Imamo li, ne činimo li ništa sami, pravo na upiranje pogleda i u Svevišnjega?

Izdvajamo

• U lopovluku smo živjeli, u lopovluku ćemo se – i sve to, tobože, zbog interesa vlastita naroda – i nastaviti koprcati.

Povezani članci

• Mira Furlan: Ne vibriram na žici nacionalizma
• Apel s Balkana: Još nije kasno da EU i SAD spriječe politiku koja vodi u nasilje
• Karadžić u Zagrebu
• TOMISLAV NIKOLIĆ – DEMASKIRANA IKONA SRBIJE
• GRAS OPET JAŠE!
• Da li počinje još jedan bosanski rat?

Na isteku 2017. mnoge je zanimalo što mislim čemu se, u godini u koju ulazimo, možemo nadati? Svaki put i svima sam odgovarao da sve upućuje kako bi godini koju ostavljamo, kakva god da je bila, mogli čak i aplaudirati. Koliko sam ozbiljno shvaćan, ne znam. Ali znam da se, što se mene tiče, nisam šalio. Naprotiv.

Istina, političari su sve to vrijeme, a i danas, puni optimizma – i što se izjava o učinjenom i što se poruka o planiranom tiče. Prvi čovjek Vijeća ministara, čitam, učini sve kako bi zadnji dan odlazeće godine građani BiH doživjeli obećavajućim. U njoj smo, osokoli ih, napravili više nego ikada prije. Zabilježen je, veli, rekordan rast industrijske proizvodnje, bruto društvenog proizvoda i izvoza, otvoreno je na desetine tisuća novih radnih mjesta, deblokiran je evropski put BiH i sam Bog znade što sve ne.

U hvalisanju zaostajali nisu ni ostali – entitetski premijeri posebice. Federalni je, naprotiv, u funkciju vlastite glorifikacije stavio i ekonomske eksperte koje je na državnim jaslama uhljebio – među njima i neke koji eksperti doista jesu i, siguran sam, u vlastitom se krevetu prevrću od muke zbog onoga što su, kako bi obranili šefa i osigurali kontinuitet vlastite apanaže, prisiljeni izgovarati.

Zaludu, međutim, sve to. Jer činjenice su neumitne. Ne isključujem, dakako, da se u statistikama dade pronaći podatke koji, sami po sebi, mogu biti i ohrabrujući. Ne isključujem, recimo, da se, hvatanjem za statistike, može govoriti o većem broju zaposlenih – ali, grijeh bi bio izostaviti i razloge koji do toga dovedoše. Daleko od toga da nije bilo i novog zapošljavanja, na državnim i jaslama javnih poduzeća prije svega – koje, dodajmo i to, nije izraz potrebe za novom radnom snagom nego isključivo uhljebljivanja vlastitog glasačkog tijela, a i rodbine nacionalnih poglavica. No, dio rasta broja uposlenih je i zasluga inspekcijskih službi, prisiljavanja poslodavaca da neprijavljene prijavljuju – a to, neovisno što ga statistika takvim tretira, nije isto što i novo zapošljavanje. Siguran sam, na koncu, da se, prema podacima zavoda za zapošljavanje – čime također mašu politički bogovi – smanjuje i broj nezaposlenih. Ali, tome treba i dodati da smanjivanje broja nezaposlenih nije posljedica novog zapošljavanja nego činjenice da sve veći broj punoljetnih građana pakira kofere i odlazi. I to pretežito iz istog razloga – da bi preživjeli.

Izvan pameti su i priče kako će nam se „pozitivni“ ekonomski trendovi iz prethodne godine nastaviti i u tekućoj. No, ne mislim kako je to i najvažnije. Jer trendovi, ekonomski inini, nisu uzrok nego posljedica načina vladanja – a njega karakterizira sve izraženija dominacija kriminala i korupcije, političke posebice. Prema svim mjerenjima, BiH je kraj godine i po jednom i po drugom dočekala na samom evropskom vrhu – a tu se, ruku na srce, i što se slijedećih 12 mjeseci tiče, dogoditi neće ništa specijalno. U lopovluku smo živjeli, u lopovluku ćemo se – i sve to, tobože, zbog interesa vlastita naroda – i nastaviti koprcati.

Negativni ekonomski trendovi su, potom, dijelom posljedica i činjenice da se u BiH ne može jasno razlučiti tko je vlast a tko oporba. Da se, drugim riječima, to mijenja od slučaja do slučaja. A u takvom stanju stvari nema ni ozbiljne politike – ni u sektoru ekonomije i razvoja, ni izvan njega. Ako tko ne vjeruje u to, neka mi odgovori – tko čini vlast na razini države? Ja, recimo, ne znam. Formalno to su jedni, stvarno, međutim, nerijetko sasvim drugi.

Ili, tko čini vlast u Federaciji? Tko su koalicijski partneri vladajuće većine? SDA, HDZ, SBB? Koliko ta priča pije vode? Jer evo, njihovi lideri ni ne komuniciraju – i vlast klapa po principu da, u busiji koju je zaposjeo, svatko od njih radi što ga volja. Bez, dakle, ikakve koordinacije – i bilo kakve zajedničke politike dakako.

I ne samo to. Od slučaja do slučaja svi oni djeluju, jednom kao vlast, drugi put kao oporba. Uostalom, prvi čovjek SBB pred novogodišnje praznike najavi da će svi njegovi ministri podnijeti ostavke. I to će, vjerujem, i učiniti – mada, to ne znači da će vlast i stvarno napustiti. Da im takva primisao nije ni na kraj pameti svjedoči i odluka da vlast ne napuštaju na državnoj razini. Zašto? Jer, podnese li njihov ministar ostavku tamo, ona će, zbog pravila igre, biti i prihvaćena – i na korito državne vlasti se neće moći računati. A razina Federacije? E tu se već mogu igrati. Podnijeti će ostavke na ministarske, ne i druge pozicije, ali će u sedlu vlasti ostati dok god se ne formira nova parlamentarna većina – koje, onako usput, nema prije novih izbora. Dakle, ostati će vlast, a narodu će prodavati zjake da to nisu.

Na koncu, ništa se promijeniti neće ni u sektoru etnopolitičkog talasanja – a i promijeni li se, zbog predizborne retorike može samo na gore. Prije koji dan, recimo, naletjeh na informaciju kako je jedan student sarajevskog univerziteta obranio završni rad na drugom ciklusu studija pod naslovom „Utjecaj klanjanja pet dnevnih namaza na bazično motoričke sposobnosti kod studentske populacije“. Svašta. Ali, čovjek je zahvaljujući baš tom radu postao magistar, i to ne na Fakultetu islamskih nauka nego, vjerovali ili ne, na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja.

Što se Univerziteta u Sarajevu tiče to, doduše, i nije neka novina. Otuda nas, pošteno govoreći, svako malo „iznenade“ sličnom vrstom bisera. Prisjetimo se, uostalom, storije o džumi i neradu petkom – a ona nije i jedina. No, stanje na ovom sveučilištu, ali i visokom obrazovanju uopće, bi pogrešno bilo procjenjivati neovisno o dominantnom etnopolitičkom ambijentu kao uzroku – i stanja u obrazovanju i svih ostalih muka naroda ove zemlje. A on na svojoj snazi nije izgubio baš ništa – i, kako stvari stoje, neće ni u godini pred nama.

U prilog tome svjedoče i novogodišnje poruke, ali i one u prvim danima godine u koju zakoračismo. Za Dodika je, uostalom, i u ovoj godini RS država – koja treba činiti sve kako bi srušila granicu na Drini – a BiH tek tvorevina koja funkcionira pod pritiskom međunarodnog faktora. I takva, što se njega tiče, „nije dobra ni Srbima, ni Hrvatima, ni većini Bošnjaka“ – te stoga i „ne mora biti za sva vremena“.

U kola mu sve snažnije upire i njegov mostarski partner. Pred kraj godine, među inim, on se prvi put javno pridruži priči kako se uslugama međunarodne zajednice trebamo zahvaliti za sva vremena. Ona nam, izlani se u predbožićno vrijeme „prvi borac za hrvatska prava“, nije potrebna, kao što nam nije potrebno jačanje institucija i procesa koji se vežu uz Bonske ili slične ovlasti. Treba nas, naprotiv, prepustiti sebi samima – i našoj vlastitoj odluci želimo li i, ako želimo, za kakvu smo BiH spremni. A što se njega tiče, moguća je samo onakva kakvom on uvjetuje sve procese u njoj – čak i izbore, u Mostaru i na svim drugim razinama – zemlja etnički formaliziranih torova i nikakva više.

Nisam, nažalost, siguran da mu u tome ne pomažu i oni koji bi najmanje trebali –  čak i stranke lijevog političkog spektra. U prednovogodišnje vrijeme, recimo, u parlamentarnu proceduru gurnuše prijedlog o ukidanju nacionalnog prefiksa iz naziva javnih poduzeća. Daleko od toga da takve predznake u firmama s državnim kapitalom i sam podržavam. Ni na kraj mi pameti, potom, tvrditi i da nakane predlagača nisu bile časne. Nažalost, i s takvima se zna završiti u paklu. Ako itko, na prijedlogu im aplaudira baš HDZ – njegov lider posebice. Jer, njihova inicijativa mu je krunski dokaz za tezu o svebošnjačkoj ujdurmi protiv Hrvata – i vjetar u leđa novoj homogenizaciji na nacionalnoj osnovi. I to, ne samo oko HDZ nego, živi bili pa vidjeli, i oko SDA – jer ta vrsta homogenizacije funkcionira po zakonu spojenih posuda. I stoga, pita li se mene, umjesto pitanjima simbolike puno je važnije da pažnju posvete suštini – kako državni kapital izvući iz ralja politike i staviti ga pod državnu kontrolu.

Nije, doduše, da nema i ohrabrujućih signala. Već tijekom ovog mjeseca bi, ima mišljenja, Vijeće Evrope moglo pritisnuti BiH zbog neprovođenja presude Sejdić-Finci – ali i drugih dakako. Sve više je, potom, naznaka kako bi američkom „tretmanu“ mogao biti izložen i lider HDZ. Nedavno, recimo, američka ambasada u BiH odlučno odbaci njegovo lamentiranje o trećem entitetu – a i mogućnost reorganizacije na etničkim principima uopće.

Na mogućnost američkog distanciranja prema Čoviću upućuju i istupi zamjenika pomoćnika američkog državnog tajnika zaduženog i za BiH. Za stanje u našoj zemlji nedavno on prozva korumpirane političare, koji zbog sigurnosti vlastitih fotelja potiču tenzije i nastoje održati status quo – ali i pozva na suprotstavljanje kriminalno-korupcionaškoj hobotnici i njezinom udaljavanju s vlasti. Što to znači? Za neke, signal za masovne sudske procese već u ovoj godini. Ali i, procjenjuju drugi, inače HDZ-u skloni, poruku u vezi sa samim liderom HDZ BiH – da za Amerikance on prestaje biti igrač za budućnost, i da se riziku izlaže svatko, pa i politika Republike Hrvatske, tko se tome ne bude spreman prilagoditi.

Nema, doduše, Čović razloga da bude miran ni zbog signala koji mu dolaze iz zemlje. Sredinom prosinca mu, uostalom, i sam kardinal poruči kako nitko, pa ni stranka, ne može biti iznad naroda – i da borba za vlast ne može biti važnija od budućnosti naroda sama. Pošto je svoje poruke odaslao nedugo nakon haških presuda, krajnje jasna je bila i ona da se svaku stvar mora nazvati pravim imenom, pa i zločin zločinom tko god da ga je počinio – ali i to da je svatko, tko zločin brani, i sam je njegov sudionik. Mogao se, ako dobro razumijem – iako kardinal, koliko preko noći, znade i promijeniti ćurak – lider HDZ prepoznati i u tome.

Zabilježen je, potom, i prvi snažniji otpor politici Milorada Dodika, ovaj put od strane jednog od najjačih biznismena s prostora RS. U pitanju je predsjednik Boksita iz Milića, koji prvog čovjeka ovog entiteta prozva zbog podjela i zapostavljanja njegova istočnog dijela. Je li, međutim, sve to, i s jedne i s druge strane entitetske crte, dovoljno da se promjene i izazove? Ni sam, najiskrenije, nisam siguran. Iako, ne dogodi li se to, ostaje nam jedino upiranje pogleda u Svevišnjega. No, pitanje je koliko na to, ne činimo li ništa sami, i imamo pravo?