I sada – što? I kako?

Izdvajamo

• Pokušali smo analizirati govor, riječi – dakle. Kazano je: u početku bijaše riječ. A na kraju? I sada – što dalje? Kako dalje? Pitanja ostaju bez odgovora. A kazaljka na satu približava se ponoći.

Povezani članci

• KRAJ BAJKE
• Festiva za tri države
• Bilježnica Robija K.: Spomenici revolucije
• Kome i zašto su kriva srebrenička djeca?
• Petar Jeleč: Dvadeset prešućivanih godina
• Asim Mujkić za tacno.net: SDA gubi demokratski kapital koji je uspjela izgraditi

Očekivano, Putin je priznao dijelove istočne Ukrajine u pokrajinama Donjeck i Luhansk kao samostalne države. Očekivano, do invazije Ukrajine što se na Zapadu od početka prosinca (decembra) 2021. svako malo gromoglasno najavljuje (pri čemu broj ruskih vojnika koji će je izvesti stalno varira) nije – još – došlo. I, jednako očekivano, Evropska unija i SAD krenule su s proglašavanjem sankcija protiv Rusije. U trenutku pisanja ovoga teksta sve su karte, tako se čini ovome autoru, na stolu. Odgovora na pitanje: što sada i kako, nema. Ili ćemo svjedočiti povratku ozbiljnim pregovorima, a to znači i razmatranju ruskog prijedloga mjera koje će jamčiti sigurnost Rusije (razmatranje ne znači nužno i prihvaćanje), ili slijedi dalje zaoštravanje s obje strane, jer u pitanju nikada nije bila samo Rusija, Odnosno, jest, ali kao zemlje koja se nameće kao globalna sila, a koju SAD (Zapad) u toj ulozi uporno ne žele prihvatiti.

Da bi objavio svoju odluku, ruski je predsjednik, Vladimir Putin, govorio gotovo puni sat. Da bi odgovorio, njegovom američkom kolegi, Josephu Bidenu, nije trebalo ni desetak minuta. Osim što je najavio sankcije, sažeo je ono najbitnije što je htio reći u rečenicu: ‘Za Boga miloga, što Putin misli tko je on, pa da ima pravo proglašavati takozvane države na području što pripada njegovom susjedu?’ Dobro zvuči i bit će zapamćeno. A dolazi nakon prave baražne vatre interpretacija Putinovog govora u kojima se naglašavaju stvari koje nije (ili barem nije tako) rekao, a prešućuju neke bitne stvari, nepobitne činjenice, koje jest rekao.

S obzirom da je, osim u Rusiji i Ukrajini (i u službama što se time bave) sigurno bilo malo ljudi koji su pozorno odslušali tih pedesetak minuta, pa se oslanjaju samo na interpretacije, možda nije loše, izravnim citatima, podsjetiti na ono najbitnije, uz tek rečenicu ili dvije objašnjenja, odnosno komentara.

Ključna je tvrdnja kako Putin negira i samo postojanje ukrajinskog naroda i ne prihvaća ukrajinsku državotvornost, dakle Ukrajinu kao državu. No, ono što je ruski Predsjednik stvarno rekao, zvuči ipak malo drugačije.

‘Želio bih ponovo naglasiti kako Ukrajina za nas nije samo susjedna zemlja. Ona je nedjeljivi dio naše povijesti, kulture i duhovnog prostora. To su naši drugovi, oni koji su nam najdraži, ne samo kolege, prijatelji i ljudi s kojima smo nekada zajedno radili, nego rođaci, povezani krvlju i obiteljskim vezama.’ Dakle, govori o povezanosti i bliskim vezama, no to ne znači i negiranje Ukrajinaca kao naroda. Neizravno odgovarajući na optužbe kako revidira prošlost i želi rekreirati Sovjetski Savez, Putin vrlo decidirano kaže: ‘Naravno, mi ne možemo izmijeniti prošlost, ali je u najmanju ruku moramo otvoreno i pošteno prihvatiti, bez ikakvih rezervi i politiziranja.’

Taj se citat veže uz Putinovu tvrdnju koju je, sa stanovišta činjenica teško pobiti, da su Ukrajinu, kao državu (sovjetsku republiku) stvorili ruski boljševici, odnosno komunisti, da je takvoj Ukrajini Staljin dodao neke dijelove što su prethodno – prije Drugog svjetskog rata – pripadali Poljskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj, da bi joj 1954. Hruščov dodao Krim. Da bi potom posve jasno i konkretno naveo, kako je nakon raspada SSSR-a ‘naš narod prihvatio novu geopolitičku realnost i priznao nove samostalne države… I ne samo da ih je prihvatio, nego im je i pomagao, što se odnosi i na naše ukrajinske kolege koji su nam se nakon proglašenja samostalnosti višekratno obraćali za pomoć. Pružili smo im pomoć, poštujući dostojanstvo i suverenitet Ukrajine.’ Dakle, vrijedi ponoviti, Putin je rekao kako je Rusija prihvatila nove države, pa i Ukrajinu i pomagala joj poštujući njezin suverenitet i dostojanstvo.

Govoreći, međutim, o samostalnoj Ukrajini dodao je nešto, što se sada koristi kao krunski dokaz da ne prihvaća ni Ukrajinu kao državu, ni Ukrajince kao narod. Rekao je, naime, sljedeće: ‘Želio bih naglasiti kako su ukrajinske vlasti počele graditi svoju državnost negirajući sve ono što nas je povezivalo. Treba primijetiti da Ukrajina zapravo nikada nije imala stabilnu tradiciju stvarne državotvornosti.’ Možda to neće biti drago čuti nekome (ili mnogima?) u Ukrajini, ali teško je pobiti, imaju li se u vidu i povijest, i određeni potezi Kijeva, na primjer u odnosu na upotrebu ruskog jezika, da ostanemo samo na tome.

Potom je iznio vrlo konkretne podatke o današnjoj Ukrajini koji su svi provjerljivi, naime da u zemlji postoji visok stupanj korupcije (koja, dodao je postoji u mnogim zemljama, pa i u Rusiji), da je godine 2019. Ukrajinu, tražeći posao, napustilo 9 milijuna njezinih državljana, da je u vrijeme pandemije iz te zemlje otišlo šezdeset tisuća (60.000!) liječnika i medicinskog osoblja. Pa još jedan doslovni citat: ‘Izgubljeni su deseci i stotine tisuća radnih mjesta što su – uz ostalo – postojala i zahvaljujući tijesnoj suradnji s Rusijom.’ Da su radna mjesta izgubljena – jesu. U kojoj mjeri zbog smanjivanja suradnje s Rusijom, neka ostane otvorenim.

Sigurno je kako se to nije moglo čuti ni u jednoj zapadnoj interpretaciji govora ruskog Predsjednika. Baš kao ni ovo: ‘U ožujku (martu) 2021. prihvaćena je u Ukrajini nova vojna strategija. Taj je dokument gotovo u potpunosti posvećen konfrontaciji s Rusijom i ocrtava konture mogućeg rata koji bi – po zamisli kijevskih stratega – uz pomoć međunarodne zajednice i uz stranu vojnu pomoć u geopolitičkoj konfrontaciji s Ruskom Federacijom završio povoljno za Ukrajinu.’ Te riječi nitko na Zapadu ne citira, ali ih – možda još važnije – i ne opovrgava.

Ali su se zato bezbrojni komentatori i analitičari uprli da kao nevjerojatnu laž (‘nadrealnu tvrdnju’) predstave Putinove riječi kako bi oružje masovnog uništavanja (nuklearno) u rukama Ukrajine drastično izmijenilo stanje u svijetu i Evropi, a osobito za Rusiju. A pogotovo sljedeće, i opet citat: ‘Već je rečeno kako Ukrajina namjerava stvoriti svoje vlastito nuklearno oružje. I to nije puko hvalisanje.’ Laž? Ne, nije! Ukrajinski je predsjednik Zelenski na Konferenciji o sigurnosti u Muenchenu pred slušateljima i uključenim kamerama i mikrofonima izjavio kako bi država kojoj je na čelu mogla razmisliti o tome da se odrekne statusa nenuklearne zemlje. A Ukrajina zaista ima i znanje, i nuklearne reaktore i tehnologiju koji bi to omogućili. Nepobitno!

Nitko ni ne navodi, ali ni ne demantira Putinvo podatak o tome kako NATO ‘na mala vrata’ već ulazi u Ukrajinu, naime da je donesen zakon što omogućava da tokom ove godine u Ukrajinu dođu strane trupe na zajedničke vježbe; i kako je planirano barem deset takvih vježbi.

A pogotovo se nitko ne osvrće na Putinovo podsjećanje kako Povelja evropske sigurnosti iz 1999. (Istanbul) i Deklaracija iz Astane iz godine 2010., oboje dokumenti Organizacije za sigurnost i suradnju u Evropi, izrijekom ustanovljuju načelo jednake i nedjeljive sigurnosti, što podrazumijeva obvezu da se vlastita sigurnost ne ostvaruje na račun sigurnosti drugih država. Ti dokumenti postoje i u njima zaista piše to što je ruski Predsjednik naveo. Proglasiti za laž, nadmoćno odmahnuti rukom, prešutjeti? Da, i to se može. Ali, činjenice ostaju. Zaključak što ga iz njih Putin izvodi, naime da bi ulazak Ukrajine u NATO bio izravna prijetnja Rusiji, njegov je zaključak; nimalo nelogičan i neodoljivo tjera na povlačenje paralele s poznatom kubanskom krizom (kada su se Sjedinjene Države osjećale ugroženima sovjetskim raketama na Kubi).

Gotovo očekivano, nitko ne citira, ali ni ne opovrgava sljedeće Putinove riječi: ‘Kada je na kraju mandata američki predsjednik Clinton 2000. posjetio Moskvu, pitao sam ga kakav bi bio stav Amerike o primanju Rusije u NATO. Neću ulaziti u detalje, ali reakcija na moje pitanje bila je, recimo to tako, suzdržana, a stvarna pozicija Amerike u odnosu na tu mogućnost može se vidjeti iz koraka što su slijedili, a u odnosu na našu zemlju.’ Još jednom: nitko ne spominje, nitko ne demantira!

Baš kao ni podatak da je ‘Rusija 2008. iznijela inicijativu za sklapanje Sporazuma o sigurnosti u Evropi, prema kojemu ni jedna evro-atlantska zemlja ne bi smjela jačati svoju sigurnost na račun sigurnosti drugih. Naš je prijedlog u startu odbijen uz izgovor kako se ne može dozvoliti Rusiji da ograničava aktivnosti NATO.’

Uobičajeno, odbacuju se, ili proglašavaju propagandnim lažima bilo kakve kvalifikacije tipa ‘agresivni nacionalizam i neonacizam promovirani su u Ukrajini na razinu nacionalne politike.’ Nažalost, tako dugo dok se u toj istoj Ukrajini notorni kolaboracionista i suradnik Hitlerove soldateske, Stepan Bandera, slavi i proglašava – službeno – nacionalnim herojem, mjesta za odbacivanje ovih riječi nema. Koliko god se to nekome moglo ne sviđati.

U cijelom govoru ima jedan zaista prijeteći odlomak u kojemu Putin, optužujući Ukrajinu da ruši spomenike onih (boljševika, komunista) koji su je stvarali, kaže: ‘Želite dekomunizaciju? Dobro, to nam odgovara. Ali, zašto stati na pola puta? Mi smo spremni pokazati vam što bi dekomunizacija zaista značila za Ukrajinu.’ I to nije moguće prevesti drugačije nego kao: komunisti su vas stvorili, hoćete provesti dekomunizaciju, mi ćemo vam pokazati što bi to značilo, drugim riječima: nestanak Ukrajine. E, taj jedan, jedini, ali zaista prijeteći odlomak jedva da je netko zabilježio, a analizirao ga – barem koliko je ovome autoru poznato – nije nitko. Što je samo još jedna potvrda da se propagandom na Zapadu bave potkapacitirani lobisti, ili ljudi slični onima (stariji će se čitatelji sjetiti) iz filma ‘Predsjedničke laži’. Kao i ne manje potkapacitirani političari.

Eto, to je ono što bi – čini nam se – zainteresirani i u sve većoj mjeri s razlogom uplašeni građanin u bilo kojoj demokratskoj zemlji trebao znati o govoru ruskog Predsjednika. Pri čemu svrha ovoga teksta nije stati na bilo čiju stranu, nego pokušati unijeti barem malo svjetla u tamu propagandnog rata koji već davno nije više samo to. I u kojemu ne sudjeluje samo jedna strana, ona koja je ‘dežurni krivac’.

Pokušali smo analizirati govor, riječi – dakle. Kazano je: u početku bijaše riječ. A na kraju?

I sada – što dalje? Kako dalje? Pitanja ostaju bez odgovora. A kazaljka na satu približava se ponoći.