Ima li spokoja u četiri Doboja?

Izdvajamo

• Nije mi namjera da budem licemjeran, ali jednostavno rečeno – dragi moji Srbi, Bošnjaci i Hrvati što ste tražili to ste dobili. Poslije Titove ''diktature'' izglasali ste demokratiju i izvojevali mržnju, pljačku, strah, bijedu. Potom je uslijedio novi val nacionalističke demokratije
• međusobno klanje, ubijanje, pljačkanje, silovanje, protjerivanje nevinih i nedužnih ljudi, žena i djece.. Bilo je časnih izuzetaka, ali se oni u sve tri naroda mogu lako izbrojati.

Povezani članci

• Stanko Parmać i Chinatown Opuzen
• Izložba: Socijalistička blaga
• Recept za pljačku: Apoteke Sarajevo za dva softvera izdvojila preko 2 miliona KM, danas ni jedan u potpunosti ne funkcioniše
• KAKO JE GRINČ UKRAO BOŽIĆ
• Republika Srpska i dalje bez kadaverične transplantacije, pacijenti čekaju, ministar obećava!
• Grabar-Kitarović proglasila svoj reakcionarni politički svjetonazor službenom stvarnošću

Foto: Wikipedia

Poslijeratni primitivizam! Ništa prošlost nije naučila trovjerske narode ne samo u Doboju, nego i u Bosni i Hercegovini i u svim državicama nekadašnje Jugoslavije. Istorija nije ovdje učiteljica života, nego je to ”sram ljudskog roda”, kako je davno napisao Đuzepe Antonio Borđeze, italijanski pripovjedač i književni kritičar. Ili kako napisa novinar portala Dobojskiinfo to je ‘poslijeratni primitivizam”. I to spada  u istoriju  današnjeg Doboja. Istoriju koju i sami može procijeniti i formirati svoje mišljenje o vremenu u kome živimo. Ako mene pitate, crna je istorija i mračno je ovo vrijeme…

Godinu ili dvije pred rat u Bosni i Hercegovini ekipa zabavljača Top liste nadrealista najavila je da će Sarajevo biti podijeljeno kao Berlin –na istočni i zapadni dio. U svojoj ironiji predviđali su da budući državnici neće moći putovati avionima sa aerodroma Butmir u Sarajevu nego da će uzlijetati i slijetati na aerodromu Čemerno, prevoju između istočne Hercegovine i Bosne, nekada ponosne. Pogodili su za Sarajevo, grad je već gotovo četvrt vijeka podijeljen na dva dijela – Istočno Sarajevo i Sarajevo. Nesuđeni aerodrom Čemerno pretvoren je u državu koja se zove Bosna i Hercegovina. Na svakom koraku život trovjerskih naroda postao je čemerno životarenje.

Danas su veliki Srbi, Muslimani (Bošnjaci) i Hrvati srećni u čemernoj državi – imaju svoje torove, religiju kao jedinu ideologiju i popove, svećenike i hodže kao mudre i učene ljude koji ih munjevitom brzinom vraćaju u srednji vijek, odnosno na aerodorom Čemerno odakle će  letjeti bogu na istinu, bez anđeoskih krila. Koliko su krivi i dužni znaće se kada ih kerberi budu pratili do Svetog Petra ili prilikom seobe na ahiret.

Kako piše u Enciklopediji Jugoslavije, u izdanju Jugoslovenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu ”Miroslav Krleža”, štampanoj 1984. godine, prema usmenom predanju lokalnog stanovništva, naziv Čemerno potiče od vjerovanja da su srpske majke pratile turske karavane koji su u janjičare odvodili mušku djecu iz Hercegovine i Bosne za Carigrad – Istanbul. Iznemogle od napornog puta i uspona, majke su padale po drumu i zapomagale ”Kuku meni čemernoj! Jadna ti sam čemerna”.

I u Srbiji se jedna planina zove Čemerno. Imaju dakle nekada dvije bratske republike  Bosna i Hercegovina i Srbija i tri nekada bratska naroda – Srbi, Bošnjaci i Hrvati nešto zajedničko – planine po imenu Čemerno i čemerno vrijeme u kome žive već nepune tri decenije.

Nije mi namjera da budem licemjeran, ali jednostavno rečeno – dragi moji Srbi, Bošnjaci i Hrvati što ste tražili to ste  dobili. Poslije Titove ”diktature” izglasali ste demokratiju i izvojevali  mržnju, pljačku, strah, bijedu. Potom je uslijedio novi val nacionalističke demokratije; međusobno klanje, ubijanje, pljačkanje, silovanje, protjerivanje nevinih i nedužnih ljudi, žena i djece.. Bilo je časnih izuzetaka, ali se oni u sve tri naroda mogu lako izbrojati.

Podjele su nastavljene. Mostar, nekada čudesno lijepi grad na Neretvi mješavina kulture, naroda, vjera, civilizacije je podijeljen na dva dijela –  istočni bošnjački i zapadni hrvatski. Po logici  trovjerskih naroda trebalo je da se u Mostaru nađe i treći dio – srpski, ali to nije bilo u planu Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, očeva, kako rekoše, srećnih nacija u Bosni i Hercegovini.

I dok su Sarajevo i Mostar podijeljeni na dva dijela, moj Doboj je raščerečen na četiri komada! Grad koji je prije rata imao oko trideset hiljada stanovnika i bio sa okolinom jedinstvena cjelina sada je u četiri dijela. Iz tadašnjeg Doboja protjerano je oko 15.000 ljudi. Sve do sredine osamdesetih godina 20. vijeka, Doboj i Celje, inače bratski gradovi, spadali su u regije koje su se najbrže razvijale u Jugoslaviji. Ne znam za Celje da li se i dalje brzo razvija ili pak stagnira. Ali, znam da Doboj stagnira, a poznat je i scenario po kome je sve krenulo u siromaštvo i bijedu i konačno  tragediju mog rodnog grada. A to što ja znam nikome nije važno. Znaju to i hiljade mojih Doobjlija i ni to nikome nije važno. Mislim, nije važno vlastodršcima koji svim snagama i svojom mudrošću, to jest pohlepom  prave sve dublji jaz između bogatih političara, tajkuna i religijskih vođa, s jedne strane i, s druge, naroda koji već odavno vapi riječima iz Biblije i Kurana – dajte nam danas hljeba nasušnog da ne moramo kopati po kontejnerima, preskakati obroke i čekati milostinju.

Evo mog Doboja u četiri dijela. Dakle, grad Doboj – srpski dio; Doboj – Istok  i Doboj –Jug, muslimanski dio i Usora – hrvatski dio. Svakome svoje i svako u svoj tor, u svoju prokletu avliju. Ima li, dragi Srbi, Bošnjaci i Hrvati, spokoja u četiri Doboja? Ja nemam odgovora na ovo pitanje jer sa ovih prekookeanskih daljina i ne mogu znati kako živite, da li vas je demokratija usrećila i vaš život učnila boljim nego za vrijeme onog mraka kada ste svi, ama baš svi, imali posao, svoj krov nad glavom, besplatno zdravstvo i školstvo, godišnje odmore po trideset i više dana, a uz to još  i pola plate da možete bezbrižno i jeftino vozom putovati na Jadran gdje je bilo dosta radničkih odmarališta. Sjećate li se da ste išli po Evropi i svijetu sa jugoslovesnkim, crvenim pasošima, na izlete u Budimpeštu, Atinu, Trst ili Beč ili u trgovinu zlatom i nakitom u Istanbul i Temišvar? Sjećate li se da ste sve mogli kupiti u robnim kućama u Doboju, da ste pravili vikendice i kuće za odmor, kupovali automobile, uzimali kredite na ime zelenog plana i unapređenje poljoprivrde i trošili pare, a da niste ni uzeli motiku u ruke.

A sada, u ovo vrijeme nacionalističke demokratije? Portal Dobojksiinfo objavio je prije nekog vremena tekst pod naslovom ”Doboj, grad koji polako umire”. Ukratko prepričano, autor piše da kada bismo se zapitali na šta Doboj danas liči i povukli paralelu između prijeratnog i poslijeratnog grada, uočili bismo sveopšte demografsko, urbanističko i privredno propadanje. A većina Dobojlija se zabavila o svom jadu i svi napori su usmjereni samo ka jednom cilju: kako preživjeti. ”Doboj je preživio granate i rat, ali poslijeratni primitivizam teško može”, zaključuje autor teksta.

Poslijeratni primitivizam! Čovjek se zapita: otkuda sada primitivizam u gradu koji je  prije rata bio privredni, kulturni, zdravstveni, informativni, sportski, regionalni centar? Primitivizam u gradu koji je dolaskom Jove Miškovića za predsjednika opštine 1965. godine bio otvoren na sve četiri strane svijeta i uz Vinkovce najveća željeznička raskrsnica u Jugoslaviji. Od oko tri stotine prodavnica, četvrtina njih je bilo iz drugih republika – Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore… Bile su i dvije velike robne kuće ”Beograd” i ”Ineks”u koje su dolazili i kupci iz Tuzle, Banjaluke, Zenice, iz cijele Posavine. Poslovnice banaka iz susjednih republika, servisi, dopisništva ”Oslobođenja”, Radio televizije Sarajevo, Radio Sarajeva, ”Privrednih novina”, ”Zadrugara”, ”Večernjih novina”, ”Glasa željezničara”, razna predstavništva, visoke škole, medicinske ustanove. Pa jedna od najljepših biblioteka u Bosni, tri knjižare, regionalni list ”Glas komuna”, Radio Doboj, Amatersko pozorište, Muzej, Arhiv, Dom kulture, časopis ”Značenja”, Klub pisaca, dvadeset godina Aprilski kulturni mozaik, dvije galerije slika…

Doboj je kao regionalni zdravstveni centar imao više od hiljadu bolesničkih postelja i približno toliko zaposlenih, među kojima 113 ljekara, pet-šest stotina  medicinskog osoblja sa srednjom stručnom spremom.

U trima osnovnim školama nastavu je pohađalo oko tri hiljade učenika, u Srednjoškolskom centru bilo je 5100 đaka za 28 profesija i zvanja. U Radničkom univerzitetu su organizovane četiri srednje škole, počeo je da radi i Pravni fakultet, trebalo je da se upišu i prvi studenti  više ekonomske škole.

A čitali smo u starim kompletima lokalnih novina da je Doboj 1945. godine, imao manje od četiri hiljade stanovnika, a krajem osamdesetih godina dvadesetog vijeka bilo je samo učenika i studenata dva i po puta više. Svega 400 osoba je poslije Drugog svjetskog rata radilo u društvenom sektoru; pred posljednji rat bilo je dvostruko više prosvjetnih radnika.

Poslijeratni primitivizam! Ništa prošlost nije naučila trovjerske narode ne samo u Doboju, nego i u Bosni i Hercegovini i u svim državicama nekadašnje Jugoslavije. Istorija nije ovdje učiteljica života, nego je to ”sram ljudskog roda”, kako je davno napisao Đuzepe Antonio Borđeze, italijanski pripovjedač i književni kritičar. Ili kako napisa novinar portala Dobojskiinfo to je ‘poslijeratni primitivizam”. I to spada  u istoriju  današnjeg Doboja. Istoriju koju i sami može procijeniti i formirati svoje mišljenje o vremenu u kome živimo. Ako mene pitate, crna je istorija i mračno je ovo vrijeme…