Heni Erceg: Građanski preodgoj

Izdvajamo

• Nepopularni, poljuljani premijer izgleda vjeruje da će taj novi ministar svojim pokajničkim odlaskom kardinalu i biskupima malo otopliti odnos klera prema njegovoj vladi, biti dakle džoker u skupljanju političkih poena lijevoliberalnoj koaliciji čiji rejting strmoglavo pada. Cijena? Još jedno odustajanje od značajnih odrednica sekularne države, poput građanskog odgoja, a u korist Hrvatske kao „pretežno katoličke zemlje“, u kojoj čak i nastavni program diktira Crkva.

Povezani članci

• NOVINE ZA SPECIJALNE OPERACIJE: Kratka istorija srpskih tabloida
• Božica Jelušić: VRIJEME ZLOKOBNIH KOMETA
• Ljubo R. Weiss: Zašto se Hillary Clinton ne govori o začaranom krugu jalove bahatosti?
• Mišo Marić: BILO JE VIŠE OD IGRE
• Smajo Safić Gupta: Naše društvo još uvijek nije sposobno za političku auto-refleksiju
• Esad Bajtal: Crna slika ljudskog i vojnog beščašća

„Ovo je ludilo. Osjećam da sam svoju karijeru kao istraživač pogrešno utukla jer sam vjerovala da se nešto može promijeniti. Ako donesem odluku o odlasku, shvatit ću je kao konačnu pobjedu konzervativnih snaga u Hrvatskoj“, kaže ugledna profesorica sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta koja je godinama radila na izradi programa građanskog odgoja i njegova uvođenja u škole. Jer od tog se predmeta naprasno odustalo i to sekundu nakon smjene dosadašnjeg ministra obrazovanja Željka Jovanovića kojega je hrvatski premijer, čini se, zamijenio mnogo prihvatljivijim kadrom.

Prihvatljivijim za koga? Za nove generacije djece koja će, uz vjeronauk koji se valjda samo u Hrvatskoj već 20 godina smatra nedodirljivom nastavnom doktrinom, čak i u vrtićima,  i dalje biti podatan materijal za usađivanje tolikih protucivilizacijskih, konzervativnih dogmi. Novi ministar obrazovanja i bivši član nacionalističke Hrvatske demokratske zajednice, odmah je, naime, izjavio kako je „dosta podjela na ateiste i vjernike“, te da „treba vidjeti što u pristupu Ministarstva obrazovanja Crkvi smeta i kako to riješiti uz kompromise na obje strane“, misleći pri tome naravno na jednostrani kompromis, onaj od strane vladajuće koalicije. I dok je bivši ministar obrazovanja oštro polemizirao s crkvenim vrhom oko uvođenja u škole građanskog i zdravstvenog odgoja, suprotstavljao se raznim fašistoidnim udrugama kojima je jedini prihvatljivi odgoj školaraca usađivanje nacionalizma i isključivosti, uz otvorenu nesnošljivost prema svim građanskim vrijednostima i demokratskim pravima drukčijih pojedinaca i skupina,  dotle je njegov nasljednik, kao svoj prvi potez, najavio upravo pokorni odlazak na noge poglavaru Katoličke crkve u Hrvatskoj. Baš onome čiji biskupi skoro svakodnevno demokratski izabranu vlast nazivaju izdajničkom, nenarodnom, nacističkom… Naravno, neupućeni bi mogli misliti kako je premijer možda prespavao najavu svoga novoga ministra, makar je sjedio tik do njega, ali nažalost riječ je o gruboj političkoj manipulaciji, to jest o pokušaju nadasve jadnoga dodvoravanja socijaldemokratske vlade moćnoj Katoličkoj crkvi.

Nepopularni, poljuljani premijer izgleda vjeruje da će taj novi ministar svojim pokajničkim odlaskom kardinalu i biskupima malo otopliti odnos klera prema njegovoj vladi, biti dakle džoker u skupljanju političkih poena lijevoliberalnoj koaliciji čiji rejting strmoglavo pada. Cijena? Još jedno odustajanje od značajnih odrednica sekularne države, poput građanskog odgoja, a u korist Hrvatske kao „pretežno katoličke zemlje“, u kojoj čak i nastavni program diktira Crkva.

Hrvatska tako ostaje eksperimentalna država koja se uporno odriče modernosti i demokratskih standarda, za račun katoličkog fundamentalizma, država koja će, recimo, sa Slovenijom „ratovati“ zbog sto litara mora, ali će zato Vatikanu dopustiti neometano zadiranje u njen sveti suverenitet, pa je upravo zbog neupitnosti ugovora sa Svetom stolicom, moguće krajnje nepoštivanje institucija pravne države, na primjer da su svećenici izuzeti čak i od krivičnog progona, to jest da za njih ne važe zakoni kao za ostale građane. Tako je nedavno jedan svećenik, notorni pedofil, s dokazanom mu krivnjom višegodišnjeg napastovanja dječaka, izbjegao zakonski progon, nego ga je Crkva milostivo „kaznila“ tek zabranom izlaska izvan samostanskih zidina. Njegove su žrtve dakako poslane dođavola, baš kao i one, biskupima omiljenih, osuđenih ratnih zločinaca koje svečano dočekuju pri izlasku iz zatvora.

I upravo ova, tobože lijevoliberalna vlada tako smjerno opslužuje sve stavke Vatikanskih ugovora koji su Katoličkoj crkvi omogućili povrat ogromnih, vrijednih dobara, materijalnu nezavisnost, a time i enormni utjecaj na svaki legitimni zahtjev civilnog društva, pa ta institucija, kao čvrsto ustrojena paralelna vlast, stalno okrenuta unatrag, muklo koči sve važne društvene reforme. Uvjeti za reviziju ugovora s Vatikanom, međutim, odavno su se stekli, ali kako od ovakve vlasti očekivati odlučnost u raskidanju „vatikanske veze“, zapečaćene još u vrijeme diktatora Tuđmana, ako se sva njena bijeda iscrpljuje u ukidanju građanskog odgoja ili u nezainteresiranoj šutnji čak i na potpuni moralni kolaps Katoličke crkve, poput nedavnog dočeka ratnog zločinca Darija Kordića u Zagrebu.

Pri tome premijer Milanović, politički posve krivo, procjenjuje da će mu svi ti besramni ustupci kleru omogućiti osvajanje još jednog mandata, umjesto da štiti interese demokratske države. No to bi bilo isto kao od jeguljastog predsjednika Republike očekivati neki jasan stav o odnosu države i crkve, poput onoga njegova prethodnika, Stipe Mesića, koji je svojevremeno snažno zaoštrio odnose s Crkvom kada je, zbog nedopustivog nacionalizma, vojnom ordinariju zabranio ulazak u vojne objekte, pa još o tome obavijestio i Vatikan. Ali ne, premijer Milanović odlučio je ignorirati vlastite birače i igrati podanički, manirom crkvenog ministranta, nadajući se nemogućem, to jest ubiranju simpatija od nacionalističkog klera. Utoliko i njegov odabir novoga ministra obrazovanja nikako nije slučajan.

  Mladina