Heni Erceg: Kanon šutnje

Autor/ica 👤Heni Erceg 25.4.2014. u 18:02

Povezani članci

Šutnje kakvom je uostalom svojevremeno Hrvatska popratila saznanje o ratnom zločinu nad malom Aleksandrom Zecom, njezinom majkom i ocem, a potom i oslobađanje njihovih ubojica; šutnje kao tradicionalno većinskog političkog i etičkog stava. I zbog koje se, te šutnje, kako kaže Oliver Frljić, mi još uvijek, poput Antigone, spotičemo o previše leševa koji nisu dobili pravo da budu ukopani.

Piše: Heni Erceg, Mladina

Takozvani „kontroverzni“ redatelj Oliver Frljić zatalasao je malo ovdašnju baruštinu svojom predstavom Aleksandra Zec, koju je postavio u Rijeci, pravilno procijenivši kako Zagreb, ili ne daj bože Split, nisu spremni za takvu vrstu kazališne „kontroverze“. Ta neobična riječ u hrvatskim malograđanskim krugovima u pravilu iskoči poput krastave žabe čija sluz ima prikriti svaki, tako rijetki umjetnički pokušaj razgrtanja lažnih sjećanja i iznošenja istine o mračnoj strani najveće hrvatske svetinje – domovinskog rata.

U tom je kontekstu onda i Frljićeva predstava o likvidaciji srpske obitelji Zec 1991., još prije same izvedbe dobila pridjev „kontroverzna“, mada je riječ o potresnoj dramskoj izvedbi egzaktnog, mučnog događaja, ubojstva 12-godišnje djevojčice, čije je tijelo, zajedno s tijelom njene majke, potom bačeno na jedno zagrebačko smetlište. I nikakve nedorečenosti, sumnje, najmanje kontroverze, tu naprosto nema, evo već dvadeset i nešto godina od kada su „heroji“ u odorama hrvatske vojske, ubojice djece, žena, civila… uredno pred istražnim sucem, sve do detalja, priznali likvidaciju oca, majke i djevojčice Aleksandre Zec.

U pravu je stoga Oliver Frljić, čije se predstave mahom temelje na jasnom prozivanju zločinaca s prostora regije i osudi šutnje kojom su zločini popraćeni, kada kaže kako je i nakon više od dvadeset godina ime Aleksandre Zec još uvijek demarkaciona linija u hrvatskom društvu. Te da su s jedne strane „oni koji u tišini lamentiraju nad pravosudnom farsom koja je ubojice, unatoč priznanju i dokazima, ostavila na slobodi“, s druge je strane, dodali bismo, ona većina koja bi da se uopće ne talasa, koja će, umjesto mučnog suočenja s istinom o zločinima prošlosti, mirnije zaspati nakon edukativne kazališne kritike u Jutarnjem listu kako je Frljić napravio ne baš lošu, ali ipak kič političku predstavu, u kojoj se govori o „zločinu u ratu“, a ne o ratnom zločinu. Ta naoko sitna, a zapravo lukava, podmukla razlika stari je nacionalistički trik i bijedni pokušaj da se jedan organizirani, dobro planirani zločin, tretira tek kao sporadični eksces, kao hir neke odmetnute grupe hrvatskih vojnika, a ne kao tadašnja službena, državna strategija. Uglavnom nešto kao slučajna saobraćajna nesreća u kojoj doduše ima mrtvih, ali eto ipak nitko nije kriv.

Upravo ta dosljedna medijska indoktrinacija, banaliziranje istine o zločinima devedesetih, stvara stalnu društvenu napetost, pa je policija uoči premijere predstave dežurala pred riječkim kazalištem, suočena s bijesnim čuvarima lažnih ratnih svetinja, njihovim vulgarnim nedostatkom minimalnog pijeteta prema jednoj mučki ubijenoj djevojčici, uobličenog u kretenskim porukama na transparentima, da „predstava o Aleksandri Zec blati Hrvatsku i čistoću domovinskog rata“.

Na korak do tih bukača našao se i glumac Rade Šerbedžija, čovjek koji je ovih dana ponovo postao meta najgrubljih medijskih napada raznih fašističkih skupina, koje koriste neki beznačajni povod za poturanje tisuću puta ponovljene laži kako je on 1991. snimao film „Dezerter“ u okupiranom Vukovaru. Neukost? Glupost? Možda, ali sigurno je da barem sveprisutni pisac i filmski kritičar, koji se također našao pozvanim hraknuti na Šerbedžiju, itekako dobro zna da režiser Živojin Pavlović nije film „Dezerter“ snimao u Vukovaru, da Šerbedžija u filmu igra dezertera iz jugoslavenske vojske, te da je samo za kraj toga antiratnog filma korišten kadar ratnih ruševina. Ali ne, kritičar će malo razgoriti vatru razigranih fašista, priznati da je riječ o „pacifističkom“ filmu, ali i patetično, moralizatorski dodati: „Da sam bio na mjestu Rade Šerbedžije, ja te zime 1991. ne bih u Vukovaru snimao film ‘Dezerter’.“ Ali nije bio. Glumac je, naime, hodao od Beograda do Sarajeva i glasno se bunio protiv nacionalizma, vjerujući da se rat ipak može izbjeći. I zbog toga bio prisiljen otići. Kritičar nije. On je, uglavljen u meku, toplu nacionalističku matricu, postao onaj kojemu se vjeruje, a glumac svoju istinu može okačiti mačku o rep.

Dakako da se ni sada, kao ni onda, nitko iz eutanaziranog glumačkog, intelektualnog miljea nije niti osvrnuo, a kamoli suprotstavio novom nacionalističkom šaketanju Rade Šerbedžije, baš kao što je u medijskoj, još gore političkoj, šutnji prošao pamflet na jednom fašističkom portalu, s pozivom na bojkot srpskih proizvoda, trgovina i ugostiteljskih radnji, uz precizno navedena imena vlasnika. Ogorčeno je reagirao tek politički predstavnik Srba u Hrvatskoj i neformalni partner koalicijske Vlade, Milorad Pupovac, i s pravom taj poziv na bojkot nazvao ordinarnim fašizmom, sve međutim uz opću šutnju članova lijevo-liberalne Vlade, većine medija i takozvane intelektualne javnosti.