Hronologija jedne propasti

Povezani članci

• Almasa Salihović: Kako se osjeća majka ubijenih sinova u Srebrenici kad joj kažu da nije bilo genocida
• Vjekoslav Perica: GLAVNI POP PROTIV POPULISTA
• Rekvijem bosanskom čovjeku za Prvi maj
• Večeras počinje Treći međunarodni Festival lutkarske umjetnosti u Mostaru
• Teror oženio Obmanu i dobio dijete Obznanu
• Re:creative Re:volution – Street Arts Festival Mostar 2022

Vidim dežurnog meteorologa i vođu revolucije ili kontrarevolucije, to više niko ne zna. Ali ne vidim da se bar smrtovnice u njegovom glasilu mogu, bar u ove dane revolucije, objaviti po akcijskim cijenama

Piše: Radomir Lazić

“Kad sastružeš sav taj korupcijski jad, ljudski i politički šljam i luđačku trku za osobnim profitom, ostaje ti narod. Narod izjeban, narod razočaran, osiromašen, toliko puta prevaren i preveslan. Stvarni godinama manipulirani narod, stvarni borci i invalidi, stvarni potlačeni radnici. Narod koji bi ih jedini mogao zbaciti sa svojih leđa, koja su uzjahali davno i nametnički ne silaze. Narod koji bi se mogao izboriti za minimalna ljudska prava i normalan život u drugačije organiziranoj državi. Mogao bi. Kad bi to bio neki narod”.

Sažetak jednog teksta, ni sam više ne znam ko ga je napisao,  a objavljenog aprila 2010 g. Mogao be se i kompletan tekst ponovo objaviti u kome se ni događaji ni imena učesnika nisu promijenili do danas niti će se promijeniti bez obzira na “revoluciju” koja traje.

Da bi sutra odgovario na pitanja unucima šta sam ja radio dok je trajala revolucija priključio sam se naravno i, sa ipak sigurne udaljenosti obzirom na okolnosti, dao svoj doprinos.  Pamet i mudrost svojstvena  starijim ljudima, ne svim, posljedica je gomile napravljenih gluposti u mladosti i učenja na vlastitim greškama. Sada, pametan kakav jesam, mogu i  mudrovati a slušaće me neko isto kao što sam i ja slušao nekad.

Lanjskoj kiši ne treba kabanica pa ni moja pamet onome što je trebalo učiniti prije deset ili dvadeset godina, a nije. Šta je trebalo uraditi danas znaću za, ako poživim još, nekih desetak godina. A vidim ima ovih dana i onih koji to već sada znaju, koji su to znali i juče ali zbog nekih njihovih razloga nisu htjeli ili smjeli da kažu. Vidim da ih zovu inteligencija. Vidim još gomilu toga i to je još jedino što mi je i preostalo. Da gledam sve ovo.

Vidim par stotina ljudi na ulici, svaki dan, u cunamiju koji će srušiti korumpiranu vlast. Vidim, svega nekoliko metara dalje, par hiljada onih koje to, u ispijanju poslijepodnevnog kapućina, već pomalo nervira i ide im na živce. Plate kafu 3 KM i ne mogu je s mirom popiti.

Vidim moderatore protesta koji se ne mogu dogovoriti ko će otići i predati zahtijeve Predsjedniku kantonalne vlade. Vidim tog istog, smijenjenog, Predsjednika vlade koji obećava da će zahtijeve razmotriti. Vidim Federalnu vladu koja se uzbudila ali ne i prepala cunamija i sa ciničnim osmjehom nudi ostavku onima koji skupe dovoljan broj glasova i koji su sposobniji od njih. To i nije neki problem, biti sposobniji od njih, u zavisnosti o kojoj disciplini se radi. Montiranju ili razmontiranju države.

Vidim, Zlatka, Damira, i Lijanovića (nikad ne znam koji je koji), vidim čak i Desnicu. I pravog i ideološkog.  Niko nije pobjegao, niko nema broj i prugasto odijelo. Vidim dežurnog meteorologa i vođu revolucije ili kontrarevolucije, to više niko ne zna. Ali ne vidim da se bar smrtovnice u njegovom glasilu mogu, bar u ove dane revolucije, objaviti po akcijskim cijenama. Ne vidim da se besplatno po ulicama dijele revolucionarni bilteni u kojima se objavljuju imena milijardera ili ko je ko u državnoj mafiji. Da bi dobio informaciju o revoluciji koja traje moraš platiti 1 KM.

Vidim obavještajne i sigurnosne službe u kojima rade obavještajci, kontraobavještajci i špijuni i jednih i drugih.

Vidim u kafeterijama radnike BH Telecoma kojima zadnje poskupljenje usluga fiksne telefonije, drugim radnicima, nije teško palo, koji ne moraju ići na teren i isključivati telefone nego to rade iz tople kancelarije. Radnike Elektroprenosa koji ipak rade u težim uslovima i, selektivno, isključuju struju onima od kojih dobijamo vodu. Da bi narod  platio i jedno i drugo.

Vidim, do povraćanja, odvratnog lika koji sa radošću saopštava da je neko dobio povećanje penzije od petnast maraka a da će mu plin, struja, voda i grijanje poskupiti za trideset.

Vidim sitne kamatare u zatvorima i krupne u bankama.

Vidim Dragana Čovića, okorjelog kriminalca i državni udar koji  drugi put izvodi.

Vidim Bakira, vidim Kebu, vidim članove Rotari kluba poslanika koji će to spriječiti i zaštititi nacionalne interese naroda, svog naroda, kojeg, kad već nema ko drugi, podržavaju čak i oni koji negiraju genocid nad tim istim narodom. To se više na da negirati.

Vidim Fülu koji bar neće u tome da učestvuje. A poručio je da EU pažljivo sluša glasove s ulice. E pa jebem vas gluhe.

Vidim i čujem Mileta i povraćaju mi i želudac i oči i uši. Oprostiš li mu Bože, gori si od njega.

Vidim Božije zapovijedi ali ne vidim one, zauzete restitucijom i mladim dječacima, koji prvi treba da ih poštuju i prenose.

Vidim samo budžetske korisnike i kredite za njihovu alimentaciju.

Vidim olimpijski znak koji je nakada krasio ovaj grad. Znak s kojeg su otpala dva kruga pa sad djeca, kad vide sve one Audije na ulici, misle da je u Sarajevu ponovo olimpijada

Ne vidim studente, ne vidim i ne čujem aktive mladih socijaldemokrata  čiji vođa je izdao i oca i ideju. Ne vidim mlade iz fronte, demokratsku akciju ili bar stotinjak odsto onih mladih što  cjelovito zabiše BiH.

Vidim samo da će ovi vladati još sto godina. S kim, s čim?