Hrvatski azil za prognanika iz Pegide

Povezani članci

• Dole Slovenija!
• Ekskluzivno: Intervju s Hansom Küngom
• Parfem, rasizam i ostale evropske vrijednosti
• Zašto je Grbić do sada šutio o Polančecu?
• Slobodan Vasković: Milorad Dodik – Walk Like An Egyptian
• Kemal Kurspahić: Trijumf ili krah

Akif Pirinçci, njemački pisac turskog podrijetla, nadmašio je i najluđa očekivanja Pegidinih čelnika koji su ga pozvali da svojim govorom uveliča dresdenski miting u čast obilježavanja prve godišnjice prvih demonstracija u organizaciji tog pokreta »patriotskih Europljana protiv islamizacije Zapada«.

Jest da je ovaj svjetski poznati autor kriminalističkih romana – rođen 1959. u Istanbulu, deset godina kasnije s roditeljima-gastarbeiterima doselio u Njemačku, danas nastanjen u Bonnu – na uličnu proslavu obljetnice prvoga Pegidina marša doveden s ciljem da izvikivanjem svojih poznatih stavova protiv novih imigranata iz Afrike i Azije, te protiv benevolentne useljeničke politike kancelarke Angele Merkel, dodatno potpali okupljeno mnoštvo »domoljuba«, ali to što se od Pirinçcija moglo čuti bilo je, izgleda, previše čak i za ksenofobno nastrojenu rulju.

A Pirinçci se u tom govoru, posve u skladu s reputacijom kakvu uživa među njemačkim ekstremnim desničarima, okomio na vladajuće političare nazivajući ih »gauleiterima protiv vlastitoga naroda« i optužujući ih da Njemačku pretvaraju u »sranje od države« i »stovarište muslimanskog smeća«. Bjesnio je i na one »usrane Nijemce« koji se ne protive migrantskoj »invaziji« i time »dopuštaju da njihova domovina bude silovana i pretvorena u Muhamedovu zemlju«.

Mužjački je potom opleo po tražiteljicama azila u Njemačkoj ili – njegovim riječima kazano – »bježećim kurvama«, po glasnogovorniku erfurtske džamije kojega je nazvao »muslimanskom nakazom s talibanskom bradom koji s njemačkom kulturom ima veze koliko i njegovo (Pirinçcijevo) prkno s proizvodnjom parfema«, a u tom se napadu logodijareje istresao i po njemačkim Zelenima, proglasivši ih »Strankom djecojebaca«. Sve je začinio tvrdnjom da »alternative naravno postoje, ali da su koncentracijski logori, nažalost, trenutno izvan upotrebe«.

Rulja pak kao rulja. Isprva je grleno pozdravljala svaku Pirinçcijevu verbalnu izlučevinu, da bi ga tek nakon 25 minuta zvižducima i urlicima negodovanja otjerala s govornice pred Semperoperom. Dan kasnije se zbog piščeva lupetanja na skupu u Dresdenu putem Facebooka ispričavao i sam Lutz Bachmann, osnivač i lider Pegide, javno se kajući zbog toga što Pirinçcijev govor nije ranije prekinut.

Tim govorom se, pod inkriminacijom pozivanja na mržnju, sada bavi njemačko tužiteljstvo, a nakladnička grupa Random House je – ne čekajući podizanje optužnice – odlučila raskinuti sve ugovore s tiražnim piscem i obustaviti prodaju svih Pirinçcijevih knjiga.

Teško da i sam Akif Pirinçci može povjerovati u sve što je uspio postići za 25 minuta govorenja onoga što i inače propovijeda: najzad zaintrigirati tužiteljstvo, nenadano upropastiti dobro uhodan posao s renomiranim izdavačem i – što je najbizarnije od svega – čak i jednu mrziteljski etabliranu družinu kao što je Pegida dovesti do toga da se smatra obrukanom i da se ispričava zbog njegovih riječi.

S nevjericom će se na gorku sudbinu njemačkoga pisca turskoga podrijetla gledati i u zemlji Hrvatskoj, gdje vam je, recimo, dopušteno da javno postrojavate paravojne formacije u crnim uniformama i da pritom iz petnih žila urlate kako »nećete dopustiti da Slavonija i Baranja postanu deponij za izbjeglice«, dakle – nešto vrlo nalik Pirinçcijevu apelu da se spriječi pretvaranje Njemačke u »stovarište muslimanskog smeća«. I sve to ovdje možete raditi bez straha da će se za vaše aktivnosti zainteresirati državno odvjetništvo. Baš naprotiv, zbog demonstriranja moći postrojavanjem svojih sokolskih gardista pred zgradom Vlade, u zemlji Hrvatskoj postajete zanimljivi najmoćnijim političkim strankama, koje vas priželjkuju za koalicijskog partnera.

Nema sumnje da bi i Akif Pirinçci, kada bi živio ovdje, bio jednako privlačna politička udavača. S tim da bi i svoje krimiće mogao prilagoditi hrvatskome zoon politikon imaginariju, pa ih umjesto iz vizure mačka Francisa pisati u narativnom kodu sokola Branimira.

Svašta bi još on u zemlji Hrvatskoj sa svojim prostačkim antiimigrantskim stavovima mogao biti: i glavni urednik uglednoga katoličkog tjednika, i kolumnist u najtiražnijim nacionalnim dnevnicima, i novinar blizak predsjednici Republike, i hrvatski kulturni vijećnik, i matičar hrvatski…

A kolika bi se tek vrata pootvarala pred Pirinçcijem kada bi ovdje izgovorio onu svinjariju o konc-logorima koji su »nažalost izvan upotrebe«, kako bi ga samo prigrlili u klerikalnim, političkim i nacional-kulturnjačkim krugovima… Svi oni što već tjednima sikću na izbjeglice iz Sirije i Afganistana, široka bi srca udomili kamarada Akifa Pirinçcija, prognanika iz Pegide.

A i on bi se među njima – koji o Jasenovcu pišu kao o »hotspotu«, a o Staroj Gradišci kao »prihvatnom centru za židovske imigrante« – osjećao kao svoj na svome.