Ibrahim Prohić: PUT OD POLITIČARA DO DRŽAVNIKA

Umjesto beskompromisnog, ponekad oholog fajtera, dok je bio premijer, ponudio je širinu i toleranciju, osobine koje se rijetko sreću, ne samo u Hrvatskoj, već u tzv. Regionu.

Je li ova transformacija iskrena, je li ona dovršena i strukturirana ili je prigodno plasirana i izraz velikodušnosti pobjednika ? Je li, dakle, promjena trajna ili je imala rok trajanja jedne noći i jedne svečanosti? Vlast i moć imaju narkotičko dejstvo i lako je upasti u bunar koji one iskopaju.

Dobronamjernima sugestija da ne žure sa zaključkom, da sačekaju. Dobre želje i očekivanja pozitivnih promjena mogu iskriviti percepciju pa se vidi ono sto se želi. Tad se tendencija, znak ili ambicija mogu doživjeti i tretirati kao realizirani kvalitet. Nauka podučava da je lakše promijeniti ponašanje nego strukturu ličnosti. Promjena ponašanja može biti instrumentalizirana i u funkciji je prilagođavanja okolnostima. Sjećam se onog što sam u gimnaziji naučio od Karl Marksa. Ne određuje svijest ljudi njihovo društveno biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest. Jednostavnije, ono što je ljudima u glavni ne determinira njihov status u društvu, već obrnuto, taj društveni status određuje ono što oni misle, osjećaju, te kako se ponašaju.

Naš junak Z.M. zna da postoji ustavom RH definirana neravnoteža političke moći između predsjednika i premijera (u korist ovog drugog). Ovlasti predsjednika su reducirane. Mandat predsjednika nije bez značaja, ali jer više u sferi simboličkog, dok mandat premijera ima prednost ne samo u obimu ovlasti, već i u efektivnim posljedicama po društvene procese il svakodnevni život.

Ovo ne bi trebalo shvatiti kao da ne postoji sloboda pojedinca i da on potpuno ovisi u društvenom kontekstu. Apsolutizirati utjecaj situacionog faktora značilo bi poricanje slobode izbora pojedinca i mogućnost stvarnih promjena. To bi sugeriralo moralnu defektnost čovjeka.

Gubitak moći može potaknuti proces sazrijevanja. U periodu kad je izgubio politički moć, kad više nije bio premijer i predsjednik političke stranke, kad je bio na svojevrsnoj društvenoj margini, Z.M. je mogao shvatiti bit individualne egzistencije i neke zakonomjernosti društvenih procesa.

Vjerojatno je shvatio da ne postoji apsolutna moć osim u diktaturi i autokratskim političkim strankama. Pa i tamo i tada ta moć je ograničenog roka trajanja, jer su samo kretanje i promjene apsolutna kategorija. Problem diktatora i autokratskog vođe je što to sazna tek kad izgubi moć ili kad ih izvedu iz tenka i stave pred uperene puške. Gluho bilo…

U svom govoru Z.M. je iskazao ambiciju da se predstavi kao političar koji je evoluirao u status državnika. Ta evolucija je poželjna. No, da li je u ovom slučaju još uvijek samo želja i namjera?

Govorio je više o sebi nego o nacionalnim, državnim ciljevima kojima će težiti tokom mandata. Nije niti spomenuo neposredne susjede (Sloveniju, BiH, Srbiju…s kojima RH ima više važnih neriješenih pitanja, ili Italiju, Austriju, Mađarsku…) Ni jedna država nikad, u savremnom svijetu posebno, ne egzistira u bezvazdušnom prostoru. Zato su globalni procesi, ali i odnosi u Regionu važna agenda predsjednika države.

Premijer je još i mogao sebi dozvoliti luksuz olako date diskvalifikacije da se tamo(u BiH) nema s kim razgovarati, ali Predsjednik bi morao kao imperativ postaviti cilj da se tamo nađu sagovornici. Ne samo zbog granice od hiljadu kilometara koju dvije države imaju.

Vjerujem ili se samo nadam da je novi Z. M. odmakao na putu svoje transformacije i sazrijevanja, te da zna da su na tom neizvjesnom putu još mnogi izazovi, odnosno da je to put bez kraja. Radi dobrobiti građana RH, ali i njihovih susjeda.

No, ostavimo Z.M. da uživa u trenutku medenog tjedna. Ovo i ne pišem zbog njega, već zbog političkih moćnika u BiH i njenih građana.

Hoće li oni koji imaju moć iščitati ovu emancipatorsku promjenu Z.M. kao poželjni iskorak? Hoće li shvatiti da moć bez pokrića ima ograničen rok trajanja, da manipulacija i uzurpacija bivaju plaćeni kad tad.

Hoće li građani u BiH shvatiti da Z.M. u premijera nisu promovirali samo stranka koja ga je kandidirala, niti protukandidatkinja koja je sebi godinama pucala u (političku) nogu, već i građani koji su pokazali da žele drugačiji profil lidera i drugačiji model vlasti. Možda građani prije svega. Hoće li ovaj poučak iz RH povratiti nadu u mogućnost pozitivnih promjena i u BiH, odnosno, hoće li građani shvatiti da su promjene moguće samo ako i oni, njegovo visočanstvo građanin, učestvuju u političkom i sopstvenom životu. Politika je suviše ozbiljna disciplina da bi bila ostavljena samo političarima. Moć građana je često samo hipotetička. Na primjeru Hrvatske vidjeli smo da hipotetičko može postati realitet.