajednica u tome mora igrati određenu ulogu…« itd. itd.

Nije samo drskost ovako se ponašati na međunarodnoj sceni. To je u minulih godinu dana pretočeno u rijetko viđeno siledžijstvo koje već uzdrmava i same temelje američke političke, liderske i demokratske genetike. Taj problem Amerikanci moraju sami riješiti. Ali ono što žrtve raznih razarajućih »proljeća«, aktuelnih i najavljivanih iz te kuhinje doista već vrijeđa – ma kako neko bio spreman to da prizna, a neko iz vlastitog straha i oportunizma ne – jeste brutalno ponižavanje silom nametanim uvjerenjem kako moraš vjerovati toj kuhinji, a ne ni vlastitoj pameti, logici i očima.

Najnovija priča o Iranu, makar samo u fragmentima ispričana ali na nivou fakata ima dvije komponente. Domaću i vanjsku. Obadvije, svaka iz svog ugla, sluti »proljeću«, ali na potpuno različit način i sa potpuno drugačijim ciljevima. Jasno, u svijetu pogubljenih standarda te priče mogu biti ispričane na različite načine. Onome kome je, ipak, do fakata ako ta kategorija uopšte još igra, evo nekih elemenata.

Ko se iole interesirao za stanje u toj zemlji minulih nekoliko godina nije iznenađen tenzijama koje su se tamo pojavile. Riječ je o sve očiglednijem sudaru dvije postojeće stvarnosti – one stare koju određuje teokratski sistem institucionaliziran, moćan i do nedavno neupitan, izrastao na temeljima Homenijeve revolucije i otpora prethodno bezdušnoj zapadnoj eksploataciji Irana. Mnogo se toga od tada, uz pozivanja na revoluciju, transformisalo u dekadenciju poznatu u postrevolucionarnim periodima. Paralelna, a zapravo vodeća teokratska vlast izgradila je svoje institucije, strukture, moć sve bliže ekskluzivno vlastitim interesima, a sve dalje od interesa naroda. Nije tajna da je ogromna većina finansijskih institucija, poslovnih centara, proizvodnih firmi i pripadajućeg sloja vlasti na tom nivou pod direktnom kontrolom vjerske vertikale legalizirane i u Ustavu zemlje.

Moćni dijelovi klerikalne elite nisu spremni prihvatiti aktivnu političku, a ponekad i ekonomsku, konkurenciju reformističkih snaga. Pri tome vrhovni lider Ali Hamenei nastoji očuvati neku vrstu političkog balansa među suprotstavljenim grupama. Tako je, uprkos uvriježenom mišljenju kako on uglavnom drži stranu konzervativnim klericima, uporavo Hamenei dao saglasnost na imenovanje Zarifa na mjesto ministra vanjskih poslova. On, naime, odobrava imenovanje ministara vanjskih, unutrašnjih poslova, odbrane, obavještajnih poslova i sigurnosti. Naravno, na prijedlog izabranog predsjednika i uz asistenciju vrlo širokog administrativnog i savjetničkog aparata kojim raspolaže. Jedan od centara moći konzervativnih klerika svakako je Mashad, grad u kojem su izbile »spontane demonstracije iz ekonomskih razloga« protiv predsjednika Rouhanija, sjedište ogromne »Vakufske zadužbine«, vjerske institucije, čija se vrijednost imovine u bankama, fabrikama i raznim posjedima mjeri desetinama milijardi dolara. Jedna »revolucionarna« vertikala potpuno institucionalizirane vjerske provenijencije očigledno na mnogim frontovima, posebno poslovnom, političkom i bezbjednosnom pokušava preuzeti moć u svoje ruku. Ta »akcija« proizvela je i reakciju.