Homofobni referendum – što nam je činiti?

Povezani članci

• ČAROBNI VODENI SVIJET NADOMAK ZAGREBA
• Slavo Kukić: Sljedeći socijalni prosvjedi će nadvladati etničke granice, biti će bosanskohercegovački u punom značenju te riječi
• Tomislav Jakić: Vrijeme svrstavanja
• Sonja Biserko: Antifašizam najveća vrednost Jugoslavije
• Božica Jelušić: KAKO SE KALIO ČELIK (Nekad i sad)
• Viktor Ivančić: Bog za svijeću

Sve u svemu, trijezna analiza pokazuje da nas ni unisoni izlazak cjelokupne homoseksualne populacije Hrvatske ne bi spasio od ustavne homofobije, te da rezultat referenduma – kao i šireg društvenog procesa borbe za LGBT ravnopravnost – ovisi o heteroseksualnoj većini. Ključno je sljedeće: ponašanje heteroseksualne većine u dobroj mjeri ovisi o tome što će činiti pederi i lezbijke. I još: s obzirom na zakon o referendumu, bojkot nema smisla, jer je dovoljno da izađu tri osobe pa da pobijedi ono što su dvije od njih odlučile.

Piše: Gordan Duhaček, T-portal

U cijeloj sapunici (iako je mnogo bolja riječ za opis situacije ‘clusterfuck‘) oko klerikalne inicijative U ime obitelji i raspisivanja referenduma o ustavnom definiranju braka kao zajednice muškarca i žene jedna mi se stvar čini posve neupitnom – ekipa Željke Markić slavit će nakon objave rezultata referenduma. Promašeno bi bilo zavaravati se da rezultat referenduma neće biti takav da će većina podržati implicitnu homofobiju Opus dei-inicijative, i to u dobroj mjeri zato što ta homofobija jest implicirana, iako posve jasna, bez obzira na opetovano poricanje predstavnika obiteljaša, koji uostalom i igraju na to da podrugljivo namiguju dok tvrde kako nikoga ne diskriminiraju. Tako će i mnogi na referendum izaći da te ‘agresivne homoseksualce’ stave na mjesto koje misle da im pripada u društvu, a to je margina i zapećak, pritom trijumfirajući u svojem licemjerju i netrpeljivosti posve demokratskim sredstvima.

S obzirom na iritantno petljanje vladajućih oko referenduma, može se predvidjeti da će većina onih od 750 tisuća građana Hrvatske koji su potpisali za njegovo održavanje 1. prosinca i izaći glasati, a šanse su da će im se pridružiti još građana koji će cijelu stvar vidjeti kao priliku da se osvete nevoljenoj vladi Zorana Milanovića. Predviđam, dakle, da će i do milijun ljudi izaći i glasati za ugrađivanje diskriminacije gejeva i lezbijki u Ustav (ako griješim, nitko neće biti sretniji od mene!), pri čemu još nekoliko faktora treba uzeti u obzir. Svakako pomaže što je referendum zakazan za nedjelju, pa se zna kakva će naređenja tog prosinačkog jutra dobiti vjerničko stado, kao i da će se vladati atmosfera u kojoj nisi dobar Hrvat-katolik ukoliko nećeš na referendum zaštititi ‘tradicionalne hrvatske vrijednosti’. Također, poznato je da su glasači desnice discipliraniji kada je riječ o izlasku na izbore, a to da pederima ne treba nikad dati brak je tema oko koje će se složiti i svih 150 pravaških stranaka, plus naravno i ostatak konzervativne, fundamentalističke i bigotne Hrvatske. Općenarodni manjak informacija i razmišljanja (te naravno novaca), a višak mržnje i frustracija svakako idu u korist obiteljaša.

Zna se tko pobjeđuje na referendumu o braku

Osobno svjedočim mjesecima koliko hrvatsku LGBT zajednicu pogađa cijela referendumska drama, a ni sam nisam bio pošteđen trenutaka očaja, tuge i ljutnje, što je normalna i očekivana reakcija čovjeka kada je suočen s mržnjom, lažima i nepravdom. Baš zbog svih tih emocija odbijam živjeti u iluzijama i ufati se višoj sili (koja neočekivano dolazi i rješava stvar), pa zato i odmah upozoravam – izgubit ćemo na referendumu. Ne mogu zamjeriti onima koji misle i/ili govore suprotno, možda i s idejom da će tako ljude ohrabriti, no u ovom tekstu ne nudim lažnu nadu nego konkretan prijedlog o tome kako na referendumu izgubiti na pravi način, koji će biti temelj brojnih budućih pobjeda u borbi za ravnopravnost LGBT građana Hrvatske.

Homofobni referendum nije ni početak ni kraj bilo čega, to je samo jedna etapa u višedesetljetnom društvenom procesu, no istovremeno i potencijalno prijelomni događaj, koji može biti prva kanonada u križarskom ratu pretvaranja Hrvatske u netolerantnu džamahiriju ili Pirova pobjeda obiteljaških manipulatora. Cijela stvar se lomi preko leđa LGBT zajednice, koja je baš zbog toga u mogućnosti odigrati povijesnu ulogu u spašavanju hrvatskog društva od njegovih retrogradnih, isključivih tendencija. Poznajem više nego dovoljno pedera koje obliva hladan znoj pri spominjanju društvene odgovornosti i angažmana, o povijesnoj ulozi da ne govorim, i koji bi samo tancali na Lady Gagu i komentirali nove epizode ‘Ru Paul’s Drag Race’, pa im ovim putem poručujem: ‘Sorry, dečki, ali realnost kuca na vrata.’

Jer, kao što ne sumnjam da ćemo izgubiti na referendumu, još manje sumnjam u to kako je riječ o prevažnom izazovu povijesnih razmjera na koji se mora što bolje i masovnije odgovoriti, te da će zapravo taj odgovor odrediti budućnost hrvatskog društva, a ne rezultat referenduma. Ako LGBT građani Hrvatske propuste iz bilo kojeg razloga i s bilo kojim opravdanjem ovu priliku, možda nas neće odmah pojesti najcrnji mrak homofobije, ali garantiram da će postati zabrinjavajuće tmurno.

Prije nego otkrijem svoje čarobno rješenje, još malo brojki: razna istraživanja i procjene govore o tome da u svakom društvu ima do 10 posto neheteroseksualnih osoba, što znači da u Hrvatskoj, odokativno ću reći, ima od 200 do 400 tisuća građana homo ili biseksualne orijentacije. Matematika je (i meni koji sam loš u njoj) nemilosrdno jasna; čak i kada bi svi izašli na referendum i glasali protiv ustavnog definiranja braka kao zajednice muškarca i žene, to ne bi bilo dovoljno. Uz to, ne treba zaboraviti na kontingent tzv. diskretnih homoseksualaca, dakle svih onih koji će iz raznih tragičnih razloga glasati protiv vlastite ravnopravnosti, a još manje treba zaboraviti kako mnoge homoseksualne osobe još nisu dio LGBT zajednice, jer ne znaju da uopće postoji, kako joj se pridružiti ili za to nisu u prilici (jer ne žive u Zagrebu, Rijeci, Splitu ili nekom od ostalih većih gradova). Sve u svemu, trijezna analiza pokazuje da nas ni unisoni izlazak cjelokupne homoseksualne populacije Hrvatske ne bi spasio od ustavne homofobije, te da rezultat referenduma – kao i šireg društvenog procesa borbe za LGBT ravnopravnost – ovisi o heteroseksualnoj većini. Ključno je sljedeće: ponašanje heteroseksualne većine u dobroj mjeri ovisi o tome što će činiti pederi i lezbijke. I još: s obzirom na zakon o referendumu, bojkot nema smisla, jer je dovoljno da izađu tri osobe pa da pobijedi ono što su dvije od njih odlučile.