Hromi Daba i mostarski Alepo

Povezani članci

• Ivica Dačić i pucanje iz topova po Sarajevu
• Kazazović dodikizira i čovićizira sarajevsku djecu u školama: Ministrova segregacijska odluka
• Kolinda, zajebi nas, pa vrati Jugoslaviju
• Posljednja šansa (ne)će biti iskorištena
• Socijaldemokrati sekundiraju bjelosvjetskoj mafiji
• KNJIGE KOJE GOVORE

Veče. Tiki s drugarima otiš’o van. Nas dvoje sjedimo na kauču i šutke gledamo neku seriju. Ispirem usta čajem od kamilice, protiv afti, svako malo pljuckam u sivi lavorčić, isti onaj što ga koristim i pri pranju zuba. U hefti kad imam hemo, tada svaki đavo udari na mene. Baje, bakterije, hajvančići, kihanje i kašljanje…

Najednom mi udari krv u glavu.  Dođe da sve prevrnem i razbijem. Ljutito sklonim tu plastičnu stvar ustranu i k’o polip pricapim uz moju družicu: “Jeb’o ti život kad se običan lavor ispriječio između nas!”

***

Prošli četvrtak i petak – k’o otrovan! Prvo, revalidacija. Neće, pa neće. Nikako da uferčim to magično, usrano: schiften. Slalomanje. Prebacivanje težine tijela sa jedne, na drugu stranu. Tu se moraš usuditi da lakim pokretom kuka, ali i cijelog gornjeg dijela, težinu sa zdrave noge prebaciš na protezu. Malo kuk, malo trup – i eto plesa! Salsa, kako iz šale ovo čudno, na zôr njihanje kukom i strukom zovu fizioterapeuti. Ali, lako se je njima zajebavati.

Na štakama, kao po jajima, bazam po sali i učim ovaj ples sakatih. Pipavo, preoprezno, pa ni ja ni moja mlada “voditeljka” Ivet nismo zadovoljni. A još i vještačku nogu malo “bacam” udesno, neujednačeni mi i široki koraci, kao da vozim “na točkiće” – ima tih minusa, ihi-hi! Pa još kad sutradan, u vrtu, provlačeći se između stola i ograde, zaboravim na “salsu”, prospem se na betonske ploče kao vreća! Nisam se vele udario, sreća. Samo je proteza malo stradala. Ali se poslije cijeli taj, i slijedeći dan, žderem što sam u praxisu vječiti ponavljač…

Ne možeš sve imati, na uho mi šapću Holandezi, veliki majstori relativiziranja. Ne možeš biti sve. I spretan, i s parama okretan, i riječima vješt. Nego ti je u životu, najčešće, ili-ili. Il’ si Road Runner, Ptica Trkačica, ili Hromi Daba, tromo Šepesalo.

***

Jedne sedmice krajem oktobra vodio Dnevnik tjedna za Radio slobodna Evropa. Malo šege, malo šale, malo ozbiljnosti. Namjerno nisam puno o “plesu” i “šiftanju”. Neću vazda istim da dosađujem svijetu. Evo, za one koji nisu slušali, nekoliko odlomaka iz tog evropskog diary-ja:

Subota, 21.oktobar. Jutro “otvaram” satiričkim tekstom holandskog nezavisnog novinara Martina Frijlanda (Vrijland), od koga zvanični mediji u Zemlji Lala i Kanala zaziru k’o đavo od krsta. Frijland tu o novoj vladi desnoga centra, u koju, srećom, nije ušao notorni islamofob Gert Vilders (Geert Wilders), između ostalog piše:

“… želimo [se] otarasiti prevelikog broja staraca, jer nas oni koštaju brdo novca. Ljudi žive sve duže, i to je naprosto problem. Zato će vlada uštedjeti dvije milijarde eura na zdravstvu, tako da starci […] postanu depresivni i odluče da progutaju smrtonosnu pilulu. […] To će se desiti uprkos religioznim uticajima u novoj vladi. Na koncu, i Isus je na krstu izvršio jednu vrstu samoubistva, zar ne?

Tako Frijland. Oštro i beskompromisno. Inače, pregovori o formiranju trećeg kabineta premijera Mark Rutea (Rutte) su trajali više od šest mjeseci. I nikom ništa. Ovdašnja ekonomija cvjeta. Kako bi bilo da i dalje nastavimo bez Marka & Co.?

Nedjelja, 22. oktobar. Napolju tmurno i promjenjljivo, a u nas – gozba! Prijateljica Mira, Mostarka, u pretis-loncu donijela jagnjetinu i krompir. Sočno, meko i mirisno – “mrtva bi je usta jela”, što reče onaj iz sarajevskih Nadrealista.

“Kako se jako osjeti, ovo će ti zasmrdit’ cijelu kuću”, namiguje mi šarmantna Mira.

“Bona ti, pa valjda znaš da riba i jagnjetina nikad, baš nikad ne mogu smrditi,” uzvratim joj uz osmjeh, a voda mi curi na usta.

Meso je, bezbeli, kupila “kod Turčina”, to jest u turskom dućanu. Ovakav kvalitet mesa se može naći samo kod njih, ili u biološkim mesnicama, ali ono nije za naš buđelar.

Nekada smo češće išli dvadesetak kilometara na istok, u Njemačku, po meso, žestoko piće, te da naspemo benzina. I on je tamo, naime, znatno jeftiniji.

Pošto i naša kraljevska porodica, u značajnom procentu suvlasnik naftne kompanije Shell, “od nečeg” mora da živi.

Ponedjeljak, 23. oktobar. Sergej Kreso, ovdje veoma poznati dokumentarista, mi šalje neobičan e-mail o Fadiju Belouniju, sirijskom arhitekti koji je prije izbijanja rata u gradu Alepu radio na projektu revitalizacije istorijskih gradova. No, ne mogavši zbog ratne situacije u Siriji relazirati svoju ideju da svojim znanjem i ekspertizom shvati i pomogne okončanju konflikta u njegovoj domovini i gradu Alepu, donosi odluku da svoje istraživanje ‘prebaci’ u grad koji po njegovom mišljenju najviše liči na Aleppo, a to je Mostar. Rezultat njegove istraživanja je impozantna knjiga i studija ‘Živjeti zajedno, idioritmija i moć prostora / Slučaj postkonfliktnog Mostara’.

Dobri Sergej me pita mogu li, preko mojih mostarskih prijatelja, urgirati da se njegov rad prevede i objavi (i) kod nas. Potrudiću se, naravno. To bi bilo lijepo zaokruženje ove, u osnovi, tužne priče.