Hrvatska vojska nema što tražiti na Kosovu

Marijan Vogrinec
Autor/ica 6.6.2023. u 14:53

Izdvajamo

  • Tko ne razumije ključne srbijanske razloge o Kosovu i Metohiji kao Srbiji, duboko ukorijenjene razloge u narodnom biću, vjeri i identitetu, taj će ostati u stalnom sukobu i s poviješću i s međunarodnim pravom, koje mora jednako vrijediti za sve narode na Kugli. U protivnom ne vrijedi pola pišljiva boba.

Povezani članci

Hrvatska vojska nema što tražiti na Kosovu

Neredi na Kosovu, 26. maja 2023. godine – Foto: Stringer/Pixsell

Republika Hrvatska – za vlastito dobro danas i sutra – ne bi se smjela dati uvući ni kao logistička podupirateljica u možebitan opet NATO-ov rat protiv Srbije navodno zbog Kosova. U okolnostima eskalirajućih tenzija u tom području, smjesta povući hrvatske vojnike iz NATO-ovog KFOR-a u kojemu se nisu ni smjeli naći. I snažan argument Domovinskog rata ide u prilog takvoj odluci svake nacionalno iole odgovornije vlasti. Hrvatski je narod 1991.-1995. oružjem i velikom žrtvom slomio velikosrpsku pobunu u svojoj zemlji i spriječio osnivanje samostalne države na dijelu etnički očišćenog od Hrvata svog teritorija, gdje je – kao u srpskom primjeru na Kosovu – tisućgodišnje živo srce hrvatskoga nacionalnog bića/identiteta, povijesti, kulture i tradicije. Koliko god Zapad nije simpatizirao hrvatsku borbu za slobodu, za državnu samostalnost, neovisnost i suverenost, nije dopustio (Badinterova komisija o granicama RH) cijepanje Hrvatske ni priznao paradržavu tzv. SAO Krajinu na hrvatskomu povijesnom tlu. U slučaju Srbije i Kosova, na kojemu je također buknula pobuna većinskog albanskog stanovništva, vrijedi pak obrnuto pravilo na osnovi istoga međunarodnog prava!? Quod licet Iovi, non licet bovi (Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu)? 

Marijan Vogrinec

Hoće li opet, navodno zbog Kosova, SAD/EU/NATO-ov zaratiti protiv Republike Srbije, a Bijedna Naša sudjelovati/asistirati? Baš kao i 1999. godine? Nedobrosusjedski, povijesno-osvetnički (Domovinski rat) i vrlo sucidno za vlastitu budućnost, a sve s nategnutim „alibijem“ odrađivanja „obaveza“ članstva u zapadnoj tzv. obitelji i njezinomu vojnom ustroju (NATO) koji samo „brani“  tzv. demokratske vrijednosti, mir i sigurnost u svijetu. Sic transit. Pa bi, je li, hrvatski vojnici pod SAD/EU/NATO-ovim zapovjednicima – kao u Afganistanu i inim UN/NATO-ovim tzv. mirovnim misijama po Kugli, sic transit – imali „pravo“ usred međunarodno priznate suverene države Srbije ubijati srbijanske vojnike, rušiti izborno legitiman režim i pacifizirati srbijansko stanovništvo? Budući da je ovih dana gadno zakuhalo na sjeveru Kosova između srpske manjine i albanske većine, u slučaju kritičnije eskalacije sukoba ni to nije isključeno. A moralo bi biti. Hrvatska vojska nema što tražiti u Srbiji niti je smjela – da je bilo pameti u Zagrebu i Bruxellesu, kao što nije – sudjelovati u KFOR-u, jer su Srbija i Hrvatska stoljetni, prvi i najjači susjedi s povijesno snažnim vezama koje prožimlju njihove habituse na zajedničkom zapadnobalkanskom ozemlju i to susjedstvo će ostati baština budućim naraštajima. Kakva? Krvava? I još krvavija u budućnosti jer će krv tražiti novu krv?

U slučaju ratnog sraza Srbije sa SAD/EU/NATO-om, je li, navodno zbog Kosova, država Hrvatska i njezina vojna sila, ma kakva da jest, moraju se isključivo za dobro vlastitog naroda danas i sutra izmaknuti, izuzeti se iz bilo kakvih izravnih neprijateljstava za tuđi račun u tuđoj domovini. RH i njegovi žitelji nemaju ama baš nikakav nacionalni/vitalni interes praviti red na Kosovu i miješati se u unutarnje stvari suverene države Srbije te arbitrirati u njezinoj politici prema ozemlju što ga više od milenija prorasta snažno korijenje državnosti, nacionalnog identiteta, kulture i opstojnosti srpskog naroda. Sukob Srba i Albanaca na Kosovu nije hrvatski sukob u koji bi se prvi susjed s desne obale Dunava imao opravdano umiješati. Nije hrvatski sukob Srbije sa SAD/EU/NATO-om navodno zbog Kosova, gdje Zapad vrlo imperijalno minira svjetski mir i sigurnost usred rusko-pravoslavne sfere što je interesno – na osnovi povijesnih zadanosti, ne napamet – definirana još potkraj Drugoga svjetskog rata u Jalti krojnim arkom velike trojice saveznika antihitlerovske koalicije. I koje ozemlje, Kosovo i Metohija, što ga Srbija argumentirano smatra svojom svetom zemljom na kojoj se nebrojenim južnoslavenskim naraštajima rađalo i umiralo, nikad nije pripadalo zapadnoj tradiciji, kulturi i mentalitetu.

Macron i Scholz

Kosovo ovih dana gori prosvjedima srpskih žitelja na sjeveru protiv samovolje albanskih vlasti u Prištini i policijskom protusilom, koja ih nastoji suzbiti. Teže je ili lakše ozlijeđeno blizu stotinu albanskih policajaca, mađarskih i talijanskih vojnika KFOR-a i civila, zapaljeni su automobili, suzavac, dim i detonacije šire se ulicama, prosvjednici golim rukama, kamenjem i letvama nasrću na policijske štitove… Strasti su usključale do prsnuća, a Srbija šalje vojsku u visokom stupnju pripravnosti na granicu s Kosovom… Iz Bruxellesa i Washingtona se čuju neuvjerljivi apeli Prištini i Beogradu da snize tenzije zbog spora oko preuzimanja vlasti albanskih predstavnika u općinama sa srpskom većinom nakon što su kosovski Srbi bojkotirali izbore. Francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Olaf Scholz pak traže nove izbore na sjeveru Kosova. Istodobno, Rusija optužuje SAD/EU/NATO da su provokativno izazvali predratno stanje na Kosovu radi destabilizacije Srbije i pritiska na službeni Beograd da se odrekne prijateljstva s Moskvom i prizna Kosovo kao samostalnu državu. A to će se dogoditi kada bude na vrbi grožđe raslo. Nema šanse. Svaki srbijanski lider, koji se usudi priznati Republiku Kosovo izvan države Srbije, jamačno bi se za manje od 24 sata proveo kao onomad kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga s bližom rodbinom.

Odnosno, službeni će Beograd priznati, je li, tzv. samostalnu, neovisnu i suverenu albansku državu Kosovo kada Španjolska prizna takvom svoje pokrajine Kataloniju i Baskiju, Ukrajina i zapadni mecene priznaju Krim i jugoistočne pokrajine samostalnim državama s ruskom većinom, London vrati Sjevernu Irsku Dublinu i prizna države Škotsku, Wales… Napokon, kad SAD vrati Meksiku davno otete ogromne teritorije sjeverno od rijeke Rio Grande, danas američke savezne države s milijunskim hispanskim stanovništvom i tradicijama, španjolskim jezikom i kulturom, španjolskim nazivima gradova/naselja, toponima… Kada službeni Washington – tako glasno „predan“ tzv. zapadnim vrijednostima, međunarodnom pravu i demokraciji – prizna samostalnost svojoj saveznoj državi Havajima (Sandwichki otoci) u Tihom oceanu, cca 4000 kilometara udaljenim od SAD-ova kopna, itsl. Ili, kada kosovski prezauzet francuski „pacifist“ Macron – koji bez pardona, srama i straha od međunarodnih sankcija, je li, zajedno s Amerima i NATO-om raketira/ubija po arapskim zemljama na Bliskom istoku i na sjeveru Afrike, gdje je kolonijalno gospodario sic transit – odbaci već 60 godina stari De Gaulleov projekt „Francafrique“ i frankofonskim zemljama Crnog kontinenta skine neokolonijalni jaram da bi konačno učinkovito pokazao što jest Francuska, a što Afrika. Što pak tzv. demokracija i ljudska prava s figom u džepu, a što pravo na državu.

Ista bi pjesma po istim notama i za iste polit-geostrateške instrumente međunarodnog prava imala vrijediti bez ostatka i za manje-više sve ine razvijene zapadnoeuropske države tzv. prve i druge brzine te za SAD, koji uporno mamuzaju srbijansko-albanskog konja bespućima na koja se ne ufaju uputiti lipicancima iz vlastitih ergela. Sramotno je i nedostojno zahtijevati od drugih žrtvu – pače, pritiskati ih i ucjenjivati – kakvu ne žele podnijeti u vlastitom domu i osobnim primjerom svjedočiti drugima.

Trebaju li hrvatski vojnici, njih zasad stotinjak među cca 4000 pripadnika NATO-ovog KFOR-a, u tim okolnostima sudjelovati u uličnim obračunima i možebitnom ratu sa srbijanskom vojskom? Ne trebaju i ne smiju, ma što mislili i zapovijedali zapadni gazde tzv. CRO samostalnosti, neovisnosti i suverenosti. HDZ-Plenkovićeva vazalska operativna vlast ne smije bez referendumske dopusnice i suglasnosti vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga uvlačiti hrvatski narod/državu ni u kakav/čiji tuđi rat ni pod kojim uvjetima, ni na kojem prostoru izvan granica vlastite zemlje. Usključalo stanje na Kosovu – s tendencijom daljnjeg zaoštravanja i zbog rovitoga političkog stanja u samoj Srbiji, gdje su vladajući i oporba „na nož“ – jest trenutak da se hrvatski KFOR-kontingent, stacioniran u Peći, vrati kući. Tim više, jer još nije angažiran u sukobu sa srpskim prosvjednicima, što ne znači da sutra neće biti i time poslati poruku koja ne može ostati bez trajnih posljedica po hrvatsko-srpske/srbijanske odnose. Najmanje, je li, zato što u RH živi blizu 200.000 pripadnika srpske narodne manjine, a u Srbiji ima domovinu cca 60.000 Hrvata.

Sudjelovanje hrvatskog oružja usred Srbije protiv srpskih nacionalnih interesa i teritorijalne cjelovitosti za američke/natoovske babe zdravlje bi bio povijesni presudan za hrvatsko-srpske odnose danas i sutra na istom balkanskom prostoru, za budućnost dvaju susjednih i bratskih naroda po istoj slavenskoj krvi, jeziku, vjeri, kulturi, povijesnoj sudbini, tradicijama… Hrvati i Srbi moraju ostati živjeti jedni pored drugih i jedni s drugima, ako baš ne dovijeka, jer o tomu ne odlučuju samo ljudi, ono dok postoje, pa… Budući da vladajuće politike, razum i trenutni savezi „za“ i „protiv“ često ne idu podruku jer – vjerničko bi „stado“ reklo: čovek snuje, bog odlučuje – hrvatski je službeni Zagreb već uprljao ruke i savjest kada je ulizivački, a bez vidljiva honorara, podupro (pro)američke/protusrpske interese na zapadnom Balkanu ustupivši državni teritorij NATO-u (Operation Allied Force) za raketiranje Savezne Republike Jugoslavije (zapravo Srbije) od 24. ožujka do 1. lipnja 1999. u sklopu rata na Kosovu (1996.-1999.). Svo to vrijeme su borbeni zrakoplovi iz NATO-ove baze u Avianu (Italija) koristili hrvatski zračni prostor, razarali vojne i civilne objekte, ubili 2500 nedužnih građana, višestruko više teško ozlijedili te dugoročno zatrovali tlo i ljude koji dan-danas obolijevaju od neizlječivih boleština.

Ironično do apsurda

Nakon NATO-ova bombardiranja b-h Srba – tzv. operacija Namjerna sila 1995. godine – to je drugo stravično NATO-ovo uplitanje i najveći vojni sukob na područjima Srbije i Crne Gore po završetku Drugoga svjetskog rata. Možebitno treće pak NATO-ovo „discipliniranje“ Srbije zbog Kosova – pogotovo odluče li se u tom slučaju nabrušeni na SAD/EU/NATO Rusi vojno pomoći napadnutomu prijateljskom režimu u Beogradu – vjerojatno će katastrofalno eksplodirati tzv. balkanska bačva baruta i baciti Europu u još znatno gušći mrak no 1991.-1995. A onda, štono kažu jarani, kom’ pita, kom’ tepsija. Hrvatska vojska ne bi smjela primirisati tom scenariju, ma koliko priznavala odanost NATO-u i po afganistanskom se obrascu pokoravala njemačkom, a ovo američkom zapovijedanju. Nacionalni je interes opstanka na ovim slavenskim prostorima iznad ratnohuškačke i neke izmišljene povijesno-osvetničke histerije svih koji drže da je sirova sila preča i snažnija od čovječnosti i vrijednosti što ju determiniraju.

A povijest uglavnom – ironično do apsurda – nije najbolja učiteljica života. Čak 634 godine nakon legendarne, je li, Bitke na Kosovu u kojoj je više od 20.000 hrvatskih vojnika stavilo svoje živote na kocku ne bi li pomogli knezu Lazaru Hrebljenoviću obraniti kršćansku srpsku državu od vojske imperijalnoga Osmanskog Carstva, koju je osobno vodio sultan Murat I., stotinjak potomaka tadašnjih hrvatskih junaka pripravno je u sastavu NATO-ova KFOR-a na istomu bojinom polju Anno Domini 2023. oružjem svijetlim uskratiti potomcima svetog kneza Lazara povijesno pravo na isto ono što se 1389. godine branilo na Kosovskom polju od Osmanlija? Samo srce srpske države, neupitan i neprolazni simbol nacionalnog identiteta i integriteta, koji se Srbiji otima voljom proameričkog dijela tzv. međunarodne zajednice radi uspostave tzv. samostalne albanske države pod nazivom Republika Kosovo. U tu je svrhu 12. lipnja 1999. na Kosovu stacionirana NATO-ova tzv. mirovna misija KFOR, je li, formalno-pravno oslonjena na tzv. Kumanovski sporazum s vladom Jugoslavije i Srbije te Rezoluciju UN-ova Vijeća sigurnosti. Republika Kosovo na živom tkivu suverene Republike Srbije – priznate u svim međunarodnim institucijama i organizacijama u svojim stoljetnim državnim granicama, što Kosovo nije  – pravni je presedan u međunarodnoj praksi koji, je li, uopće ne vrijedi za iks zemalja, gdje itekako postoje opravdani povijesni razlozi za državno osamostaljenje. Neusporedivo snažniji/uvjerljiviji no albanski na Kosovu.

„Nisam političar i nemam namjeru ulaziti u političke rasprave“, objavio je teniski No. 1 u svijetu Novak Đoković s pariškog turnira Roland Garrosa u povodu usključalog stanja srbijansko-albanskih odnosa na Kosovu, ali i  zapadnih upozorenja albanskom premijeru Albinu Kurtiju da je pretjerao s primjenom sile protiv Srba u sjevernim općinama. „Osjetljiva je tema i naravno da me jako boli što se događa na Kosovu. Naši ljudi su protjerani iz općina. Najmanje što sam mogao učiniti je ovo. Osjećam odgovornost kao javna osoba. Kao sin čovjeka koji je rođen na Kosovu, osjećam dodatnu odgovornost iskazati podršku narodu i Srbiji. Mnogi ne znaju što budućnost nosi Kosovu i srpskom narodu i vrlo je bitno pokazati slogu i podršku u ovakvim situacijama. Ne znam što će biti. Bilo je mnogo primjedbi na društvenim mrežama od strane stranih novinara. Ne znam hoće li me kazniti. Nemam zadrške, ponovio bih isto. Ja sam protiv ratova, nasilja, sukoba, i to sam uvijek isticao javno. I naravno da osjećam suosjećanje prema svim ljudima, ali jednostavno, ova situacija s Kosovom je presedan u međunarodnom pravu i Povelji UN-a. Znamo što se dogodilo, svi znamo za rezoluciju 1244 (Rezolucija UN-ova Vijeća sigurnosti o Kosovu, usvojena 10. lipnja 1999., op. a.). Jako mi je žao što smo u nezavidnoj situaciji. Kosovo je naše ognjište, uporište, središte najvažnijih događaja za našu državu (Srbiju, op. a.). Najveća bitka se tamo odvijala, najvažniji manastiri su tamo. Mnogo je razloga zašto sam to napisao na kameri.“

A to je izazvalo lavinu albanskih negodovanja, jer je „to što je Đoković objavio vidio cijeli svijet“, pa… I? U čemu je problem? Je li Srbin Đoković, svjetska sportska legenda čijem se reketu klanjaju i okrunjene glave napisao neistinu? Nije. Nije smio kazati što misli o tom nasilnom otimanju velikog dijela srbijanskog teritorija međunarodno priznatoj državi Srbiji? Itekako je i smio i moralno pozvan napisati što je napisao. Ako već jest i napisao i zauzeo nedvojbeno stajalište, to ne smije čuti/pročitati „cijeli svijet“? Glupost. Smije, itekako smije, slagao se s Đokovićem ili ne. Pa, ako opet progovori oružje između „naših“ i „njihovih“ na Kosovskom polju – iz manje-više istih razloga kao 1389. svetog kneza Lazara i osmanskog sultana Murata I., odnosno 1996.-1999. godine s NATO-ovom agresijom na suverenu državu Srbiju, koja „nije imala pravo samostalno rješavati svoje unutarnje probleme“? – globalna će savjest imati o čemu misliti nad posljedicama što će teško opteretiti buduće naraštaje jamačno i znatno šire od zapadnog Balkana te konačno dovesti u pitanje promiskuitetno već ionako kompromitiranu globalnu božicu povezanih očiju, s mačem u desnoj i kantarom u lijevoj ruci. Jer, je li, pravda i „pravda“ nisu isto, pa…

Bruxellesu i Washingtonu – pogotovo sada preko glave zauzetima ratom u Ukrajini, koji gadno iscrpljuje sve angažirane zemlje – nije u interesu novi rat u jugoistočnoj Europi, pa još na tinjajućem zgarištu nezaliječenih nedavnih neprijateljstava, ali nemaju mirotvorno rješenje kao što ga nisu imali niti su željeli imati, npr. u prigodi vrlo krvavog razlaza tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti 1990-ih godina, odnosno za sukoba Srba i Albanaca na Kosovu, koji je Zapad iskoristio za polit-utjecajno i vojno se trajnije infiltrirati u samu utrobu stoljetne istočno-pravoslavno-ruske interesne sfere. A, povijest uči, to ne može proći bez posljedica niti će biti kruha od SAD/EU/NATO-ovih pritisaka, ucjena i tzv. sankcija Srbiji zbog službena nepriznavanja Kosovu državne samostalnosti, prijateljstva s Rusijom i ignoriranja bespogovorne volje bruxelleske filijale američkih geopolitičkih, geostrateških, ekonomskih, vojnih i inih globalnih interesa pod neutemeljenom/neodrživom dominacijskom agendom America First! To pak što sada SAD i EU formalno sugeriraju Prištini da smiri tenzije na sjeveru u općinama sa srpskom većinom, prihvati obavezu o osnivanju  zajednice srpskih općina i ponovi izbore što su ih Srbi bojkotirali ne ide podruku s nabrijavanjem prijetnji Srbiji novom NATO-ovom intervencijom u čemu neodgovorno sudjeluje HDZ-Plenkovićeva vlast.

Vučić, Kurti i Osmani

Premijer Albin Kurti i kosovska predsjednica Vjosa Osmani, bez imalo sluha za zahtjeve kosovskih Srba i zaklanjajući se iza grube policijske sile, nazivaju prosvjednike bandom i teroristima, a predsjednika Srbije Aleksandra Vučića izravno optužuju da „sve čini ne bi li destabilizirao Kosovo“. Oboje se – baš kao ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski? – „hrabro“ pokrivaju zapadnim obrambenim kišobranom te računaju da će ih NATO vojno zaštititi čim jedan jedini srbijanski vojnik prijeđe kosovsku granicu na sjeveru. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović im diže rep i usmjerava vodu na Plenkovićev mlin, ne mareći, je li, što će hrvatski naoružani natoovci u tom slučaju opet biti topovsko meso u prvom rovu opet tuđeg rata? „Srbija mora shvatiti i prihvatiti da je Kosovo neovisno; nažalost, to ne prihvaća još nekoliko zemalja članica EU-a“, tvrdio je lani na NATO-ovu summitu te, jedini, pozvao preostale europske države da priznaju Kosovo. „Ali to je kao da govoriš zidu. Neke države ga nisu priznale, jer se boje presedana koji bi se mogao u nekom kriznom času možda mogao, u nekom padu imuniteta, primijeniti i na njihove države i njima se nešto uzeti. Treba prestati ponavljati da je Kosovo Srbija. Nije, brate, i gotova stvar.“ Ni izdaleka nije niti će ikad za Srbiju – npr. i Grčku, Cipar, Rumunjsku, Slovačku, Španjolsku, injsl. – biti „gotova stvar“ da Kosovo nije Srbija. Milanović ima pravo na svoje mišljenje, ali ga realno može zakvačiti mačku o rep budući da globalno nije taj koga se pita.

Tko ne razumije ključne srbijanske razloge o Kosovu i Metohiji kao Srbiji, duboko ukorijenjene razloge u narodnom biću, vjeri i identitetu, taj će ostati u stalnom sukobu i s poviješću i s međunarodnim pravom, koje mora jednako vrijediti za sve narode na Kugli. U protivnom ne vrijedi pola pišljiva boba. Pa kada CRO predsjednik kao vrhovni zapovjednik OSRH jogunasto parira premijeru – inače ga ne može smisliti ni nacrtana, kao ni ovaj njega – da je „jedina zadaća naše vojske i hrvatskog oružja braniti svoju domovinu“, vrijedilo bi mu gurnuti pod nos zemljovid zapadnog Balkana, pa neka pokaže gdje su granice hrvatske domovine – usred Srbije. Doduše, treba strogo paziti da mu se ne gurne pod nos zemljovid skinut sa zida u kakvom ustaškom klubu u Australiji, Argentini, SAD-u, etc., gdje se uz fotku poglavnika tzv. NDH Ante Pavelića i endehazijsku trobojnicu koči zemljovid tzv. velike Hrvatske s granicama na Drini, do ispod beogradskog Kalemegdana i državnih međa s Rumunjskom i Bugarskom, uključivo cijeli srbijanski Sandžak… Novinar RTV-a Kosovo Mendu Hysa tvrdi u središnjem Dnevniku da u „divljaštvu kriminalnih bandi na sjeveru Kosova“, koje „danonoćno potiču Aleksandar Vučić i njegovi ministri Aleksandar Vulin i Ivica Dačić, jer kane uništiti 17. veljače 2008. kada je proglašena nezavisna država te optužuju Hrvatsku da želi slabu Srbiju“, sudjeluju „pripadnici ruske plaćeničke skupine Wagner“.

Na srpske se prosvjednike okomio i – tko bi drugi!? – glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, ocijenivši neprihvatljivim „ove ničim izazvane napade (poznato: ničim izazvane, sic transit!? – op. a.) na mirovne snage NATO-a“ te najavio slanje na Kosovo još „700 vojnika iz Operativnih rezervnih snaga za zapadni Balkan te dodatni bataljun staviti u stanje pripravnosti da bi u slučaju potrebe mogao intervenirati na Kosovu, gdje je ozlijeđeno već tridesetak vojnika KFOR-a“. Ruski veleposlanik u Srbiji Aleksander Botsan-Karčenko ističe da je Zapad jako uzrujan zbog Vučićeve politike i prijateljstva Srbije s Rusijom: „Njegova politika da održi neovisnost i suverenitet u danim okolnostima je razbjesnila Washington i Bruxelles. U biti se radi o politici Beograda prema Rusiji, unatoč pritiscima sa Zapada da se uvedu sankcije. Beograd je u tom smislu dosljedan“. Kako prenosi ruska novinska agencija TASS, glasnogovornica pak ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova tvrdi da „snage predvođene NATO-om, poznate kao KFOR, sudjeluju u nasilju na Kosovu i eskalaciji događaja u regiji. Krizna situacija u Zvečanu, Zubinom Potoku i Leposaviću, koju se moglo riješiti mirnim putem, pokazala se ‘mirovnim snagama’ na Kosovu tvrdim orahom. Ne samo da su pokazali neprofesionalnost već postali i čimbenik eskalacije i nepotrebnog nasilja.

Rusija je pozvala Zapad da „utiša lažnu propagandu i prestane optuživati očajne Srbe koji miroljubivo, bez oružja, pokušavaju obraniti svoja prava i slobode“. S hrvatske se strane oglasio ministar obrane Mario Banožić izjavom da je „hrvatski kontingent na Kosovu na sigurnom“, da se „neće povući“ i da se „stanje stabilizira“. Prevedeno, veži konja gdje ti gazda kaže, pa makar zelenko lipsao!? Poklopio ga je vrhovni zapovjednik OSRH Zoran Milanović: „U misiji KFOR-a nalaze se vojnici 39. hrvatskog kontingenta (HVCON). Naša vojska se nalazi u Peći. Nismo tamo poslali ljude da se izlažu riziku i vrate osakaćeni (nismo ni u NATO-ovu misiju u Afganistanu, pa se mladi Josip Briški, otac tek rođenog djeteta, vratio u mrtvačkom sanduku, a kolega mu u invalidskim kolicima, op. a.). Danas je netko iz HDZ-a rekao da nema ni govora o povratku hrvatske vojske s Kosova, a o tomu odlučuje predsjednik države. Samostalno ili u dogovoru s ministrom, ali prvo – samostalno. Neću je donijeti bez konzultacije s tipom koji sa mnom ne želi razgovarati jer sam ga uvrijedio, jer je njegov ego važniji od svega. Svi imamo ego. Mislim na Plenkovića, ne na Banožića“.

Jupiter i vol

À propos, u međuvremenu je, dok na Kosovu i zbog Kosova rastu tenzije u cijeloj regiji, Ministarstvo obrane RH je objavilo priopćenje za javnost: „Francuski zrakoplov za nadopunu gorivom u zraku sletio je u Hrvatsku u sklopu strateškog partnerstva Hrvatske i Francuske. Zrakoplov C-135 FR će nekoliko dana biti u Zračnoj luci Zagreb – Pleso i izvršavati zadaće u sklopu misije Air Shielding pod zapovjedništvom NATO-a. Hrvatska je još jednom pokazala svoju predanost naporima Sjevernoatlantskog saveza i visoku razinu spremnosti kada je u pitanju obrambena suradnja sa saveznicima“. Jamačno aktualni američki general, je li, vojni zapovjednik NATO-a, nije obavijestio ni Stoltenberga, kamoli Milanovića i Banožića, o tomu ima li leteći tanker C-135 FR ikakve veze s možebitnim ratom protiv Srbije zbog Kosova ili se nabrijana kriza na zapadnom Balkanu slučajno poklopila s misijom Air Shielding. U kojoj, sic transit, nemaju što tražiti ta dva i pol još jedvaleteća hrvatska MIG-a 21 što ni u prenapregnutoj teoriji nisu kadra dopunjavati gorivo – u zraku. Krug možebitnih meta obuhvaća zasad Srbiju, Kosovo i Ukrajinu, s logističkim punktom u Bijednoj Našoj?

Republika Hrvatska – za vlastito dobro danas i sutra – međutim, ne bi se smjela dati uvući ni u rat niti kao logistička podupirateljica ni na jednoj od triju bojišnica: jednoj buktećoj i dvije prijeteći možebitne. Pravodobno prst na čelo: smjesta povući hrvatske vojnike iz NATO-ovog KFOR-a, gdje se nisu ni smjeli naći. Tim više, jer i snažan argument Domovinskog rata ide u prilog takvoj odluci svake nacionalno iole odgovornije vlasti. Hrvatski je narod 1991.-1995. oružjem i velikom žrtvom slomio velikosrpsku pobunu u svojoj zemlji i spriječio osnivanje samostalne države na dijelu etnički očišćenog od Hrvata svog teritorija, gdje je – kao u srpskom primjeru na Kosovu – tisućgodišnje živo srce hrvatskoga nacionalnog bića/identiteta, povijesti, kulture i tradicije. Koliko god Zapad nije simpatizirao hrvatsku borbu za slobodu, za državnu samostalnost, neovisnost i suverenost,  nije dopustio (Badinterova komisija o granicama RH) cijepanje Hrvatske ni priznao paradržavu tzv. SAO Krajinu na hrvatskomu povijesnom tlu. U slučaju Srbije i Kosova, na kojemu je također buknula pobuna većinskog albanskog stanovništva, vrijedi pak obrnuto pravilo. Na osnovi istoga međunarodnog prava!? Apsurd do neba. Quod licet Iovi, non licet bovi (Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu)? Kojom logikom, recimo, Hrvati uskraćuju, je li, ne priznaju Srbima u njihovoj zemlji isto što s pravom traže za sebe u svojoj!? Nek’ susjedu crkne krava? Glupo i neozbiljno. Jedino ispravno CRO rješenje jest da se hitno povuče hrvatska vojska s Kosova. Tamo nema što tražiti ni pod kakvim izgovorom.

Marijan Vogrinec
Autor/ica 6.6.2023. u 14:53