HRVATSKA, ZEMLJA KOJA NEMA VIŠE NI ZA SPROVOD

Izdvajamo

• Naši domaći brandovi na kojima nam je zavidjela i jedna Coca Cola tako jebiga, nisu bili baš sasvim „naši“ već su bili naši simboli jednog vremena koje bi svakako trebalo što prije zaboraviti, vremena kojeg se ne smije i nije poželjno sjećati, dapače i opasno je u današnjici punoj agilnih zaštitara, jer to vrijeme tako bolno i tako silno kroz upravo te brandove nas sjeća što smo bili, a što smo danas, kako smo živjeli bez Todorića, a kako živimo danas. Sa njim u Londonu naravno i sa nama pred kolodvorima na kojima se opraštamo od svoje djece. Djece koja napuštaju svoje vinograde i vinske podrume, djece koja napuštaju svoja polja i djedovinu i odlaze zauvijek jer im nije omogućeno da od nje žive i hrane svoje obitelji. Nije im omogućio Todorić i "slobodno tržište", nije im omogućio divlji i nekontrolirani kapitalizam, nije im omogućila pohlepa.

Povezani članci

• Nakon “pedera” na redu su Srbi: Za referendum spremni!
• Срђан Пухало – Отворено писмо отвореним писмима
• Zdravstveni savjet Naše stranke: Solidarnost i odgovornost – jedini put u borbi protiv epidemije
• Srebrenički brojevi
• Tadić: Nećemo pristati na podjelu Kosova
• Andrić u Višegradu, Isus na Marjanu – pamet u provaliji

Foto: CROPIX

Zašto se toliko i ustrajno radi na spašavanju Todorićevog Agrokora dok je toliko hrvatskih, respektabilnih tvrki, među kojima je svakako i Dalmacijavino, propalo ili propada sada već dva desetljeća? Zato što je Todorić naš, zato što je Todorić lice ove zemlje i način na koji je ona nastala, zato što je Todorić simbol svega što nas čini Hrvatima, naša slika i prilika, naša pohlepa i naša propast. A Dalmacijavino je sve ono što nije „naše“, sve ono što je bila jedna bogata i prosperitetna zemlja koja je nestala, kao simbol svega onoga što nas je činilo Jugoslavenima, ljudima koji su na koncu svojom pohlepom da žive još bolje nego su živjeli, sebe i svoju djecu odveli u propast.

Zašto se toliko i ustrajno radi na spašavanju Todorićevog Agrokora dok je toliko hrvatskih, respektabilnih tvrki, među kojima je svakako i Dalmacijavino, propalo ili propada sada već dva desetljeća?

Sudbina Dalmacijavina ista je, ili potpuno slična sudbini požeške tvornice Zvečevo koja je u svojim najboljim danima zapošljavala i do 2000. radnika ili sudbini Petrokemije koja ovih dana prolazi istu agoniju ignorantstva od strane hrvatske Vlade i svih zaduženih ministarstava i resora. Dalmacijavino, nekoć ponos Splita i Dalmacije, firma u kojoj je bio prestiž raditi, firma koja je sklapala ugovore sa najvećim distributerima alkoholnih pića iz Italije, Njemačke i Francuske, podiglo se iz pepela privatizacijskog kaosa i pljačke i ponovo pokrenulo proizvodnju u srpnju 2013. godine. Vjerujući u dalmatinsku poljoprivredu, vinogradarstvo i vinarstvo, vjerujući u svoje brandove kao što je besmrtni „Pipi“ radnici Dalmacijavina nikada nisu odustali od svog pogona, od svog života uz Dalmacijavino koji je mnogima od njih bio drugi dom.

Ti ljudi pamte ožujak 2012. godine i obično se tako namjesti da je bio 8. mart, kada je u Dalmacijavino tada ušetao ministar Radimir Čačić, potpredsjednik tadašnje Vlade i zgranutim ženama Dalmacijavina koje su od njega i njegova ministarstva očekivale pomoć, hladno odbrusio kako je u pogonima njihove tvornice, „dolje“ kako je naglasio, više od 500 neradnika i parazita. Taj nesretni dan koje će žene Dalmacijavina zauvijek pamtiti, ministar je začinio s crvenim ružama, poklonivši ih članicama i delegatkinjama sindikata te nekoć prosperitetne tvrtke.

Napomenimo tek reda radi, u martu mjesecu 2013. godine Ivica Todorić je u zenitu svoje karijere, hrvatsko gospodarstvo nezamislivo je bez njega i bez njegova blagoslova, i tada trgovački magnat iskazuje neobično interesovanje za sudbinu Dalmacijavina, bolje rečeno zanimljive lokacije na kojima se pogoni istoimenog splitskog diva nalaze. Još jedan junak ove tužne priče tih dana pokazuje neskriveno zanimanje za Dalmacijavino. Željko Kerum čak i ne skriva razloge svojih aspiracija na rečenu tvrtku, a ona je najatraktivnija lokacija u Splitu, zgrada u samom srcu trajektne luke. Dalmacijavino tih dana zanimljivo nije samo Todoriću i Kerumu, za Dalmacijavino interes su pokazali i Traubisode Samuel Berkovicz, firma koja usko surađuje s Coca-Colom, ali i još neki konglomerati, uključujući i Schweps.

Iako zgrada Dalmacijavina u splitskoj trajektnoj luci odlukom države tada pada u ruke Lučke uprave Splita, vinski podrumi, punionice vina, rezervoari i golema tvornica od cc. 70 000 kvadrata itekako su zanimljivi Ivici Todoriću koji ipak odustaje i ne preuzima većinski dio Dalmacijavina, a od tog dana radnici Dalmacijavina žive u agoniji, u stečaju od 2012, prodani u veljači 2015, izdani od države i svih Vlada. Niti jedna Vlada RH nije pokazala zanimanje za Dalmacijavino, ali ni zanimanje za njegove radnike, koji su toliko godina ostavljeni na milost i nemilost bez ikakvih sredstava za život. Sve Vlade, uključujući i ovu aktualnu, imale su jasno dirigiranu politiku, fleksibilnost i zatvaranje očiju prilikom stihijskog uvoza sirovina koje u obilju imamo na svom tlu, ali koje je Ivica Todorić uvozio po jeftinijim cijenama iz zemalja koje nisu bile članice EU. Niti jednoj Vladi nije padalo na pamet da temeljito ispita zašto Dalmacijavino ili vinogradari dalmatinskog zaleđa ne mogu plasirati svoje proizvode kroz jedinstvenu firmu koja im je godinama otkupljivala iste, a pogotovo da ispita način i kolateralnu štetu koju proizvodi ustrajan rad Ivice Todorića na uništavanju hrvatskog sela, poljoprivrede i vinogradarstva, u svrhu osobnog ubiranja profita kroz jeftiniji i daleko nekvalitetniji uvoz istih tih proizvoda.

No nije samo suluda politika uvoza, preformulirana kao slobodno tržište, bila jedina stigma Dalmacijavina.

Dalmacijavino, kao i Jugoplastika, kao i Dalma, kao i Mesopromet, Lavčević ili Imota, pripadali su socijalističkoj industrijskoj povijesti, a nju je valjalo kao korov iz temelja „počupati.“ Naše domaće vino, rakija ili bezalkoholna pića nisu bila dovoljno dobra jer jednostavno nikada nisu bila dovoljno „naša“ i ljude su podsjećala na neka sretnija vremena u kojima su živjeli kao ljudi, a firme poput Dalmacijavina koje su zapošljavale na tisuće ljudi i odgajale još toliko mladih kojima nije na pamet padalo da se isele iz svoje zemlje uz tako svijetlu i sigurnu budućnost, bile su bolno sjećanje na dostojanstvo radnika, čovjeka, ali i obitelji.

Naši domaći brandovi na kojima nam je zavidjela i jedna Coca Cola tako jebiga, nisu bili baš sasvim „naši“ već su bili naši simboli jednog vremena koje bi svakako trebalo što prije zaboraviti, vremena kojeg se ne smije i nije poželjno sjećati, dapače i opasno je u današnjici punoj agilnih zaštitara, jer to vrijeme tako bolno i tako silno kroz upravo te brandove nas sjeća što smo bili, a što smo danas, kako smo živjeli bez Todorića, a kako živimo danas. Sa njim u Londonu naravno i sa nama pred kolodvorima na kojima se opraštamo od svoje djece. Djece koja napuštaju svoje vinograde i vinske podrume, djece koja napuštaju svoja polja i djedovinu i odlaze zauvijek jer im nije omogućeno da od nje žive i hrane svoje obitelji. Nije im omogućio Todorić i “slobodno tržište”, nije im omogućio divlji i nekontrolirani kapitalizam, nije im omogućila pohlepa.

I sada dolazimo do odgovora na naše postavljeno pitanje na početku ovog teksta.

Zašto se toliko i ustrajno radi na spašavanju Todorićevog Agrokora dok je toliko hrvatskih, respektabilnih tvrki, među kojima je svakako i Dalmacijavino, propalo ili propada sada već dva desetljeća?

Zato što je Todorić naš, zato što je Todorić lice ove zemlje i način na koji je ona nastala, zato što je Todorić simbol svega što nas čini Hrvatima, naša slika i prilika, naša pohlepa i naša propast. A Dalmacijavino je sve ono što nije „naše“, sve ono što je bila jedna bogata i prosperitetna zemlja koja je nestala, kao simbol svega onoga što nas je činilo Jugoslavenima, ljudima koji su na koncu svojom pohlepom da žive još bolje nego su živjeli, sebe i svoju djecu odveli u propast.

I jedno i drugo je nažalost dovoljno naše, toliko dovoljno i tužno da bude i naše i „naše“ i jedno i drugo se na koncu svelo na lice očajne žene koja je danas pred kamerama poručila Vladi da joj slobodno osigura sprovod jer ona za tu zadnju aktivnost svoga života neće imati.

Ta je nesretna žena Dalmacijavina, nekoć ponosna i sretna žena, rekla možda i najveću istinu o onom što nam se dogodilo u nepuna tri desetljeća dok su nam novinski stupci i medijske kuće zabavljene spašavanjem Todorićevog Agrokora, dok se čitava zemlja urušava kao kula od karata oko njega.

Ova nesretna država nema više niti za svoj pošten sprovod.