HERCEG-BOSNA U HAAGU (27): HVO je onesposobio Stari most dan prije rušenja

Izdvajamo

• Pravni su zaključci dakle doneseni, ali ratna kontroverza nije razriješena, kao što ni civilizacijski zločin nije poništen. Jer, time što je rat HVO-a protiv Bošnjaka Stari most pretvorio u vojni cilj, Hajrudinov luk niti je prestao biti spas za bošnjačke civile na desnoj obali Neretve, niti je prestao biti “jedan od najprepoznatljivijih simbola cijelog Balkana”.

Povezani članci

• VAKCINA, OPET (DISPUT O NAMA, OVDAŠNJIM I SADAŠNJIM)
• Analitičari EUobservera žestoko kritikovali Sattlera zbog podrške Draganu Čoviću
• Heni Erceg: Sjevernokorejski sindrom
• Kakvi nas izbori očekuju nakon izmjena Izbornog zakona BiH?’
• Lijeva ruka, desni džep na „domoljubni“ način
• Djeca žele u zajedničke škole: Dosta nam je segregacije!

Foto: heritage.sense-agency.com

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Granate HVO-a onesposobile su Stari most 8. studenog 1993., već dan prije nego što se srušio, manje je poznati podatak iz presude Haškog suda šestorici političkih i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne.

“Vijeće se uvjerilo da je Stari most u stvari bio uništen već 8. novembra 1993. uveče. Naime, vijeće smatra da se uništavanje Starog mosta ne ograničava samo na trenutak kada se on srušio i da se već od 8. novembra 1993. uveče građevina mogla smatrati potpuno neupotrebljivom”, navodi se u činjeničnoj rekonstrukciji razaranja Starog mosta, koju je sudsko vijeće opisalo na dvadesetak stranica u drugome od šest tomova prvostupanjske presude, koja obuhvaća ukupno dvije tisuće stranica.

Suci su na početku naglasili kako je Stari most “izuzetan spomenik” povijesne i simboličke vrijednosti “kako za stanovnike Mostara, budući da je grad po mostu dobio ime, tako i za BiH, pa i Balkan u cjelini.” Most je bio “simbol veze između različitih zajednica bez obzira na vjerske razlike”, ali je “u očima muslimanske zajednice imao posebnu vrijednost”. Naposljetku, “bio je jedan od najprepoznatljivijih simbola cijelog Balkana”.

Baš kao što su “veze između različitih zajednica bez obzira na vjerske razlike” 1991. i 1992. postale meta JNA i vojske Republike Srpske, postao je to i Stari most. U granatiranju 1992., srpske snage “znatno” su ga oštetile. Tada se dogodilo ono što će, u sljedećih godinu i pol, prerasti u zapanjujući ratni paradoks: “Tokom operacije koja je dovela do oslobođenja grada Mostara u junu 1992., Slobodan Praljak je, između ostalog, naredio da se Stari most zaštiti od udara srpske artiljerije i borbi zbog svog istorijskog značaja.” Manje od godinu i pol trebalo je, dakle, da Stari most uništi vojska kojom je zapovjedao isti taj Slobodan Praljak.

Osim što su granatirale Stari most, JNA i vojska RS u svibnju i lipnju 1992. srušile su sve ostale mostove u Mostaru. Tako je Hajrudinov kameni luk, premda teško oštećen, početak 1993. godine dočekao vraćen u davna stoljeća: kao jedini spoj istočne sa zapadnom obalom Mostara. Armija BiH sagradila je 21. ožujka 1993. “improviziranu konstrukciju” mosta Kamenica, pa su, od proljeća 1993., te dvije premosnice bili jedini način da se prijeđe Neretva. Pritom je važno znati da su obje strane Neretve bile pod kontrolom Armije BiH, pa je Stari most služio za opskrbu vojske, ali i za dostavu hrane i nužnih potrepština preostalim civilima u enklavi na desnoj, zapadnoj obali Neretve.

Dokazi predočeni Haškom sudu potvrdili su da je HVO počeo granatirati Stari most najkasnije u lipnju 1993. “Pokazalo se da su u periodu od juna 1993. do 8. novembra 1993. oružane snage HVO-a gađale prije svega parapet Starog mosta kako bi spriječile svako kretanje Muslimana s jedne obale Neretve na drugu”, stoji, uz ostalo, u presudi.

Haški su suci detaljno analizirali granatiranje Starog mosta 8. studenoga 1993. Ono je započelo nakon što je toga dana, u znak osvete za pad Vareša u ruke Armije BiH, Milivoj Petković zapovijedio “stupanje u ofanzivna dejstva, između ostalog na Mostar”. Zapovijed je poštovana: “Jedan tenk oružanih snaga HVO-a otvarao je vatru na Stari most tokom cijelog dana 8. novembra 1993.”

Miro Salčin, jedan od zapovjednika Armije BiH u Mostaru, otišao je na most u noći s 8. na 9. studeni, da provjeri u kakvom je stanju. Pokušao je prijeći, ali nije uspio; morao se vratiti, jer je “desna strana građevine bila potpuno uništena i vidjela se ‘velika rupa’”, a pala je i ograda mosta. “Na jednoj od barijera koje su trebale da štite most od projektila na tri mjesta su bile rupe prečnika pola metra. Svjedok je na pretresu izjavio da je bio iznenađen što most uopšte još stoji.” Na temelju dodatnih dokaza, suci su zaključili kako se Stari most “8. novembra 1993. uveče već mogao smatrati uništenim.”

Ti podaci bacaju drukčije svjetlo na višegodišnje tvrdnje Slobodana Praljka kako on ne može biti odgovoran za rušenje Starog mosta, jer 9. studenog 1993., kada je most pao, nije više bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a. Na temelju tih svojih tvrdnji, Praljak je dobio i neke presude protiv novinara u Hrvatskoj, koji su tvrdili da je odgovoran za rušenje Starog mosta. No, presuda Haškog suda precizno je rekonstruirala kada je Praljak točno prestao biti zapovjednikom Glavnog stožera: posljednju zapovijed u tom svojstvu izdao je “8. novembra 1993. oko 22:30 sati.” Novi zapovjednik, Ante Roso, Praljka je “zvanično zamijenio 9. novembra 1993. godine”, a u svom svjedočenju pred sudom, sam je Praljak “izjavio da je otišao s dužnosti od 7:30 ili 7:40 sati tog istog dana”, 9. studenog 1993.

Granatiranje je 9. studenog nastavljeno: tenk je bio postavljen na predjelu Stotina na brdu Hum, na desnoj obali Neretve, na mjestu na kojemu ga, prema svjedočenjima zapovjednika ABiH, protivnička strana nije mogla uništiti. Granatiranju tog dana, i okolnostima rušenja mosta, vijeće Haškog suda poklonilo je naročitu pažnju. Svjedok Miro Salčin izjavio je da se “Stari most srušio pošto ga je pogodila šesta granata”. Miljenko Lasić, srednjerangirani zapovjednik HVO-a, 9. studenoga oko 19 sati poslao je izvještaj Glavnom stožeru u kojem je naveo da je “oko 10.00 sati, naš tenk HVO-a sa nekoliko projektila gađao unaprijed zadani cilj. Oko 10.15 sati naši izviđači sa Huma dojavili su da se Stari most srušio, a o uzroku rušenja nisu znali ništa reći”.

Obrana Slobodana Praljka na suđenju nije opovrgla da je HVO 8. i 9. studenoga granatirao most, ali je tvrdila da projektili “nisu imali za cilj da ga unište.” Pritom je tvrdila kako se “na video snimku uništenja Starog mosta vidi, u trenutku prije nego što će se građevina srušiti, predmet koji liči na detonirajući štapin aktiviran s istočne obale Neretve koja je bila pod kontrolom ABiH, što je dovelo do eksplozije uslijed koje se most srušio”. Praljkova je obrana iz toga zaključila da je “uništenje Starog mosta predstavljalo propagandni potez ABiH, koja se ovim događajem poslužila da demonizira Slobodana Praljka i da ga nepravično izvede pred sud međunarodnog javnog mnijenja”.

Suci su temeljito analizirali navode Praljkove obrane. Angažiran je vještak za televizijske snimke, koji je analizirao dvije dostupne snimke rušenja mosta: onu austrijske televizije ORF i snimku TV Mostar. Na temelju ekspertiza tog stručnjaka, ali i drugih dokaza, vijeće nije odbacilo “mogućnost barem jednog pokušaja da se Stari most digne u zrak ekplozivom aktiviranim s desne obale Neretve”. To međutim, po zaključcima sudaca, nije moglo biti presudno: osim što se pokazalo da je jedan od snimaka montiran od kadrova snimljenih u dva različita vremena, što bi omogućilo zaključak da je eksplozija aktivirana sa zemlje ranije i da nije srušila most, vijeće je podsjetilo “na svoj raniji zaključak da se Stari most mogao smatrati srušenim već 8. novembra 1993., nakon granatiranja iz tenka HVO-a postavljenog na brdu Stotina.” Time su suci Haškog suda odbacili tezu Praljkove obrane, da je Stari most iz propagandnih razloga srušila ABiH, premda nisu isključili mogućnost pokušaja rušenja mosta aktiviranjem eksploziva sa zemlje. Ali, da je takvo što itko i pokušao – što nije dokazano – zaključak Haškog suda glasi da je most pao u Neretvu oboren granatama HVO-a.

Od svih postupaka hrvatske strane u ratovima u Hrvatskoj i BiH od 1991. do 1995. godine, možda su samo ubojstva civila i paljevine poslije Oluje u međunarodnoj javnosti odjeknula toliko negativno koliko rušenje Starog mosta. Franjo Tuđman bio je svjestan kakva ga međunarodna reakcija čeka, pa je dan nakon zločina u Zagrebu sazvao najbliže suradnike. Ni njegovi pokušaji, međutim, da umanji štetu neće imati nikakvog rezultata – naprosto, nitko nije kažnjen.

Na sastanku s Tuđmanom u Zagrebu 10. studenog 1993. bili su, među ostalima, predsjednik, premijer i ministar obrane Herceg-Bosne Mate Boban, Jadranko Prlić i Perica Jukić te hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić. Tuđman je pitao tko je odgovoran za rušenje, na što je Boban odgovorio “da je Stari most ‘toliko pucan prije’ i da je, poslije strašnih kiša, sam pao”. Na Tuđmanovo pitanje kojoj strani rušenje mosta više koristi u vojnom pogledu, Boban je “izričito rekao da je (…) u interesu oružanih snaga HVO-a.” Haški su suci konstatirali da su sudionici sastanka potom razgovarali “ne o pitanju utvrđivanja odgovornosti za uništenje Starog mosta, nego o razlozima koji bi se mogli iznijeti kako bi se spriječilo da međunarodna javnost smatra su oružane snage HVO-a za to odgovorne.”

Uskoro je hrvatski državni vrh promijenio strategiju. “Pošto su najprije bezuspješno pokušali da međunarodne aktere uvjere u tezu po kojoj je uništenje Starog mosta predstavljalo, u neku ruku, ‘tragičnu posljedicu’ sukoba i, uopšte uzev, oronulog stanja u kojem se most nalazio, negirajući da je taj događaj dovodio oružane snage HVO-a u bilo kakvu vojnu prednost, vlasti HVO-a su optužile trojicu pripadnika HVO-a, članove tenkovske posade, da su otvorili vatru na Stari most bez prethodnog odobrenja.”

Dva tjedna nakon rušenja, 23. studenog, kod Tuđmana je održan još jedan sastanak, na kojemu je hrvatski predsjednik pitanje o odgovornosti postavio hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku. “Premda se iz zapisnika sa sastanka ne vidi šta je odgovorio ministar – u transkriptu stoji: ‘Šuškanje kartom, ne čuje se’ – Franjo Tuđman je rekao da je neophodno utvrditi ko je naredio i zašto da se most uništi. Dodao je da dotičnu osobu treba smijeniti i staviti pred vojni sud.”

Istog dana, 23. studenog, vojni tužitelj u Mostaru podnio je zahtjev za istragom protiv tenkista HVO-a Tome Topića, Dražena Rezića i Senaida Čavčića. Optuženi su da su “samoinicijativno i bez zapovijedi otvorili vatru na Stari most u Mostaru”, pa je “postojala osnovana sumnja da su oni odgovorni za uništenje Starog mosta”.

U svjedočenju pred Haškim sudom, Milivoj Petković izjavio je da je “u avgustu 1994., istraga još uvijek bila u toku”. U vrijeme suđenja, više od deset godina nakon uništenja mosta, Haški sud nije raspolagao “nikakvim informacijama o ishodu istrage koja je navodno vođena protiv te tri osobe.” Više internetskih izvora navodi da istraga nikad nije rezultirala optužnicom, a trojici optuženih izgubio se svaki trag; neki su internetski portali čak spekulirali da ti ljudi nisu više živi.

Ali, naglašava se u presudi, “čak i pod pretpostavkom da je HVO pokrenuo postupak u vezi s istim onim tenkom koji je bio postavljen na brdu Stotina i da je posada tenka, u čijem su sastavu bili ‘pobunjeni’ vojnici HVO-a, samoinicijativno odlučila da otvori vatru na Stari most, vijeće smatra da ništa nije sprečavalo vojne vlasti HVO-a da obustave granatiranje koje je trajalo dva dana.”

Za razliku od većine odluka prvostupanjskog vijeća na suđenju čelnicima Herceg-Bosne, njegovi zaključci o karakteru rušenja Starog mosta postat će jedni od onih koje će Žalbeno vijeće, u presudi izrečenoj 29. studenog 2017., opovrgnuti i promijeniti. Pritom je važno imati na umu da Žalbeno vijeće nije opovrgnulo činjenice, nego njihovo pravno tumačenje, odnosno sudačke zaključke o prijeporu je li Stari most bio vojni cilj ili ne.

Kako Žalbeno vijeće podsjeća u sažetku svoje presude, prvostupanjsko sudsko vijeće zaključilo je da su posljedice razaranja Starog mosta “bile nesrazmjerne konkretnoj i neposrednoj vojnoj prednosti koja se od tog razaranja očekivala”. Naime, rušenje mosta imalo je vojni cilj prekida opskrbe postrojbi ABiH na desnoj obali Neretve, ali je istodobno “osudilo neke stanovnike na gotovo potpunu izolaciju i prouzrokovalo duboke psihološke posljedice kod muslimanskog stanovništva u Mostaru”. Na temelju takvih zaključaka, prvostupanjsko je vijeće zaključilo “da je HVO razorio Stari most kako bi oslabio moral među muslimanskim stanovništvom”, te presudilo “da su snage HVO-a počinile bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom”, kao i “progon i protivpravno terorisanje civilnog stanovništva”.

Obrane Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića i Brune Stojića opovrgavale su takve zaključke, tvrdeći da je prvostupanjsko vijeće trebalo “pridati veću težinu krucijalnom značaju Starog mosta kao vojnog cilja”. Žalbeno vijeće uvažilo je te prigovore. “Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudije Pocara, konstatuje da je Stari most u vrijeme napada predstavljao vojni cilj, da se stoga njegovim razaranjem mogla ostvariti definitivna vojna prednost, te da se stoga to razaranje samo po sebi ne može smatrati bezobzirnim razaranjem koje nije opravdano vojnom nuždom”.

Podsjećajući, nadalje, kako je i prvostupanjsko vijeće konstatiralo “da je HVO-u bilo u vojnom interesu da razori Stari most i da je on predstavljao vojnu metu”, suci žalbenog vijeća zaključili su “da nijedan razumni presuditelj o činjenicama ne bi mogao da zaključi da su snage HVO-a prilikom razaranja Starog mosta imale konkretnu namjeru diskriminacije ili konkretnu namjeru da provode teror.” Zato, “uz suprotno mišljenje sudije Pocara”, Žalbeno vijeće poništilo je zaključke prvostupanjskog vijeća prema kojima je razaranje Starog mosta predstavljalo progon i protupravno teroriziranje civila, pa je za ta kaznena djela osuđenike oslobodilo krivice. Oslobađajuća presuda za taj zločin, međutim, nije bila dovoljna da skrati zatvorske kazne nijednome od šestorice osuđenih hercegbosanskih čelnika.

Pravni su zaključci dakle doneseni, ali ratna kontroverza nije razriješena, kao što ni civilizacijski zločin nije poništen. Jer, time što je rat HVO-a protiv Bošnjaka Stari most pretvorio u vojni cilj, Hajrudinov luk niti je prestao biti spas za bošnjačke civile na desnoj obali Neretve, niti je prestao biti “jedan od najprepoznatljivijih simbola cijelog Balkana”. Štoviše: o “opravdanosti” rušenja Starog mosta možda najbolje svjedoči izjava prvooptuženog Jadranka Prlića, koji je 2001., na ispitivanju u svojstvu osumnjičenika Haškog suda, o tom činu izjavio i ovo: “Nijedan civilni ili vojni cilj ne može opravdati rušenje Starog mosta”.