Hristo Ivanovski: “Tajkuni su nas vratili u fedualizam!”

Izdvajamo

• Toliko duboko su ga pokopali, da danas nemate ništa iz arhive “Dnevnika” ni na internetu. To nije udar samo na novinarstvo, već su izbrisana i obilježja jedne suverene države, jedne Makedonije koje više nema. U stvari, to isto se dešava i kad se ruše imperije: dođe nova, i uništi svu kulturu imperije koju je vojno pokorila.

Povezani članci

• Glasati i trpiti
• Kurspahić: Taoci ‘nulte opcije’
• Bičevanje Komšića
• Vildana Alibabić: Ugrožavanjem nepovredivosti naše granice Hrvatska od BiH pravi logor za migrante
• Kameni svijet
• Boris Tadić: Mladić će dobiti penziju od Srbije u iznosu od 900 eura

Hristo Ivanovski – foto mediadaily.biz 

Ja sam za bolje društvo, za boljeg čovjeka i rad na tome da postaneš bolji. Sada umijem da napravim distancu od dnevne džungle i da radim ono za šta sam rođen. Pišem.

Hristo Ivanovski (Skoplje, 1959) je savremeni makedonski pisac, novinar i kolumnista i bivši član Borda Helsinškog komiteta za ljudska prava. Bio je i član nezavisnog Evropskog antifašističkog pokreta iz Pariza (EGAM).

Na Univerzitetu Sveti Kiril i Metodije u Skoplju je 1985. godine diplomirao žurnalistiku. Iste te godine je objavio prvu knjigu poezije, “Kad se grad presvlači”. Sa tom knjigom Ivanovski je ušao u antologiju mlade makedonske poezije. U njoj je, po mišljenju eminentnih kritičara, veoma plastično opisao sve opasnosti bezočne urbanizacije.

Drugu poetsku knjigu, “Ples crne maske”, objavljuje 2000 godine. U njoj kao emigrant u Australiji, gdje je proveo dvije godine, ispisuje antiratne stihove inspirisane tragičnim ratovima u bivšoj Jugoslaviji.

Nakon duže pauze, Hristo ove godine objavljuje knjigu ljubavne poezije “Cvijeće na mjesečini”. 

Hristo Ivanovski je zastupljen u više izbora i antologija savremene lirike, a učestvovao je i na nekoliko velikih festivala poezije. Pjesme su mu prevedene na B/S/H, engleski, francuski, njemački i rumunjski jezik.

Sad piše prvi roman, pod radnim naslovom Akvarel.

Hajdemo odmah o nimalo ružičastoj stvarnosti. Prije dvije i po godine je ugašen dnevni list “Dnevnik”, i ti si, nakon skoro dvije decenije rada u tom listu, ostao bez posla. Kako i zašto se to moglo desiti, i kakva je tvoja radna situacija danas? 

To ne bih poželio nikom, osobito u mojim godinama. Bližim se šezdesetoj. Jedno je kad sâm tražiš posao, želiš da promeniš sredinu, ili profesiju, a sasvim drugo kad si izbačen na ulicu i kad ti dojučerašnji prijatelji ne odgovaraju na telefon. Ili kad kažu: “Ma, snaći ćeš se ti!”

Pomišljao sam na svašta u tom periodu, a imao sam problema i sa birokratijom. Na primjer, nekad davno sam bio predsjednik sindikata u “Dnevniku”, ali kad sam se htio prijaviti na Biro za zapošljavanje i dobijem zakonski propisanu naknadu, tamo su mi rekli da je to nemoguće, jer se još uvijek vodim kao upravitelj. To “upravitelj” je sinonim za predsednika sindikata, funkciju za koju se ne dobija ni dinara! To su ti trikovi. Čuo sam da je ovakvih “funkcionera” poput mene ima oko 30.000.

Čitao sam čak da si dobio i nekoliko prijedloga za prekvalifikaciju: od mesara do smetljara? 

Da, to je bilo interesantno iskustvo. Potražio sam savjetnika da mi objasni sve što je na spisku za prekvalifikaciju, a on mi reče: dimnjačar, fasader, vodoinstalater… Ja njega pitam: “Kako ću u šezdesetoj da se verem po krovovima, a on mi kaže, pa probaj fasaderstvo. I tako, gutaš knedle, šta ćeš? Državi je važno da ti formalno ponudi neke opcije, a tvoje je da se snađeš.

Ko je radio na tome da se “Dnevnik” ugasi? Kome je to bilo u interesu?

Nije se, na žalost, ugasio samo “Dnevnik”, već i i dva druga dnevna liusta u sistemu MPM, to su “Jutarnji list” i “Vest”, a nestali su i neki magazini. U jednoj kolumni, puno prije gašenja “Dnevnika”, napisao sam kako mi se čini da će Makedonija postati prva zemlja koja će pokopati Gutenbergovu galaksiju. I mi smo na najboljem putu da to ostvarimo. Danas mi gotovo da nemamo dnevnu štampu. Dvije-tri novine. Ništa.

“Dnevnik” je bio napadan i u doba kad je bio najači, kad je imao vodeću poziciju na tržištu, kad su finansiski inspektori spavali sa nama u redakciji. I to je bilo uobičajeno za sve vlasti koju su se smjenjivale. Napadali su nas i vlast i opozicija, svi su htjeli da stave omču na jedno slobodarsko, liberalno glasilo. Toliko duboko su ga pokopali, da danas nemate ništa iz arhive “Dnevnika” ni na internetu. To nije udar samo na novinarstvo, već su izbrisana i obilježja jedne suverene države, jedne Makedonije koje više nema. U stvari, to isto se dešava i kad se ruše imperije: dođe nova, i uništi svu kulturu imperije koju je vojno pokorila.

Koliko je situacija oko gašenja tog dnevnog lista znakovita za stanje u novinarstvu u Makedoniji u cjelini?

Mi se ne bavimo takvim analizama. To je isto kad su se gasile fabrike. Nikog nije briga što se zatvara jedna velika fabrika, važno je “da ja imam posla”. Ljudi su se solidarnosti sjetili puno kasnije, kad je proces transformacije javnog dobra i imovine već bio završen, kad su muftadžije pokrale sve što je bilo vrijedno. Rodili su se makedonski tajkuni i vratili nas nekoj formi fedualizma. Oni bi htjeli da nas imaju baš kao robove.

Tako je i u novinarstvu. Zatvaranje velike, dobro školovane redakcije je veliki udar za novinarstvo. Moje kolege nisi imali puno alternativa za zapošljavanje. Nema pisanih medija, pa sad mahom rade za portale. Sad smo generalno na toj razini. Mi smo u fazi klik-novinarstva. Koliko klikova imaš, toliko si dobar.

Nedavno je Institut otvoreno društvo (OSI) u Sofiji objavio da je Makedonija, uz Tursku (evropski?) lider u širenju lažnih vijesti, fake news. Kome takva haotična situacija, zapravo, odgovara?

Laž kao fenomen spada u alternativne forme kreiranja javnog mnjenja, ponajviše propagande. Nismo mi u Makedoniji izmislili fake news. To je došlo preko Donalda Trampa i njegove administracije, tako da smatram da centar je u Americi. Jedna od glavnih matrica je antiruska propaganda. I to je normalno, kada vi u takozvanom zapadnom demokratskom svijetu više nemate šta da ponudite, pojeli ste sve čokolade i kolačiće, preostaje vam samo da udarite na nekoga. Pošto više nema komunizma, to je, na žalost, davno uništeno, sad je problem Rusija. Sutra će se možda zvati Kina. Makedonija je samo mali šaraf u tom glomaznom i veoma efikasnom mehanizmu.

Koliko pratiš dešavanja u drugim dijelovima bivše Jugoslavije?

Pratim dosta, preko interneta. Svaki dan čitam tekstove, od Triglava, pa do Đevđelije, hahaha. Delo, Jutarnji, Index, Blic, Politika, Avaz…To čitam, i ako je nešto interesantno za naše čitaoce, to prenosimo. Jer nema više radakcija sa dopisnicima iz inostranstva. Kažu: “Šta će ti dopisnik, kad imaš internet?!” Tačno je, svega ima, ali nema više onog autentičnog mirisa, novinarskog šmeka, nečeg što te odvaja od drugih. Postali smo uniformni i danas na sajtovima uglavnom čitamo iste, prepisane stvari.

Ima li šanse, recimo, da se danas pojavi neka novina – dnevni list, tjednik ili mjesečnik, tiskani ili digitalni, svejedno – koji bi bio vođen idealima nezavisnog novinarstva a kvalitetom, recimo, na nivou legendarnog splitskog Feral tribunea? Ili će vremenom svugdje prevladati slugansko, a totalno nekreativno copy/paste “novinarstvo”? 

Kod nas je nedavno održan skup na temu subvencije za tiskane medije! Kasno Marko na Kosovo stiže! Mislim da sad samo rijetki idealisti razmišlaju o pokretanju dnevnih novina. To je sad preskupo. Papir, štampanje, distribucija, marketing… Sve to moraš imati kao logistiku da bi prodavao novine. Ko bi to finansirao? Ljudi više nemaju naviku da kupuju novine. Mi smo instant-društvo, i novine bi samo smetalo tim novim ljudima s novim navikama.

A sad napokon druga, i tebi i meni ljepša tema. Nas dvojica, naime, poetski drugujemo već skoro tri i po decenije. Prvi put smo se sreli na “Mladoj Strugi” – ogranak Struških večeri poezije – još tamo sredinom osamdesetih godina prošlog milenija. Kad to kažem, pomalo se osjećam kao dinosaurus. Tada smo obojica objavili prve knjige poezije. Puno je vode od tada proteklo i Bijelim i Crnim Drimom, i Neretvom, a taj plam se još nije ugasio. Ove godine si objavio novu knjigu pjesama, Cveće na mjesečina. Kako u sebi miriš pjesnika i novinara, romantičara i realistu? Kako se “rimuju” te dvije krajnosti?

Kad smo se upoznali u Strugi bila je 1982. godina, a tada nismo razmišljali o mamutima i dinosaurusima. Ali to je valjda evolucija. Mi smo ostali pjesnici, to je najvažnije, vjerni svom unutrašnjem glasu. To mi je veoma drago. Radujem se i mojim novim  idejama, novom pjevanju. Razmišljam poetski, kroz stihove, ređam stihove, klešem ih kao u kamenu.

U novoj knjizi  Cvijeće na mjesečini nisam pisao o svemu onom što me zamara: primitivizmu, agresiji svih vrsta, džungli oko mene, danima kad smo supruga i ja bili na ivici egzistencije… I tako se može živjeti, ako ima ljubavi.

Objavio sam knjigu koju sam dugo čuvao. Ona govori o muškoj senzitivnosti, seksualnosti, romantici, nečemu što sam nekad nesvjesno, a nekad namjerno tražio. Ljubav, žena, šta tražim od nje, da li je ona prava. Sve je to jedna intima, koja se na kraju pretvori u poeziju. I hrabrost da se sve to objavi, jer je to tako moje, ja do gole kože.

Nego, da odgovorim na tvoje pitanje. Ja sam za bolje društvo, za boljeg čovjeka i rad na tome da postaneš bolji. Sada umijem da napravim distancu od dnevne džungle i da radim ono za šta sam rođen. Pišem.