Heni Erceg: Idealna država

Povezani članci

• Opaske uz knjigu Nerzuka Ćurka „Zašto je Bosna a ne ništa“
• Potrošenu struju na severu Kosova, na ravne časti plaćaju građani koji žive južnije od Ibra
• Füle: Svi dijelimo vječnu bol onih koji su preživjeli Srebrenicu
• Dirljiv prezir prema liberalnom kapitalizmu koji nismo niti doživjeli
• Haaški sud ni na nebu ni na zemlji
• Denis Latin poručio građanima: Bandić i Kerum moraju pasti, to je naš civilizacijski zadatak!

Sada više nema prepreka, tvrdi orah, Slovenija, ratificirala je hrvatski sporazum s Evropskom Unijom, a ova, kao dobra učiteljica, Hrvatskoj priznala veliki uspjeh na maturi, jest malo zažmirila na neke slabe ocjene, i eto nas uskoro tamo gdje „vjekovima pripadamo“, daleko od Balkana, u sretnoj i prosperitetnoj Evropi. Ali zašto su onda Hrvati tako dešperatni, zašto ne vjeruju u med i mlijeko koje ih čeka odmah nakon 1. srpnja i velike fešte kojom će političke elite obilježiti ulazak države u EU? Nego se čini da bi većina danas na pitanje žele li ući u tu asocijaciju odgovorila kako ne želi više nigdje ulaziti, štoviše da hoće što prije izaći. I to najprije iz vlastite kože.

Jer mada su dobijali informacije isključivo o prednostima Evropske Unije, građani su ipak razabrali da je Bruxellesu više od korupcije, svih ljudskih, manjinskih prava, ili katastrofalnog stanja u pravosuđu, mnogo važnije kako smanjiti tobože velika radnička prava, te privatizirati i ono malo preostalog društvenog vlasništva, naročito navodno skupa i rastrošna brodogradilišta. Tako je u zadnji trenutak, pred izbore za evropski parlament – koji, usput rečeno, nikoga osim samih političara ovdje ne zanimaju – završena i priča o privatizaciji Brodosplita, a nekadašnji je proizvodni gigant dobio novoga vlasnika, inače trgovca čavlima i željeznim potrepštinama, iz malog mjesta blizu Zagreba. Koji o brodovima pojma nema, ali zato ima znanja o vražjem mentalitetu brodograditelja, koji da su sve sami lopovi i luftiguzi, pa je on, kako bi brodogradilište zaštitio od radnika, koji „piju, puše i kradu“, doveo odred zaštitara, ali i privatne detektive da prate i prisluškuju sindikalne vođe, potom ih optužio za rovarenje i nekima od njih zabranio ulazak u škver. A onda donio nadasve sofisticirani plan restrukturiranja brodogradilišta, baziran uglavnom na masovnom otpuštanju radnika.

I dok su briselski činovnici presretni što će radikalno zatiranje radničkih i socijalnih prava omogućiti velevažni „protok kapitala“, i jako zadovoljni napretkom demokracije, te građanskih prava, velika je masa Hrvata u vojnim uniformama, njih nekoliko desetaka tisuća, okupirala ovih dana središnji zagrebački trg, pa su tu urlali i divljali zbog odluke o uvođenju dvojezičnih natpisa u gradu Vukovaru. Program takozvanih hrvatskih branitelja pod skupnim nazivom „Nećemo ćirilicu“ i „Ubij Srbina“ prijeteći je tako negirao upravo temeljne vrijednosti Evropske Unije, barem one deklarativne, o pravu manjina na jezik i pismo. Grube poruke mržnje nisu, međutim, uzbudile briselsku administraciju ni blizu koliko dojučerašnji otpor radnika splitskog brodogradilišta prema hrvatskom tipu privatizacije koji podrazumjeva njima mrvice, a sav profit vlasniku.

Uostalom, odvratni fašizam prema manjinama već se godinama trenira na primjer u Mađarskoj, premda članici Evropske Unije, a stvari s fašizmom nisu ništa bolje ni u nekim drugim državama Unije. Stoga se i Hrvatska ima pripremiti za bolju budućnost, u kojoj će lijeni radnici, navikli na neodgovorni socijalistički način rada i svakovrsno izvoljevanje, morati bespogovorno vezati konja tamo gdje im gazda kaže i nitko se neće pretjerano uzbuđivati oko mase u vojnim odorama koja prijeteći izjednačava ćirilicu, kao pismo, sa srpskom ratnom agresijom. To će se smatrati tek dijelom ovdašnjeg folklora ili, još bolje, pravom na demokratsko iznošenje mišljenja.

Ali kakva demokracija, kakva ćirilica! Radi se tu o instrumentaliziranom, političkom udaru na Vladu od strane privilegiranih desničara, kojih većina ne razaznaje ni latinicu, a kamoli ćirilicu, nego se uglavnom potpisuju otiskom palca, ali zato mrzi li, mrzi, sve što miriši na prava neke manjinske skupine. O vojnom se hepeningu pak vrlo smireno oglasio premijer, inzistirajući na provedbi ustavnog zakona o dvojezičnosti, pazeći da ne dolijeva ulje na vatru, ali prvi čovjek države, zanimljivo, ni glasa pustio nije. Ušutio je predsjednik Republike, makar je te opasne ulične proteste i zveckanje oružjem nedavno upravo on potaknuo. Onda kada se, dodovoravajući se nacionalističkim skupinama, prvo ostrvio na šefa utjecajne srpske stranke i srpski tjednik Novosti, a potom neodgovorno kazao da zakon koji srpskoj manjini jamči pravo na dvojezičnost treba mijenjati ukoliko nije primjenjiv. Makar to podrazumijevalo i promjenu Ustava.

Naravno, gospodin je Josipović skupio time značajne političke poene, da bi na konzekvence, to jest sadašnja raspojasana događanja na ulici, koja bi zatirala i mnogo više od same ćirilice, tiho slegnuo ramenima. Ne zanima njega aktivni govor mržnje od osoba u vojnim uniformama, on je uostalom, kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga, nedavno odobrio ilegalnu prodaju hrvatskog oružja sirijskim pobunjencima, i potom, nakon što je afera dospjela u američke medije, priznao kako je 200 tona hrvatskog oružja izvezeno u Jordan, ali da Hrvatska, eto, ne može kontrolirati gdje je to oružje kasnije završilo.

Tom svinjarijom, međutim, Hrvatska je sluganski zadovoljila još jedan interes Amerike i moćnih država Evrope, ovoga puta u ratom iscrpljenoj Siriji, utržila više od šest milijuna dolara i uspješno zaokružila imidž idealno poslušne, nove članice Evropske Unije.

tekst objavljen u tjedniku Mladina , prenosimo uz dozvolu autora