Intervju Emir Đikić: Zaboravili smo da je SDP ovdje zbog ljudi, a ne da su ljudi tu zbog SDP-a
Povezani članci
Jedan od kandidata za predsjednika Socijaldemokratske partije BiH Emir Đikić u razgovoru za portal Tačno.net govori o ljevici u Bosni i Hercegovini, sadašnjem stanju u SDP-u, nekadašnjem i sadašnjem rukovodstvu ove partije kao i o nizu drugih tema.
Razgovarao: Predrag Blagovčanin
Gospodine Đikiću, vaša kandidatura za predsjednika SDP-a bila je poprilično iznenađujuća obzirom da se u prošlosti niste aktivno bavili politikom. Koji su vaši motivi da napustite Transparency International i predate kandidaturu za ovu poziciju?
Mnogi me, gledajući koliko energije i živaca ulažem u kampanju, i dan danas pitaju: „Šta ti je ovo trebalo?“ I danas, pred samo glasanje, uvjeren sam da sam donio ispravnu odluku. Ponudio sam SDP-u ono što mu nije ponudio nijedan od kandidata: promjenu. A upravo je želja da konačno dođe do promjene u SDP-u, da konačno zaustavimo pad naše popularnosti, da vratimo ugled našoj partiji, bila motiv moje kandidature. Ova promjena se nije dogodila na Vanrednom kongresu u decembru prošle godine, no u nedjelju će situacija biti bitno drugačija. Neće više odlučivati delegati već 27 hiljada naših članova, svjesnih vage ovog trenutka.
Angažman u TI sam prekinuo čim sam donio odluku. Kandidatura za predsjednika SDP-a nije spojiva s radom u nevladinom sektoru. Na taj način sam htio i da dam primjer političke odgovornosti i pokažem da više niko ne smije sjediti „na dvije stolice“.
Kako komentarišete trenutnu poziciju SDP-a i koje su to promjene koje bi vi napravili ukoliko biste bili izabrani na poziciju predsjednika ove političke partije?
Mi smo u ovom trenutku opoziciona partija i to minorna, kad je u pitanju broj poslanika na svim nivoima vlasti. Sad je na članovima da odluče: hoćemo li ostati ovdje ili ćemo se vratiti na mjesto predvodnika ljevice u BiH, jedine partije u našoj domovini, brane protiv nacionalizma, da od BiH napravimo državu socijalne pravde, jednakosti i lidera na putu prema Evropskoj uniji.
Ne volim slogane, zato sam našim članovima ponudio program konkretnih mjera koje ću preuzeti odmah nakon izbora. Od povratka ljudima i principima, preko terenskog rada, pa sve do ujedinjenja ljevice. Proces demokratizacije partije je tek počeo uvođenjem novog sistema izbora, ali ga moramo nastaviti i ojačati. Moramo izaći iz Sarajeva, spustiti se u opštinske i osnovne organizacije, obilaziti naše ljude, slušati sugestije i probleme ljudi. Moramo se vratiti u Republiku Srpsku, Zapadnu Hercegovinu i Mostar. Moramo riješiti finansijske probleme partije. Planiram osnovati i političku akademiju SDP-a, jer da bi našim ljudima pružili dodatne informacije i obrazovanje moramo profesionalizirati naš rad. SDP mora biti najbolja stranka i imaće najbolju političku akademiju i najbolje kadrove u našoj zemlji.
Koliko je nekadašnje rukovodstvo SDP-a sa političkim potezima koji su rezultirali apsolutnim debaklom na izborima naštetilo ideji socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini?
Prvo da razjasnimo: ne radi se o „nekadašnjem” već o „sadašnjem” rukovodstvu, jer Vanredni kongres nije ništa suštinski promijenio kad je u pitanju rukovodstvo SDP-a. Veliki sam protivnik prebacivanja odgovornosti za stanje u partiji na Zlatka Lagumdžiju. Ako zamjeram nešto Lagumdžiji to su pogrešne kadrovske odluke koje su dovele do toga da su nam partijski organi bili puni klimoglavaca koji su samo aminovali njegove odluke. Predsjednik jeste bio glavni, ali je on imao na raspolaganju Predsjedništvo i Glavni odbor, gdje mu se niko nije protivio.
A danas se svi odjednom pretvaraju da nisu bili tu. Ja ne znam, na primjer, kako je Jasmin Imamović izbrojao da je on bio 25. u hijerarhiji. A čak i da je tako, biti načelnik Tuzle nije mala stvar. Tako da zaista ne razumijem zašto on kao načelnik najvećeg SDP-ovog grada može tvrditi da nije smio ništa da kaže. Kako nije? Je li mu je neko prijetio smrću? Držao ga na nišanu? I sad Jasmin tvrdi da je bio opozicija Lagumdžiji. Na koji način? Za mene je ovo naknadna pamet, spin pripremljen za potrebe unutarpartijskih izbora.
Vaš prethodnik i protukandidat Nermin Nikšić pokrenuo je inicijativu za ujedinjavanje ljevice što je u akademskim krugovima prihvaćeno sa naklonošću. Da li vi mislite nastavljati taj proces i kako gledate na ideju koalicije nominalno lijevih političkih partija koje bi zajedno nastupile na sljedećim lokalnim izborima?
Mnogi zaboravljaju da u ovom izrazu „ujedinjenje ljevice“ ključna riječ nije ujedinjenje već ljevica. Treba nam socijaldemokratija, principi. Ne treba nam da se s drugim strankama dogovorimo o zajedničkom nastupu pa da imamo više fotelja. Za mene će principi uvijek biti ispred fotelja.
Tako da moramo pažljivo razmotriti nekoliko stvari. Kao prvo, ajmo razmisliti po čemu je, na primjer, DF ljevica? DF treba da postane ljevica, tada ćemo s njima razgovarati. No, to je naravno stvar njihovih eventualnih unutrašnjih reformi u koje ja neću da ulazim. Ali kako sad stvari stoje, DF nije ljevica. Također, ne smijemo biti licemjerni. Po meni, Emiru Suljagiću koji nas je blatio svakom prilikom vrata u SDP trebaju biti zauvijek zatvorena. Po meni, ako Željko Komšić, koji prvo napusti SDP zbog nedostatka demokratije pa na kongresu nema protivkandidata je jedan običan licemjer, želi ujedinjenje ljevice onda treba da pristane na naše uslove. Dakle, demokratizacija i sistem jedan član-jedan glas – bez toga nema ni govora o ujedinjenu ljevice. Samo SDP ima kapacitet da ujedini ljevicu. DF će se morati prilagoditi nama, a ne mi njima.
Također, ne slažem se s Nerminom Nikšićem koji i SBB ubraja u stranke s kojima trebamo pregovarati o zajedničkom nastupu. Ne smijemo da sarađujemo sa strankama koje se ne nalaze s naše strane političkog spektra. SBB nije ljevica. Osim toga, SBB trenutno pregovara o ulasku u vlast sa SDA. Zašto bismo onda trebali nuditi SBB-u zajedničke kandidate za načelnika/gradonačelnike, kako je najavio Nikšić? Po čemu bi ti načelnici/gradonačelnici bili naši, ako SBB uđe u federalnu vlast?
Ima tu još dosta nedoumica. Ja jesam za ujedinjenje ljevice, ali odluke vezane za taj proces ne smijemo donositi ishitreno.
Mnogi su bili razočarani vladavinom SDP-a, bez obzira što statistika govori da je Nikšić jedan od najboljih premijera otkad postoji Federacija BiH. Možemo li reći da glasači ljevice imaju mnogo veće kriterije od glasača desnice?
Jedan od razloga za katastrofalni rezultat SDP-a na prošlogodišnjim izborima sigurno je činjenica da naše uspjehe nismo znali predstaviti u javnosti. Ovo je, nažalost, i jedna od odlika bh. medija da više pažnje pridaju politikanstvu nego politici, a mi smo u politikanstvu prednjačili. Stalno su se vodili pregovori o novim koalicijama, prelascima iz jedne partije u drugu, ostavkama, blokadama. Na kraju nam je „nož u leđa“ zabio i Željko Komšić. Nesumnjivi uspjesi vlade Nermina Nikšića pali su u drugi plan.
Možda je naša greška upravo to što smo radili, umjesto da sve snage fokusiramo na preuzimanje Federalne televizije i politički marketing. No, svejedno sam ponosan na uspjehe SDP-a i nadam se da će ih buduće generacije znati prepoznati.
Po vašem mišljenju koji su to generalno problemi ljevice i kako ih riješiti?
Najveći problem ljevice je podijeljenost. Dok desnica jača, ljevičarske stranke se dijele i osnivaju nakon svake veće rasprave. Ta tendencija ka podjelama vidljiva je i u ovom periodu. Miro Lazović voli da hvali inicijativu za bolji SDP, odnosno Lukavačku inicijativu. Hvali dakle ljude koji su u otvorenom pismu od prije par sedmica rekli da u SDP-u ništa ne valja i da smo svi mi kandidati budale jer nam se čini da možemo nešto promijeniti. I na stranu sad što ja imam u Lukavačkoj inicijativi brojne prijatelje i što su oni o ovom pismu saznali iz medija.
Moram ovdje priznati da su neki ljudi i od mene tražili da podržim pismo pa da zauzvrat dobijem njihovu podršku. Ja sam to odbio. Ja se slažem da SDP-u treba promjena, ali za razliku od ove krnje inicijative ne mislim da je SDP gotova priča. Da mislim da SDP ne može biti bolji ne bih se uopšte kandidovao. Za mene ovo pismo nema veze sa brigom za SDP. Već se uveliko priča po Tuzli da je ovo ustvari priprema za osnivanje nove lijeve stranke. A mi se protiv podjela moramo boriti. Ovo jeste izborni period, svako vodi svoju kampanju, ali moramo je voditi sa sviješću da ćemo već prvi dan nakon izbora morati krenuti u zajedničku borbu za bolji SDP.
Imate veoma zanimljiv slogan „Vratit ćemo SDP ljudima, vratićemo ljude u SDP“ dok je i vaša kampanja fokusirana na razgovor sa ljudima iz lokalnih odbora SDP-a. Da li je to način na koji planirate vratiti ljude u SDP i koji su to potezi koji bi vi vratili ovoj političkoj stranci narušenu reputaciju?
Razgovor i puna posvećenost partiji najbolji su način da pokažemo našim ljudima da nam je stalo do njih. Ne smijemo zaboraviti na njihove probleme. Moramo slušati njihove prijedloge i sugestije. SDP je ovdje zbog njih, a ne oni zbog SDP-a. Ovaj osnovni oblik partijskog djelovanja je nažalost do sad bio potpuno zanemaren. Bitni su bili razgovori „na najvišem nivou“, održavani u par sarajevskih kafana. A vidite da tamo gdje ima rada na terenu ima i rezultata. Često navodim primjer Tešnja, treće najveće organizacije SDP-a u BiH, gdje naši ljudi rade izuzetno aktivno na nivou osnovne organizacije i gdje je broj naših članova u stalnom porastu. Dakle, moguće je vratiti ljude u SDP. Možda ne danas, ne sutra, jer moramo uložiti dosta truda, ali sve se to na kraju isplati.
Kakvo je vaše mišljenje o Novom zakonu o radu?
Imam dosta zamjerki na sadržaj samog Zakona i zadovoljan sam amandmanima koje je predložio SDP. Sam način na koji je Zakon izglasan, prvo u Domu naroda pa u Predstavničkom domu, svjedoči o tome da se radi o prevari građana. Zakon treba mijenjati ali nikako to ne smijemo raditi kršeći parlamentarne procedure i to preko noći, bez širokih konsultacija sa sindikatima i radnicima.
Istina je ipak da je javnosti bilo poznato šta se sprema pa smo mogli brže reagovati. Brine me i šutnja SDP-a u vezi sa Zakonom o radu koji će uskoro biti usvojen u RS-u. Mi jesmo partija čitave Bosne i Hercegovini i trebamo tako da se ponašamo. Ne smijemo zaboraviti radnike i sindikalce u RS-u.
U vašim intervjuima često spominjete ujedinjenje i otvaranje SDP-a sa sindikatima, radnicima i intelektualcima. Međutim, koliko je to uopšte moguće kada živimo u državi u kojoj su sindikati korumpirani u kojoj radnička klasa gotovo i ne postoji i u kojoj se veliki broj intelektualaca finansira isključivo od vladajućih etnonacinalnih stranaka?
Kad kažem sindikalci ne mislim na kompromitovane sindikalne vođe koji vode udoban život i aktiviraju se samo povremeno. Oni već odavno nemaju nikakve veze s radnicima. Zato mi u SDP-u moramo naći partnere u sindikatima na nivou pojedinih preduzeća, među ljudima koji bez ikakvih beneficija, predano rade na poboljšanju statusa svojih drugova. Kao što klika na čelu SDP-a ne smije pokvariti sliku članstva partije, tako tih nekoliko korumpiranih sindikalaca ne smije pokvariti sliku pravih sindikata.
Kad se, pak, radi o intelektualcima, ima i ovdje negativnih primjera kvazi-intelektualaca i sluga vlasti. No, ima i izuzetnih umova, koji mogu doprinijeti radu SDP-a, koji nikad nisu napustili ideju socijaldemokratije već su se samo povukli, razočarani u lažne socijaldemokrate i prodaju principa za fotelje.