Heni Erceg: Patriotske igre

Povezani članci

• Igor Serdar: JEZIK
• Hvala ti za moju sretnu mladost
• Doručak za prave patriote: Bošnjački sendvič sa malo više milerama
• Tribina – Knjiga Srba u Hrvatskoj danas
• Collegium artisticum: Izložba MAPE GRAFIKA-SARAJEVO ’92, ’93, ’94. i ’95
• Boris Dežulović: U Karamarkovom Undergroundu braća su veterani Domovinskog rata

Obznanjen je konačno program vladajuće stranke kojom misli dobiti izbore, te je ustanovljeno da se strateška nit koja čvrsto povezuje sve programatske točke, a koja bi Hrvatsku trebala izvesti iz duboke krize, zove domoljublje! I to ne bilo kakvo, nego ono ukorijenjeno davne 1990., i čija deviza, kako ju je ustanovio diktator Tuđman, glasi: „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!“

Upravo ta strateška odrednica, koju svakodnevno uzvikuje prva dama vladajuće stranke i hrvatska premijerka, najbolji je dokaz da družina na vlasti nema što ponuditi Hrvatskoj, te je stoga opet izabrala goli, sirovi nacionalizam. Kao drugo ime za takozvano domoljublje – neobičnu, zloćudnu moralnu kategoriju i konstantu Tuđmanove stranke, od devedestih do danas. Samo je tobožnjim domoljubima, naime, bilo dopušteno da pokradu čitave tvornice, zemljišta, državna dobra…, da iz države isišu zadnje sokove, novac, vrijednosti, da u ime domoljublja počine ratne zločine i zločine privatizacije.

Paradigmatski se tako ovih dana, na suđenju za primanje ogromnog mita, bivši premijer branio od optužbi za ratno profiterstvo tvrdnjom kako ne može on biti ratni profiter, budući da je branio zemlju i to kao pukovnik Hrvatske vojske. I provjereni domoljub! Mada je u doba rata Sanader bio intendant splitskog teatra, a potom činovnik u Ministarstvu vanjskih poslova gdje je i započeo raskošnu karijeru kriminalca. No upravo je utamničeni bivši premijer i šef hadezeove mafije nekako najbolje sažeo ideju „domoljublja“ i sve što ona ovdje zapravo podrazumijeva. To jest kriminal i koristoljublje na najvišim razinama vlasti, da bi se krugovi korupcije potom ravnomjerno širili prema dolje, sve do najnižih grana vlasti, ali i velikih skupina, na razne načine, povlaštenih građana.

No budući da je kurentni mit o domoljublju teško održiv bez pravog neprijatelja, a pošto Hrvatskoj kronično nedostaju oni „jalnuški diletanti“, kako je svoje malobrojne kritičare bijesno prozivao Franjo Tuđman, vladajuća je partija svoju izbornu kampanju osmislila oko vječno konjukturnog neprijatelja. To jest Srba, pa njima pridružila i duhove prošlosti: Jugoslaviju i komuniste. I započela otvoreni, verbalni rat sa svom tom gomilom zavojevača, trajno opsjednutih mišlju kako osvojiti suverenu republiku Hrvatsku i privesti je u „Jugosferu“. Zato šefica vladajuće stranke i premijerka u svakoj prilici, što znači svakodnevno, diljem države, potpuno rastavljena s pameću, poziva na domoljublje i svekoliki otpor „neprijatelju“.

„Nećemo u Jugosferu“, odvažno uzvikuje Kosor, demagoški koristeći naziv za neformalnu, geografsku tvorevinu nastalu kao prirodni okvir za postjugoslavenska tržišta. Kao široki, funkcionalni teritorij za razmijenu proizvoda, filmova, pjevača… Ta Jugosfera dakle nastala je odavno, pragmatičnom željom susjednih naroda, a mimo odluka njihovih političkih elita, pa je eto ni gospođa Kosor ne može ukinuti. Ali može zato histerično huškati narod, strašiti ga Balkanom i Jugosferom, pozivati na domoljublje, osjećaj kojim, podrazumijeva se, u neumjerenim količinama raspolažu samo desničari, dok će nas, kaže, ljevičari opet „prodati Srbima“. Kao da baš kriminalci u njenoj partiji nisu odavno prodali sve što je u Hrvatskoj vrijedilo, a preostalo sami pokrali.

Čitava se izborna platforma vladajućih stoga svela na jeftinu, kaubojsku retoriku, uz obaveznu pomoć Crkve, obilato potkupljene baš posljednjih mjeseci, naravno proračunskim novcem. Pa nema dana da se ne otvara neka nova crkva, a samo je u gradnju crkve u Kninu, inače mjestu apsolutnog čemera i nezaposlenosti, država utukla skoro dva milijuna eura. Za uzvrat s oltara je odmah stigla poruka kako su Srbi naši vječni neprijatelji, pa je razumljivo da „treba odmah prekinuti sve veze s Beogradom“.

Zato jer su iz Srbije, gotovo po nekom uigranom dogovoru i za potrebe ovdašnjih nacionalista, stigle nove optužnice za ratne zločine protiv nekolicine viđenijih likova vladajuće stranke. Učestale međusobne provokacije tako izvrsno dođu i srbijanskom predsjedniku Tadiću za iste, izborne svrhe, kao i hrvatskoj premijerki. Slične poput blizanaca, obje će vlasti, naime, stalno nostalgično prizivati „naše“ grobove, teritorije, žrtve…, huškati i provocirati svoje građane, dovoljno nadražene da krivce za vastitu obespravljenost i siromaštvo potraže u onom drugom, vječnom „neprijatelju“.

Naravno, politička vlast u Hrvatskoj šutke je odobrila sumanute izjave svojih biskupa o prekidu političkih odnosa sa Srbijom, a onda hitno donijela zakon kojim se poništavaju  zakoni Srbije koji se odnose na optužnice za ratne zločine nad Srbima u Hrvatskoj. Dabome da je svakome jasno da Hrvatska ne može ukidati tuđe zakone, baš kao što Srbija nema nikakve zakonske ingerencije na prostoru Hrvatske. Ali Kosoričin novi zakon naprosto dobro zvuči u ušima takozvanih domoljuba, jednako kao što srpske optužnice za ratni zločin Hrvata dođu kao melem srpskim nacionalistima. Zato jer je riječ o istim političkim režimima koji, otuđeni od sadašnjosti i demokratskih procesa, već dva desetljeća njeguju živo sjećanje na rat, uzgajaju nacionalizam kao stalnu prijetnju drugima, ali svakako najviše vlastitim narodima. Takvima je stoga upravo retardirano, lažno domoljublje, koje po pravilu uvijek isključuje, prezire ili mrzi drugi etnicitet, jedina karta kojom igraju na pobjedu.  I nažalost, najčešće pobjeđuju.

Tekst objavljen u tjedniku Mladina ,prenosimo uz dozvolu autorice