Hrvatsko-ruski susret iz ugla Moskve

Povezani članci

• Veličanstveni skup u Sarajevu: Više hiljada građana na ulicama, taksisti blokirali Marijin dvor
• Povodom 21. godišnjice Oluje pročitana deveta Izjava sjećanja
• Nigdje ‘poštene inteligencije’
• Berić: Politika kao sudbina
• Bertoncelj: Klasična životna osiguranja su posao budućnosti
• EU: Hrvatskoj do 2020-te osam milijardi

Foto: en.kremlin.ru

Analitičar Centra Carnegie iz Moskve Maksim Samorukov je objavio širu analizu pod naslovom ”Može li Moskva u Hrvatskoj dobiti saveznika?” i došao do zaključka kako će vrlo teško doći do približavanja, a posebno ne treba očekivati da će Hrvatska biti ruski saveznik u Europi. Najviše što se može očekivati je vraćanje odnosa iz ”nikakvih” na razinu na kojoj je moguć dijalog.

”Unatoč pompoznoj posjeti hrvatskog vodstva Rusiji, teško je očekivati napredak u bilateralnoj suradnji, ili da će Hrvatska iznenada postati bliski saveznik Rusije u Europi. Stvarne ekonomske veze između zemalja su trenutno vrlo skromne. Sankcije, pad cijena nafte i duga stagnacija u gospodarskim odnosima između Rusije i Hrvatske jedan predsjednički sastanak neće promijeniti”, piše Samorukov.

U politici Rusije na Balkanu vidi se novi manevar. Dok još svi pokušavaju procijeniti razinu ruskog utjecaja u Crnoj Gori ili Makedoniji, Moskva se odjednom približava Hrvatskoj, jednoj od najatraktivnijih proameričkih zemalja u regiji. Prvi put od 2009. predsjednik Hrvatske, ovaj put Kolinda Grabar-Kitarović, stigla je u Rusiju u službeni posjet.

On traje tri dana, od 18 do 20. listopada. Predsjednica Grabar-Kitarović u rasporedu ima susret s predsjednikom Vladimirom Putinom, premijerom Medvedevim, predsjednicom Vijeća Federacije Valentinom Matvijenko i patrijarhom Kirilom. Istodobno će se u Moskvi održati poslovni forum o gospodarskoj suradnji između Rusije i Hrvatske, na kojem će biti stotine i hrvatskih gospodarstvenika. Čak ni čelnici Srbije, najbolje balkanske saveznice Rusije, ne dobivaju takav program.

Hrvatska geopolitika

Glavni događaj posjeta bio je sastanak dvoje predsjednika u Sočiju 18. listopada, ali on nije donio nikakva iznenađenja, što se nije ni očekivalo. Obje strane su profitirale od same činjenice da je sastanak održan.

Nakon ukrajinske krize, Moskva se na taj način oslobađa posljednjih naznaka izolacije u Europi. Prije nekoliko godina vijest o tome da je jedan od europskih čelnika sastao s Putinom izgledala bi  kao optužba. Sada, to je samo vijest.

U Moskvu su sada spremni otići ne samo Orban ili tradicionalno prijateljski Grci, nego, na primjer, i predsjednica Hrvatske, zemlje koja je oduvijek bila vrlo prozapadno orijentirana, a odnosi s Rusijom bili su vrlo hladni. Da bi se umirili savjest i javnost, dovoljno je izgovoriti ritualnu formulu “Mi se zalažemo za provedbu Sporazuma iz Minska” i sigurno se može ići u Rusiju na razgovore o bilateralnoj suradnji.

Za hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, kao i za većinu istočnoeuropskih čelnika, susret s Putinom je osobni izazov kojemu ne mogu odoljeti.

Sve ostalo vrijeme Putin može biti agresor, tiranin i rušitelj svjetskog poretka; sve u svemu, zli čarobnjak Sauron kojeg što prije treba izolirati. Ali, ako se dogovori osobni sastanak, to odmah postaje najvažniji diplomatski događaj godine i o njemu se izvještava do u najsitnije detalje. Tko će još razmišljati o izolaciji Rusije, kada se može fotografirati sa samim Putinom i time još jasnije poručiti biračima: ”Vidite, ja sam u središtu svjetske geopolitike.”

Iako u ovom slučaju hrvatsku stranu zastupa jedna od najblistavijih čelnica istočne Europe, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, Hrvatska je parlamentarna republika i premijer ima mnogo više ovlasti. Ali tko pozna hrvatskog premijera? On je samo još jedno glatko i obrijano europsko lice s naočalama, kaže Maksim Samorukov i nastavlja.

Andrej Plenković bi u nas mogao voditi regiju Samara i nitko ne bi primijetio zamjenu, što ne bi bio slučaj s predsjednicom Kolindom, koja izgleda kao jedna od  Wagnerovih valkira. Postoji li u svijetu mnogo predsjednika siromašnih četiri milijuna ljudi koji mogu ostvariti susrete s Putinom i Trumpom u nekoliko mjeseci? E Hrvatska sada ima takvu predsjednicu.

Kolinda Grabar-Kitarović, koja je u prošlosti bila ministrica vanjskih poslova i pomoćnica glavnog tajnika NATO pakta, vrlo je aktivna u međunarodnim odnosima. Nije ograničena na balkanske poslove, ona također odlazi u istočnu Aziju i na Bliski istok. Ona je zajedno s poljskim predsjednikom Andrzejom Dudom postala autorica ”Inicijative tri mora”, projekta koordiniranja napora zemalja srednje i istočne Europe u području energije i infrastrukture. Sada je na sastanku u Sočiju Grabar-Kitarović to još jednom rekla. Govorila je ne samo o trgovini i Bosni, nego se ponudila da posreduje između Rusije i NATO pakta, jer će uskoro otputovati u Washington na sastanak s Trumpom. Također su razgovarali o Ukrajini, pa i o Siriji.

Hrvatska, EU i Agrokor – Najbolje je da kriva bude Sberbanka

Međutim, unatoč činjenici da oboje predsjednika vole geopolitiku, čisto diplomatski razlozi ne bi bili dovoljni da se organizira jedan takav pompozni posjet. Jasno je da je ove godine u odnosima između Rusije i Hrvatske neočekivano otvoreno pitanje 1,3 milijarde eura, koliko je hrvatska tvrtka Agrokor dobila kredita od Sberbanke i VTB-a.

Agrokor je produkt hrvatskih 90-ih. U metežu odvajanja, građanskog rata i privatizacije tadašnjeg predsjednika Tuđmana, tajkun Ivica Todorić je stvorio divovski holding, uglavnom od tvrtki u prehrambenoj industriji i trgovačkih lanaca, nastavlja ruski analitičar Carnegie Centra Moskva.

Do početka 2017. godine, kada su financijski problemi holdinga isplivali na površinu, Agrokor je zapošljavao oko 60 tisuća ljudi diljem Balkana, plus nekoliko desetaka tisuća dobavljača. Na koncern otpada 16% ukupnog BDP-a Hrvatske. Stoga, kada je u proljeće 2017. Agrokor počeo propadati, hrvatska vlada je morala intervenirati kako bi uklonila Todorića i holding stavila pod državnu upravu.

Istodobno je otkriveno da su među najvećim vjerovnicima Agrokora ruske državne banke – Sberbanka i VTB. U pozadini brojnih ruskih optužbi da se Moskvu ometa u poslovima u balkanskim zemljama, situacija u Hrvatskoj se također počela tumačiti kao jedna od epizoda u borbi za sferu utjecaja.

Sberbanka je jednostavno komentirala da će banka tražiti povrat novca svim zakonskim sredstvima, što je odmah protumačeno kao pritisak na hrvatsku Vladu da će ruska banka oduzeti zemlju koja pripada Agrokoru, te da će tamo očito postaviti vojne baze, špijunske centre i druga sredstva ”neprijateljske propagande”.

Međutim, optužbe protiv Rusije sakrivaju mnogo neugodnija pitanja. Na primjer, tko je kriv zbog činjenice da je Agrokor tako brzo bankrotirao? To očito nisu ruske državne banke, koje su, unatoč svemu, davale kredite hrvatskom gospodarstvu u vrijeme kada su zapadne banke to već odbijale učiniti. Pravi razlog propasti Agrokora je zapravo bio ulazak Hrvatske u EU 2013. godine, kada je zemlja otvorila svoje tržište za paneuropsku konkurenciju.

Naravno, Todorić je shvatio da ako se bavi trgovinskim mrežama, on mora pobijediti s prometom. Stoga nije štedio novac za otkup trgovina u susjednim zemljama. Ali to još uvijek nije bilo dovoljno da bi se izdržala konkurencija zapadnoeuropskih lanaca i njihovog prometa.

Dakle, kolaps najveće hrvatske korporacije Agrokor izravna je posljedica pridruživanja zemlje EU. No, takvi zaključci zvuče vrlo neugodno, pa je bolje temu prebaciti na Sberbanku i ”rusku prijetnju”.

Ipak, iskustvo Agrokora očito nije bilo uzaludno za ostatak hrvatskih poduzetnika i mnogi su ozbiljno razmišljali o svojim sposobnostima da se natječu sa zapadnoeuropskim tvrtkama i o tome trebaju li tražiti tržišta na kojima ovo natjecanje neće biti tako teško. To je i razlog dosada neviđene razine poslovnog foruma u Moskvi i govori o poticanju hrvatskog izvoza u Rusiju.

Pristupanje EU općenito nije moglo dati ozbiljan poticaj gospodarskom rastu Hrvatske. Realni BDP zemlje u 2016. godini ostao je za 8% niži nego u 2008. godini, što je najgori rezultat u istočnoj Europi, ne računajući Ukrajinu s njenim posebnim okolnostima. Stoga ne čudi da su hrvatski poslodavci, bez dobivanja očekivanih koristi od EU, posao počeli aktivno tražiti u nekim drugim smjerovima.

”Balkanska Ukrajina”

Druga stvar je što je Moskva s Hrvatskom spremna raspravljati o prilično ograničenom broju ekonomskih pitanja. Nitko, primjerice, neće zamjeriti Hrvatskoj zato što se malo približila Rusiji. Grčka, Cipar ili Mađarska su se počele približavati mnogo ranije i idu sve dalje, ali čak ni za njih nema iznimki. A poljoprivredni proizvodi su bili jedna od glavnih stavki hrvatskog izvoza u Rusiju prije ukrajinske krize.

Hrvatska je tradicionalno zanimljiva Rusiji prvenstveno u energetskom sektoru. Prije mjesec dana je Gazprom konačno uspio sklopiti novi desetogodišnji ugovor s Hrvatima za opskrbu milijun kubnih metara plina godišnje. U 2010. godini Hrvatska je postala jedna od rijetkih zemalja istočne Europe koja je prekinula kupovanje ruskog plina i 2011. i 2012. godine nije kupila ništa. Zatim je 2013. nastavljeno isporučivanje malih količina, ali se tek sada zemlje vraćaju na tradicionalnu količinu uvoza.

Rusija je također zainteresirana za moguće nove ugovore u modernizaciji elektrana. Moskva želi i normalan rad rafinerija nafte u Bosanskom Brodu u vlasništvu Zarubežnjefta, koja, iako se nalazi u Bosni, ali na samoj granici s Hrvatskom, ne može raditi punim kapacitetom bez hrvatske infrastrukture.

Već dugi niz godina kolaju glasine o želji Gazproma, pa čak i Rosnefta, da kupi udio u kompaniji INA, koja je nekad bila u potpunom vlasništvu hrvatske države.

I, naravno, tu je glavni i gotovo vječni energetski projekt Kremlja na Balkanu koji još ne ide nikamo, “Južni tok” ili “Turski tok”, a Hrvatsku bi se rado vidjelo među sudionicima bilo kojeg od njih.

Sada je hrvatsko vodstvo ozbiljno zabrinuto zbog pokušaja pretvorbe zemlje u regionalno energetsko središte. U skoroj budućnosti treba započeti s izgradnjom LNG terminala na otoku Krku, a taj je projekt podržao i sam Trump na sastanku u srpnju s Kolindom Grabar-Kitarović u Varšavi. Najvjerojatnije će Hrvatska htjeti privući pozornost drugih izvoznika velikih izvora energije, tako da se i neki od ruskih projekata mogu provesti.

Ipak, jedva se čeka na napredak bilateralne suradnje ili činjenicu da će Hrvatska iznenada postati bliski saveznik Rusije u Europskoj uniji i na Balkanu. No, stvarne ekonomske veze između zemalja su sada vrlo skromne. Sankcije, pad cijena nafte, duga stagnacija u gospodarskoj suradnji između Rusije i Hrvatske – sve to, kao što je već rečeno, jedan predsjednički sastanak neće izbrisati.

Početkom 2000-ih je Rusija bila među prva tri inozemna trgovinska partnera Hrvatske, a sada ruski udio iznosi 1,5%. U 2017. je došlo, doduše, do brzog rasta, ali s koje razine.

U prošlosti su Rusija i Hrvatska već imale povremena pokretanja suradnje,  pod predsjednikom Mesićem, a zatim premijerkom Kosor. Ali su ti planovi brzo i lako zaboravljeni. Neki od zajedničkih projekata o kojima se počelo raspravljati još 2002. i 2003. još uvijek ne daju rezultate.

Međutim, sada je ruska strana tu zbog velikog duga hrvatskog Agrokora Sberbanci i VTB-u, ali u sadašnjoj atmosferi u kojoj se svim sredstvima vodi borba protiv ”makinacija” Kremlja, nitko neće Moskvi dozvoliti da taj kredit pretvori u ozbiljan alat za jačanje tržišne pozicije u Hrvatskoj.

To je komercijalni problem i u nekom obliku će se novac prije ili kasnije vratiti. Uostalom, čak i u slučaju Ukrajine i kredita koje je dobila pod Janukovičem, europski sudovi su stali na stranu Moskve.

”Čak i ako rusko rukovodstvo uspije postići nekakav napredan sporazum s pojedinim hrvatskim političarima, on će i dalje biti zanemaren u hrvatskom državnom aparatu. Politička klasa i cijelo društvo Hrvatske na oprezu su od Rusa. Rusi su za njih prije svega saveznici Srba, a u ukrajinskoj krizi se Hrvatska povezala  s Kijevom. Nije bez razloga hrvatski premijer Plenković predložio korištenje hrvatskog iskustva iz devedesetih godina kako bi se riješio sukob u Donbasu, što je izazvalo ogorčenje ruskog Ministarstva vanjskih poslova. Zato je ovaj posjet prije svega sredstvo za normalizaciju odnosa, pokušaj povratka suradnje dviju zemalja iz pustoši posljednjih godina na tradicionalnu razinu. U sadašnjim uvjetima to također nije malo”, zaključuje Maksim Samorukov.

Izvor: Carnegie.ru

logicno.com