Hrvatski izbori kao ogledalo svinjca

Povezani članci

• ŽUČNE REAKCIJE ZBOG RASPODJELE POMOĆI : Imamović optužuje za diskriminaciju, Kasumović traži smjenu premijera Novalića!
• Status koji je zapalio državotvorne mreže
• Za i protiv ploče bivšem majoru JNA koji se digao u vazduh u Bjelovaru
• Zašto EU parlamentarci traže provjeru veza Dodika i Várhelyija
• Država bez građana
• Četiri veličanstvena mostarska Hrvata

Gledaš što od sebe radi Željko Rohatinski i ni nakon puno trljanja ne možeš vjerovati očima. Čovjek je najavio da bi se ipak mogao angažirati u politici i pojaviti na ovim izborima, i tko ne zna najnoviju pretpovijest te odluke mogao bi to smatrati najnormalnijom stvari na svijetu. Guverner je godinama slovio kao moralna vertikala usred etičkih ruševina ove zemlje, mada mi je osobno to više sličilo na ugodnu horizontalu, zbog previše vertikalnih odnosa šefa monetarne vlasti s krupnim bankarskim i trgovačkim kapitalom. Ali, dobro.

Sličan prigovor, uostalom, imam i na Radimira Čačića, pa tko sam ja da budem prepreka političkim ambicijama jednoga i drugoga. Ipak, tu postoji i jedna bitna razlika. Čačić, kojemu je o gležnjeve obješen olovni uteg saobraćajne nesreće u Mađarskoj, izjavljuje da će otići iz politike ako bude pravomoćno osuđen od mađarskog suda. Rohatinski, naprotiv, najavljuje mogući ulazak u politiku usred afere s prodajom obiteljske kuće Todoriću, što ga još zlosretnije povezuje sa spomenutim kapitalom nego što je itko mogao zamisliti.

Ironično je da ga je u donošenju te odluke motiviralo, kako veli, gađenje prema optužbama koje mu dolaze iz političkih i medijskih krugova, da bi, evo, guverner odlučio otići u političare baš kada se pokazalo da ni on nije ništa bolji. Time je hrvatska politika dobila valjda najautentičniji i najvjerodostojniji opis koji je ikada dan. Nisu, razumije se, svi političari lopovi, prevaranti i smutljivci, ali to čak, rekao bih, i nije najgore, tu su stvari barem jasne i, vidimo iz Sanaderovog primjera, ipak napokon kažnjive. Puno je gore kada se cijelu zemlju okupira prividom normalnosti da su političari, o svakako, zaduženi za opće dobro, ali, bože moj, ne možemo im valjda zabraniti da malo da malo poglade ni vlastito.

Konačno, odabrali smo da živimo u kapitalizmu, koji jeste demokratski nadziran da ne završi u nezasitnoj pohlepi, ali je u krajnjoj liniji ipak samo ozakonjena sebičnost i ne može se, zar ne, ta sebičnost odreći jedino političarima. Eto, to je ono što se može nazvati neizrečenim geslom hrvatskog kapitalizma, i jedini problem s tim manje-više općeprihvaćenim stavom je da ga – odbacuje bolji dio kapitalističkog svijeta. Iako se i ti bolji primjeri temelje na ozakonjenoj sebičnosti i egoizmu, ipak je ondje uvedena ona vrsta reda da kada političarima poleti ruka i za najbeznačajnijom sitnicom pa je kupe za državni novac, moraju letjeti s funkcije.

Zabrinuti Radimir Čačić

Kapitalizam svima, a ne samo njima

Što je najvažnije, nije za takve i druge prijestupe potrebna nikakva osuđujuća sudska presuda. Naprotiv, ona može biti i oslobađajuća kao u slučaju Domoniquea Strauss – Kahna, a ipak moraju skupiti prnje i otići, dok se kod nas ostaje i kada postoji nepravomoćna presuda (Berislav Rončević), pa čak i pravomoćna (Branimir Glavaš, Srećko Ferenčak). Vjerujem da je ovo svima jasno, ali za svaki slučaj reći ću to još jednom na drukčiji način. U svim kapitalističkim zemljama dozvoljava se, štoviše potiče se, da svoje sebične materijalne interese širiš dokle te volja, što uključuje i eksploataciju drugih ljudi, ništa normalnije od toga.

Ali, dok u onim boljim od tih zemalja, kojih je istinabog premalo jer takvih nikada nije dovoljno, postoji i pravni poredak koji štiti ono što se zove zajednički interes, nekakav općinski pašnjak kojem pristup brane političari, u onim gorim, a tu spadamo i mi, obratno je. Na tom pašnjaku političari napasaju svoje krave, koze i svinje, i ne dozvoljavaju pristup ostalima. Eto, to je ta prividna normalnost Hrvatske, koja se zaklinje da baštini najbolje strane kapitalizma, ali je prigrabila samo najgore, zavitlavši odavno one prve u kantu za smeće. A to je samo početak priče. Isto se odnosi na koncept liberalne demokracije u cjelini, što se upravo može gledati uživo u ovoj izbornoj kampanji koja više od ijedne prijašnje sliči na valjanje u svinjcu.

Barjaktar ‘crvene Hrvatske’, kakvim ga doživljava premijerka

‘Crvena Hrvatska’ i erotizirani liberalni ‘kardelji’

Kada Jadranka Kosor napadne Ivu Josipovića kao barjaktara puzajuće ‘crvene Hrvatske’, očito nije svjesna da to nije samo nemaštovito i iritantno prežvakavanje onog istog mrtvorođenog izbornog vokabulara kojim se služio i Ivo Sanader, nego i puno, puno gore. Ako je, naime, liberalna demokracija zvjezdani vrhunac navodno ‘dovršene povijesti’, onda su višestranački izbori njena najsavršenija alatka, nešto kao moćna rudarska bušilica s dijamantnom glavom. Ali, kada se taj superiorni stroj počne kao kod nas koristiti da se malo prekopa i preuredi svinjac u kojem smo sada da bi u istome takvom proživjeli još četiri godine, onda se, bogami, postavlja pitanje kakvog smisla ima ova država.

Onda treba praviti neku sasvim drukčiju hrvatsku državu, ili državu sa sasvim novim ljudima na čelu, ali, naravno, neće se dogoditi ni jedno ni drugo. Hrvati neće sebi priznati da žive u krivom sistemu, a kada bi to i htjeli neće im dozvoliti erotizirani liberalni ‘kardelji’, koji se ubiše uvjeravajući sve oko sebe da je sistem izvrstan, i više nego izvrstan, samo se loše provodi. I tako ćemo nastaviti tavoriti u ovoj zemlji prividne normalnosti. Zemlji koja nikada nije na pravome putu, nego uvijek na ‘putu prema putu’, kako je u nehotičnom izljevu iskrenosti izlanula Jadranka Kosor, mada, sirota, sigurno nije za ovo jedina kriva.

Kriv je i Čačić, kojem čak priznajem da zna praviti bogatiji pa i pošteniji kapitalizam (naravno, ako mu se na trenutak zaboravi Ferenčaka), ali bih volio da mi objasni kako to da se u kapitalističkoj maternici namnoži ovoliko sjecikesa i mlatipara čim njega nema u blizini. Kriv je i Ivo Josipović, koji je došao na Pantovčak unaprijed znajući, ne pravimo se ludi, da svoju ‘novu pravednost’ neće moći ostvariti. A ipak nas sve pravi i više nego ludim tim još jednim ‘putom prema putu’, koji ne vodi nikamo. Kriv je i Zoran Milanović, koji nastavlja najavljivati nekakvu novu Hrvatsku, iako nitko živ ne zna što je novo u tome da nije u stanju jasno odgovoriti na pitanje bi li i on pozdravio Gotovinu i Markača.

Krivi smo napokon i svi mi koji izlazimo na izbore u postocima većim od šezdeset, što jako zabrinjava našu političku elitu, ta savjesna čeljad misli da je u ovoj fazi hrvatske demokratske preobrazbe to premalo. Meni, naprotiv, izgleda debelo previše.

T-portal