Ipak i glas razuma i savjesti

Izdvajamo

• Ratna euforija nametnuta od strane Washingtona koji je uspio postrojiti Evropu u vojnički poredak kao nikada do sada, rezultirala je i trendom militarizacije Evrope, Njemačke u prvome redu. Do sada nitko se nije upitao kakve će biti, kakve bi mogle biti, dugoročne posljedice te militarizacije
• kako će izgledati do zuba naoružani Stari kontinent, ionako prožet tinjajućim podjelama i nesuglasicama, kontinent koji – namećući sve nove i nove sankcije Rusiji – sam sebi ‘puca u nogu’, provocirajući tako u uvjetima neizbježne gospodarske krize izbijanje na površinu ekstremno desnih snaga. I kako bi izgledala dobro naoružana Njemačka s vladom koju bi vodila Alternativa za Njemačku, ili Francuska s predsjednicom ili premijerkom iz redova Nacionalne fronte? Kako bi uopće izgledali odnosi između evropskih država koje sve, u povijesnom pamćenju, imaju brojne nesuglasice, pa i ratove iz prošlosti, kada bi im arsenali ‘pucali’ nakrcani oružjem i streljivom?

Povezani članci

• Glavaši zločina
• Jolie i Hague stigli u Predsjedništvo BiH
• KAJ JE REKLA FACA S PLACA
• Potpisan ugovor za ekološki projekat „Let’s recycle in the classroom“
• Potvrda državnog ubojstva
• Što (ni)je rekla Angela Merkel

Ceterum censeo: Rusija je napala Ukrajinu i time prekršila međunarodno pravo i Povelju Ujedinjenih naroda. Pripadnici starijih generacija sjetit će se kako su u školi učili o onom rimskom senatoru koji je svaki svoj govor završavao uvijek istom rečenicom: uostalom, Kartagu treba uništiti! Pa ćemo mi svaki tekst koji ima bilo kakvih dodirnih točaka s ratom u Ukrajini započinjati, a ne završavati gornjom rečenicom. Da nikakve zabune ne bi bilo.

Kada se već činilo da je cijela Evropa, postrojena u vojnički poredak, spremna na neizbježni rat s Rusijom (koja, kao, neće stati na granicama Ukrajine), kada se parlamenti članica Evropske unije gotovo natječu u donošenju odluka o povećavanju izdataka za obranu (čitaj: rat), u Njemačkoj javio se, pomalo stidljivo, ali ipak, glas razuma i savjesti. I nije, očekivano, dobio publicitet kakvoga bi zasluživao. Jer se ne uklapa. U što? Pitanje je suvišno u vremenu kada, ako ankete ne lažu, većina građana Hrvatske želi ponovno uvođenje obveznog vojnog roka, kada ta ista većina pristaje i na nestašice i probleme u svakodnevnom životu, ako je to cijena što je moramo platiti da bismo se oduprli ‘poludjelom diktatoru’ s Istoka. Pa se u Hrvatskoj nitko ne usuđuje ni pisnuti o tome da je na primjer savršeno nelogično nabavljati nove borbene avione, a u isto vrijeme pregovarati s Mađarima o tome da njihovo ratno zrakoplovstvo patrolira hrvatskim zračnim prostorom; što se – naravno – plaća. Tako nešto pitati nakon što je na područje Zagreba pala bespilotna letjelica konstruirana prije više desetljeća isključivo za izviđačke svrhe, ali koja je sada nekim čudom nosila pogolemu bombu, bilo bi ravno svetogrđu.

U Njemačkoj, međutim, gdje je vlada novoga kancelara Scholtza promptno najavila ulaganje od sto milijardi Eura (!) u jačanje vojnih snaga, gdje mediji združenim snagama optužuju, da ne kažemo: pljuju donedavnu kancelarku Angelu Merkel (miljenicu Nijemaca – Mutti – majčica,  ali i ne samo njih, ta zvali su je najmoćnijom ženom svijeta) zbog naivnosti prema Rusiji i Putinu osobno, zbog dovođenja Njemačke u ovisnost o ruskim energentima (koju se sada želi zamijeniti ovisnošću o energentima iz SAD i Katara), u toj i takvoj Njemačkoj – svoj ratnoj euforiji usprkos – javio se, dakle, glas razuma i savjesti.

Skupina uglednih ljudi, a ima među njima znanstvenika, crkvenih ličnosti, umjetnika, osoba s javne scene, sve ljudi – što bi se reklo – od imena i ugleda, objavila je proglas kojim upozorava na opasnost militarizacije Njemačke, i to najveće od vremena Drugoga svjetskog rata, pogotovo imajući u vidu ulogu Njemačke u tome ratu. Poraženoj Njemačkoj, kolijevci nacizma i izvorištu Holokausta, bila su 1945. nametnuta radikalna ograničenja što se tiče vojske i naoružanja, dapače dok je trajala okupacija (četiri okupacione zone: američka, sovjetska, britanska i francuska) Njemačka je smjela imati samo policiju. Sve se promijenilo s početkom hladnog rata kada su dojučerašnji saveznici u borbi  protiv naci-fašizma postali otvoreni neprijatelji i kada je Winston Churchill proglasio kako je željezna zavjesa podijelila Evropu (mada se Staljin uglavnom, Jugoslavija je izborila da bude izuzetak, držao dogovora o podjeli interesnih sfera što ga je predložio upravo britanski premijer). Tri zapadne okupacione zone pretvorene su u Saveznu Republiku Njemačku (SRNj ili Zapadna Njemačka), a sovjetska u Njemačku Demokratsku Republiku (DDR ili Istočna Njemačka). Obje su dobile i pravo na vlastite oružane snage, Zapadna je ušla u NATO i jedan od generala iz Hitlerovog vremena (Hans Speidel) odmah je postavljen na visoku poziciju u Paktu, dok je Istočna postala članicom Varšavskog ugovora, osnovanog nakon (ne zaboravite: nakon) formiranja Atlantskog pakta.

Istočna se Njemačka dugo godina borila ne bi li dobila i međunarodno priznanje izvan kruga sovjetskih satelita i određenog broja zemalja u razvoju, jer je Zapadna automatski prekidala diplomatske odnose sa svakom državom koja bi priznala DDR (u zapadnonjemačkom političkom i medijskom žargonu to nije bila država, nego sovjetska zona). Tek s dolaskom Willya Brandta za kancelara i lansiranjem tzv. istočne politike čiji je arhitekt bio Egon Bahr, stvari su se promijenile, a kada su dvije njemačke države uspostavile međusobne odnose zaista više nije imalo smisla na bilo koji način kažnjavati one koji su priznavali DDR. No, cijelo to vrijeme, bez obzira na status na međunarodnoj sceni i SRNj i DDR naoružavale su se u skladu s potrebama paktova kojima su pripadale, s time da su u Zapadnoj Njemačkoj bile velike američke vojne baze, a u Istočnoj – sovjetske.

Nakon što je DDR, zajedno sa cijelim ‘svijetom socijalizma’, pokleknula pod teretom vlastitih promašaja i slabosti, nakon što je sovjetskom predsjedniku Gorbačovu višekratno obećano (doduše, samo usmeno, pa je nedostatak bilo kakvog potpisanog dokumenta sada ‘krunski dokaz’ onima koji negiraju takav dogovor) da se NATO neće širiti prema istoku, ukoliko SSSR pristane na ujedinjenje dviju njemačkih država (koje se, doduše pretvorilo u prisajedinjenje Istočne Njemačke Zapadnoj), SSSR – kasnije Rusija – povukla je sve svoje trupe s istoka Njemačke. Zapad svoje iz zapadnog dijela – nije. A onda je uslijedilo nekoliko valova širenja Atlantskog pakta, prema istoku, naravno, čime su stratezi hladnoga rata htjeli zapečatiti ono što su smatrali svojom pobjedom, a sa ciljem da tu pobjedu pretvore u koncept unipolarnog svijeta kojim bi ‘od sada do vječnosti’ upravljale Sjedinjene Države.

Još 2007. novi je ruski predsjednik, Vladimir Putin, u danas već antologijskom govoru na konferenciji o sigurnosti u Muenchenu upozorio kako je vrijeme unipolarnog svijeta prošlo, da bi nakon toga višekratno ponavljao protivljenje svoje zemlje širenju NATO-a prema njezinim granicama i proglašavao eventualno primanje Ukrajine i Gruzije u NATO crvenom crtom čije prelaženje Rusija neće dopustiti, jer to – bio je jasan i kategoričan – ugrožava njezinu sigurnost. Baš kao što je svojedobno instaliranje sovjetskih raketa na Kubi ugrožavalo američku sigurnost, pa je njihovo povlačenje iznuđeno dovođenjem cijeloga svijeta na rub nuklearnog rata, o čemu se danas – naravno – vrlo nevoljko govori. Ta svoja upozorenja Putin je ponavljao i kada je obavještavao svoje građane, ali i svijet, da Rusija najprije razvija, a potom i uvodi u operativnu upotrebu oružja kakva nema nitko drugi na svijetu. Niti su ga slušali, niti su ga željeli bilo čuti, bilo slušati.

Putin je na kraju reagirao na najgori mogući način: ratom, invazijom Ukrajine. Pri čemu je od samoga početka na strani Zapada i Ukrajine maksimalno prisutan propagandni rat u kojemu sporo rusko napredovanje nije izraz želje da se razori što manje i da se ubije što manje, u kojemu se govori o neuspjehu munjevitog rata (po uzoru na Hitlerov Wehrmacht), i u kojemu se ‘ispušta iz vida’ ključna činjenica kako munjeviti rat pretpostavlja želju i volju da se u napredovanju doslovno uništava sve pred sobom, a da Rusi to nastoje izbjeći. Kažemo: nastoje, razaranja govore da ne uspijevaju ni uvijek, ni posvuda. Obje su se strane preračunale: Zapad kada je mislio da se Putin neće usuditi napasti Ukrajinu, odnosno da će pasti kao žrtva državnog udara u Moskvi ako će rusko napredovanje ići sporo i uz sve veće gubitke; Putin, pak, kada je računao s vrlo slabim ukrajinskim otporom i mogućnošću da svojim pozivom ukrajinskim generalima isprovocira vojni udar u Kijevu. Obje računice nisu uspjele, ali su obje strane otišle tako daleko da se više ne mogu povući bez kompromisa koji bi bio bolan kako za jednu, tako i za drugu. Zapad nemilice šalje tone i tone oružja Ukrajini i spreman je boriti se s Rusijom ‘do posljednjeg Ukrajinca’, službeni Kijev pak radi sve što može (pri čemu predsjednika Zelenskog očito opslužuje prvoklasna ekipa, vjerojatno inozemna, PR stručnjaka i pisaca govora) ne bi li u sukob s Rusijom uvukao i NATO, ne prežući ni od toga da time izazove Treći svjetski rat.

U jednoj od posljednjih izjava Zelenski je rekao kako će se Ukrajina morati pomiriti s time da ‘neće postati članicom Atlantskog pakta’. Zar zaista? Zar je trebalo dozvoliti toliko razaranja i toliko smrti (na obje strane), zar je trebalo čekati dok se pokrenu rijeke izbjeglica što sada zapljuskuju Evropu (koja ih otvorenih ruku prima, za razliku od onih nesretnika iz Sjeverne Afrike i s Bliskog istoka koji također bježe od rata, ali koje se odbija ogradama, žilet žicom i policijom), zar je sve to trebalo ne samo čekati, nego uopće dozvoliti, kada je potpuno jasno da rata uopće ne bi bilo da je u neko doba prošle godine Kijev (s blagoslovom Washingtona, jer Amerika stoji iza svega) rekao: dobro, nećemo ulaziti u NATO, bit ćemo neutralna zelja, poput Austrije, s ograničenom vojnom silom, ali tražimo obvezujuća jamstva naše sigurnosti kako od Rusije, tako i od zapadnih zemalja.To je bilo sve. I apsolutno su u pravu oni zapadni analitičari i diplomati (rijetki, ali i te rijetke ovih se tjedana nastoji ništa ne pitati) koji tvrde kako rat u Ukrajini spada među one koje je, u povijesti čovječanstva, bilo najlakše izbjeći. Ruska propaganda? Ne nije, tek činjenica.

Ratna euforija nametnuta od strane Washingtona koji je uspio postrojiti Evropu u vojnički poredak kao nikada do sada, rezultirala je i trendom militarizacije Evrope, Njemačke u prvome redu. Do sada nitko se nije upitao kakve će biti, kakve bi mogle biti, dugoročne posljedice te militarizacije; kako će izgledati do zuba naoružani Stari kontinent, ionako prožet tinjajućim podjelama i nesuglasicama, kontinent koji – namećući sve nove i nove sankcije Rusiji – sam sebi ‘puca u nogu’, provocirajući tako u uvjetima neizbježne gospodarske krize izbijanje na površinu ekstremno desnih snaga. I kako bi izgledala dobro naoružana Njemačka s vladom koju bi vodila Alternativa za Njemačku, ili Francuska s predsjednicom ili premijerkom iz redova Nacionalne fronte? Kako bi uopće izgledali odnosi između evropskih država koje sve, u povijesnom pamćenju, imaju brojne nesuglasice, pa i ratove iz prošlosti, kada bi im arsenali ‘pucali’ nakrcani oružjem i streljivom?

Križarski rat protiv Rusije? Nije isključeno, ukoliko nerazum potpuno prevlada, Jer, u tome bi slučaju Rusija upotrijebila nuklearno oružje. Putinov predstavnik Dimitrij Peskov bio je vrlo jasan kada je rekao da će Moskva upotrijebiti to oružje samo ako Rusija bude ‘egzistencijalno ugrožena’. Što taj pojam podrazumijeva, to – međutim – nije rekao. Niz ‘malih’ ratova među evropskim državama, napr. na Balkanu? Ni to nije isključeno, jer pokazalo se ne jednom (pa i sada u ratu u Ukrajini) kako je vrlo lako probuditi stare stereotipe i predrasude, kako je lako uvesti u opticaj pojam kolektivne odgovornosti i proširiti ga na sve sfere života (pa i na kulturu!) i kako je teško zaustaviti kola što su krenula nizbrdo.

Apel skupine uglednih ljudi iz Njemačke protiv militarizacije te zemlje, najutjecajnije članice Evropske unije, doživljavamo kao pokazatelj da razum i savjest, barem u Njemačkoj, nisu do kraja ustuknuli, da ih nisu utišale ratne trube. Od glasa protiv militarizacije, najprije Njemačke, a onda cijele Evrope, do snažnog glasa koji će tražiti hitan prekid rata u Ukrajini, pregovore i kompromisno rješenje, tek je jedan korak. Mali korak.

Tko će se usuditi poduzeti ga?