Heni Erceg:Nogometna pivnica

Povezani članci

• Bilješka o suverenitetu
• Križ na grobu Evrope
• Zapadni Balkan u okovima korupcije
• Enver Kazaz: Sretni zbog rasizma
• Milenko Perović: Ravnodušna ciničnost
• Only Fools and Croats

Usred utakmice mladi je nogometaš sjeo na travnjak i, potpuno slomljen, zaplakao. Sa svakom njegovom suzom divljačka dreka s tribina stadiona u Puli se pojačavala, a navijači Dinama, pristigli iz proevropskog glavnog grada Hrvatske, egzaltirano su i sve jače imitirali majmune. Bio je to još jedan u nizu odvratnih rasističkih ispada kojima se nogometni navijači na stadionima širom Hrvatske iživljavaju na mladom, tamnoputom, igraču Istre, koji je u Pulu stigao iz Kameruna prije nekoliko godina. I mislio je Henry Belle, kako kaže, da je stigao „u normalnu zemlju“, u kojoj se takav fašizam više ne događa, i pita se „pa zar je normalno da su to navijači iz metropole države koja bi uskoro trebala postati članicom Evropske Unije?“
E moj Belle, postat će ona članicom EU zajedno sa svim svojim kriminalcima koji vode nogometne klubove, zajedno sa ksenofobnom, fašističkom populacijom kojoj je drukčija boja kože danas sjajan nadomjestak za dojučerašnja drukčija krvna zrnca zbog kojih su stradavali, i ne samo radi uvreda, toliki građani srpske nacionalnosti u Hrvatskoj. Mladi Kamerunac slomio se pod verbalnom paljbom Dinamovih navijača, jer je nepodnošljiva dreka tih majmuna u Puli bila tek nastavak istog ksenofobnog iživljavanja u ostalim hrvatskim gradovima. Gdje god zaigra Belle postaje meta, pa se ista svinjarija upravo dogodila i u Splitu, gdje su navijači Hajduka, osokoljeni prethodnim izostankom bilo kakve sankcije, jednako nesmiljeno vrijeđali mladog Kamerunca.
Jest, bio je u napasti da napusti Hrvatsku, ali kaže: „Meni je nogomet sve. Nemam oca i majku i ta je igra jedini izvor prihoda za moju obitelj“. A ima Belle u siromašnom Kamerunu  sestru i četiri brata koji svi žive od njegova rada u Puli, jer im svaki mjesec šalje novac kako bi se prehranili. Stoga njegov izbor između nogometa i trpljenja divljačkih rasističkih uvreda u tobože civiliziranoj Hrvatskoj zapravo i nije izbor. On će igrati i dalje, a majmuni s tribina i dalje će mu slati poruke kako je on majmun, samo zato jer je tamne boje kože.
Naime, unatoč konstantnom rasizmu i nasilju na ovdašnjim stadionima, nikada nijedna utakmica nije prekinuta, makar za to postoje sve zakonske pretpostavke. Štoviše, fašističke poruke, poput bacanja banana tamnoputim igračima, posve su normalne i policiji kojoj ne pada na pamet intervenirati, isprazniti stadion, privesti degenerike…
Uostalom, o odnosu takozvane pravne države prema fašizmu na  stadionima i oko njih najbolje svjedoče dosadašnje sankcije: samo je, naime, jedan klub, splitski Hajduk, kažnjen zbog rasizma, i to s minimalnih 4 tisuće eura. Tim su iznosom, eto, procijenjene odvratne rasističke uvrede upućene jednom tamnoputom igraču Hajduka.
Naravno da ni u Evropskoj Uniji stvari s rasizmom ne stoje puno bolje. No on se na evropskim stadionima sankcionira ponešto drukčije, pa je na primjer svojevremeno napadač Leverpoola Suarez kažnjen s osam utakmica zabrane igranja i 40.000 tisuća funti zbog vrijeđanja tamnoputog igrača iz Manchester Uniteda. Dakle zbog ispada identičnog samo jednom u nizu onih kojima je kontinuirano izložen Henry Belle u Hrvatskoj. I koji se međutim ni na koji način ne kažnjavaju. A opet, kako i bi kad je već dva desteljeća isti čovjek na čelu Hrvatskog nogometnog saveza i ukupne mafije koja vlada korumpiranim domaćim klubovima, uz to i ideološki vođa raspojasanih fašističkih skupina kojima je Kamerunac tek najnovija žrtva. Čovjek koji svoje fašističke stavove iznosi otvoreno i bez ikakvog stida, pa se javno deklarira kao zakleti ustaša.
„Pička im materina“, greškom je prije nekoliko godina ispalio u eter taj Vlatko Marković, kao poruku novinarima koji su tražili njegov komentar na mučni događaj kada je na jednom nogometnom turniru 14-godišnjem dječaku zabranjeno da nastupi za svoj klub. Zato jer je Srbin! Branio je čelni čovjek ovdašnjeg nogometa taj gnusni postupak riječima kako je to „turnir posvećen hrvatskim braniteljima i tu Srbin ne može igrati“. Treba li nagađati kako se mogao osjećati taj dječak izložen trijumfu šovinističke svijesti?
I tada su se, naravno, baš kao i danas, svi relevantni faktori oglasili „ogorčeni događajem“, upozoravali kako je „takvo iskazivanje nacionalne nesnošljivosti neprihvatljivo u demokratskoj Hrvatskoj“… To je eto imalo biti i jest bilo dovoljno. Da bi sve ostalo isto. A floskula o „apsolutnoj neprihvatljivosti“ rasističkog iživljavanja nad malim hrvatskim Srbinom za sve je one koji su se skrušeno skanjivali bila zapravo apsolutno prihvatljiva. Tim se slijedom onda lako i radosno stiglo i do današnjih rasističkih nasrtaja na mladog Kamerunca Bellea.
Pa je li netko ikada zatražio ostavku šefova klubova, sudaca ili tog ostarjelog ustaše na čelu Nogometnog saveza koji izjavljuje kako je Dinamo „najkatoličkiji klub u Evropi“, pa otuda valjda i „katolička“ mržnja njegovih navijača, a nerijetko i igrača, prema svakom nogometašu druge nacionalnosti ili drukčije boje kože? Naravno da nije, jer taj je Tuđmanov sljedbenik baš prava mjera decenijske ideološke povezanosti politike i nogometa, pa onda i materijalne isplativosti te protuprirodne veze. Stoga ostaje vidjeti hoće li nova vlast imati hrabrosti udaljiti Markovića i čitav vrh nogometa iz sustava odlučivanja i vratiti tamo gdje duhovno doista pripadaju. U mračni ambijent pivnice.

 Tekst je izvorno objavljen u tjedniku Mladina , prenosimo uz  dozvolu autorice