Heni Erceg: Nova hrvatska kultura

Povezani članci

• Majke Srebrenice tuže Carlu del Ponte i Amira Ahmića
• FUDBALSKI KLUB KONTRA DEJTONA
• Dragan Jović: Regionalna liga bila bi spas za fudbal
• Marinko Čulić: Hrvatska močvara
• Demilitarizirati godišnjice Oluje
• Orkestar za sahrane, pokope i dženaze

Otišli su, ali je zagađenost ostala. Odlazak s vlasti Tuđmanove stranke svakako je nesumnjivi dobitak za Hrvatsku, ali i golema obaveza za novu koaliciju pred kojom je teški posao, prvo posvemašnje deratizacije države, a potom uspostave novih pravila vladanja i nastojanja da zemlju barem malo povuku iz krize. Ostavština vlade Jadranke Kosor tragična je, s enormnim brojem nezaposlenih od skoro 350 tisuća, ogromnim vanjskim dugom i što je najgore začaranim krugom opasne nelikvidnosti koja, zbog međusobnih neplaćanja, guši svaku proizvodnju i napredak. U ideološkom smislu u nasljeđe novoj vlasti ostaje zapuštena nacija, koja se unatoč izbornoj pobjedi ljevice i dalje dijeli na dvije duboko antagonizirane Hrvatske.

Utoliko bi bilo više nego poželjno da nova vlast ne posegne samo za pukim demagoškim balansiranjem između loših ekonomskih pokazatelja i koruptivnog nasljeđa HDZ-a, nego da se odluči za potpuni i ozbiljan preokret. Nažalost, već sad su vidljive naznake starih navika i slabosti socijaldemokrata. A budući da se na ovim izborima mnogo više glasalo za odlazak stare vlasti, a mnogo manje za dolazak lijeve koalicije, to kao da pretpostavlja kako nova vlast i nema velikih obaveza prema očekivanju lijevog glasačkog tijela. Potvrdio je to novi premijer Zoran Milanović, koketirajući već u startu s onom drugom, nacionalističkom Hrvatskom, naročito s velikom grupacijom branitelja kojima je, smatrao je to naročito potrebnim, učestalo zahvaljivao već u noći izborne pobjede.

I dok se bivša premijerka patetično prisjećala Franje Tuđmana, Milanović se zaklinjao u svog pokojnog vođu Ivicu Račana, nekadašnjeg premijera, do kosti ustrašenog od iste te braniteljske populacije, posve nespremnog da još davne 2000. godine isporuči Haškom tribunalu ljude odgovorne za ratne zločine, te time omogući Hrvatskoj ozdravljenje i veliki korak naprijed u pravcu evropskih integracija. Novi hrvatski premijer čini danas istu grešku, odbija otvaranje tajnovitog Registra branitelja kako bi se konačno razotkrilo skoro sto tisuća lažnih branitelja, jer taj čin, kaže, „ne bi donio nikakve znatnije uštede“. Naravno, Milanović se samo pravi da ne razumije kako suština problema više od pola milijuna branitelja nije samo u enormnim troškovima njihovih mirovina, uključujući i one lažne, nego u potrebi uspostave elementarne pravednosti i dokidanju lažne ratne mitologije.

Tako vječni strah pobjedničke stranke od glupih nacionalističkih prozivki za manjak hrvatstva ponovo gura socijaldemokrate u nepotrebne ideološke zamke, pa je otuda i izbor novoga ministra obrane pao na čovjeka čije su reference da je po zanimanju branitelj i odani prijatelj generala, osuđenog u Haagu na višegodišnju robiju zbog teškog ratnog zločina.

Uz to se iz vrha socijaldemokratske partije nižu izjave koje govore u kojem se pravcu nova vlast namjerava kretati, pa budući ministar prometa svečarski izjavljuje kako je Hrvatska svoj put u Evropsku Uniju „platila teškim sudbinama svojim sugrađana, osuđenima u Haagu“. Kao da nije riječ o ljudima suđenima za najteže ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Skandaloznu, anticivilizacijsku rečenicu, koje se ne bi posramio ni neki zadrti nacionalist, taj je visoko rangirani SDP-ovac izrekao samo dan nakon što je Hrvatska potpisala pristupni ugovor s Evropskom Unijom, kao još jedan prilog tezi da će novi itekako nastojati ostati što sličniji starima.

Stoga oprez prema novoj vlasti nikako nije neopravdan. Ako, naime, na pragu Evropske Unije bezrazložan strah pokazuje prema već posve onemoćalim desničarskim skupinama, onda je svakako upitna njena odlučnost u teškom i odgovornom poslu izvođenja države iz ekonomske krize. Jer to tek podrazumijeva potpuni otklon od svake ideologije i hrabrost da se započne s radikalnim smanjivanjem troškova upravo u javnoj upravi i golemoj državnoj administraciji. Dakle baš tamo gdje su već godinama usidreni kadrovi bivše vlasti.

Dobro, možda je prerano zaključivati, ali sve govori u prilog oprezu, pa i dosadašnje kadroviranje, izmišljanje novih ministarstava kako bi se zadovoljilo zaslužne kadrove, ili pak simptomatičan, ignorantski odnos prema ministarstvu kulture koje se u evropskim državama, kojima će se Hrvatska uskoro pridružiti, smatra itekako važnim. Svakako važnijim od ovdašnjeg novog, izmišljenog ministarstva rada. I baš su ministarstvom kulture koalicijski partneri ozbiljno trgovali i međusobno se ucjenjivali, da bi srećom ipak bila imenovana ugledna književnica i sveučilišna profesorica.

Epizoda je, međutim, itekako indikativna jer ukazuje na novo političko banaliziranje kulture, u državi u kojoj je ta riječ odavno postala samo, od svakog smisla ispražnjena, imenica. A upravo je posvemašnja kulturna zapuštenost zaslužna za višegodišnju vladavinu tupih nacionalista i profitera koji su čak i kulturna, javna dobra podrazumijevali svojim privatnim vlasništvom, uključujući i teatre, pa je naprimjer onim splitskim potpuno zavladao korumpirani, primitivni gradonačelnik Kerum. Stoga je legitimno pitanje može li naciju iz takvog duhovnog gliba doista izvući vlast koja već na početku nastoji dokazati da zna kako biti istovjetna staroj, pa se eto klanja osuđenim ratnim zločincima. Kao spomenicima kulture.

Tekst objavljen u tjedniku Mladina, prenosimo uz suglasnost autorice