Heni Erceg: Evropska Hrvatska

Hrvatska je konačno dobila zeleno svjetlo za završetak pregovora s Evropskom Unijom. Bilo je dugo i naporno, ali evo, završilo je sretno, pa je bilo upravo dirljivo vidjeti hrvatsku premijerku i njenog slovenskog kolegu Pahora kako dijele sreću zbog skorog okončanja mukotrpnog posla kojemu je i slovenski premijer dao svoj važan doprinos. Ni evropski činovnici nisu štedjeli sve same riječi hvale, kako za hrvatsku vladu, tako i za njene građane, jer da je postignut ogroman napredak u razvoju demokracije i ljudskih prava, uglavnom, Hrvatska je postala skoro pa uzor–država.

Samo nekoliko dana ranije, kao kurentno svježe meso, Hrvatska je Uniji dobacila optužnicu protiv stanovitog Tomislava Merčepa, zbog ratnog zločina nad više od 40 srpskih civila. Slučaj je to, međutim, s kojim je ovdašnje pravosuđe politički manipuliralo punih dvadeset godina, pa je taj Merčep u međuvremenu bio uvaženi parlamentarni zastupnik, potom kandidat na izborima za predsjednika Republike i, najvažnije, rado viđen gost u kabinetima sadašnje premijerke. O njemu i njegovom eskadronu smrti samo je upokojeni Feral Tribune ispisao milijun tekstova, da bi zauzvrat, sve po sudskim presudama, tjednik Merčepu kontinuirano isplaćivao milijunske odštete zbog tobožnjih „duševnih boli“.

Tisuće stranica debeo „dosje Merčep“ hladio se tako, baš kao i kosti njegovih brojnih žrtava, dugih 20 godina u ladici Državnog tužitelja, da bi evo sada – mada u njemu nema ni novih ni nepoznatih detalja – odlično poslužio pred sam kraj pregovora s EU, kao još jedan dokaz o Hrvatskoj kao državi sređenog pravosuđa, ljudskih i manjinskih prava… Pa je iz Bruxellesa stigla lauda o Hrvatskoj kao „priči o uspjehu“.

A onda je ta država pokazala svoje pravo lice samo dan nakon ljupkih pohvala iz Evropske Unije. Lice izbezumljene, opasne mržnje grubo se razotkrilo u Splitu na Gay prideu kada je skoro deset tisuća takozvanih građana nasrnulo na samo dvjestotinjak sudionika parade. Silinom bijesnih hijena, usred grada ispunjenog turistima, napadnuti su homoseksualci, intelektualci, novinari u njihovoj mirnoj povorci, gađani kamenjem, bocama, eksplozivnim napravama… Prijeteću atmosferu linča upotpunjavali su urlici i skandiranje „muškarčina“, desnica podignutih na fašistički pozdrav: „Ubij, ubij pedera! Ubij, ubij Srbina!“

Nakon nekoliko sati potpunog kaosa i divljačkog iživljavanja nasilnici su odnijeli pobjedu, Gay pride je prekinut, sudionici evakuirani iz grada u pratnji policije, a slike kaosa, nasilja i mržnje obišle su svijet. Stvar je ubrzo poprimila političke konotacije, oštro je reagirao Amnesty International, strani diplomati u Hrvatskoj najavljuju zahtjev za monitoringom nad hrvatskim pravosuđem, uglavnom, skori kraj pregovora opet je upitan.

Tek dan nakon evropskih hvalospjeva Hrvatskoj, postalo je bjelodano da će se ovdje i dalje igrati po starim, balkanskim pravilima, te da će se poziv na ubojstvo i fizičko nasilje kvalificirati samo kao manji prekršaj. A brojni strani turisti, zgroženi barbarstvom kojemu su svjedočili, svakako će kući ponijeti sliku neugodne, bučne krčme u kojoj je diskriminacija prava mjera odnosa većine prema svakoj manjinskoj skupini drugačijeg etniciteta, vjere, seksualnosti…

S druge strane, tako nekontrolirano nasilje nije nipošto došlo samo od sebe, nego je danima uoči Gay parade ustrajno inducirano od strane lokalne vlasti, a naročito Crkve. Splitski gradonačelnik, primitivni, retardirani fašist, stalno je slao poruke kako on nikako ne podržava homoseksualce, jer da se to „protivi njegovim političkim uvjerenjima“, da bi potom krvoproliće i jezivu atmosferu linča komentirao izjavom kako su eto homoseksualci „dobro i prošli“. A opet, pošteno rečeno, splitski je gradonačelnik samo neuki i ekstremni izdanak umivene vladajuće elite.

Stoga je uzaludan napor vlasti da, isključivo zbog ponovo ugroženog, krhkog odnosa s EU, minorizira događaje u Splitu i pokuša ih prikazati tek izoliranim ekscesom. Taj grad, naime, nije nikakva ekskluzivna iznimka, nego samo radikalan predstavnik većeg dijela države, duboko kontaminirane mržnjom, bilo prema Srbima koje bi se rado odlagalo „na vrbe“, bilo prema gay osobama koje bi se rado ubijalo.

Sve uz asistenciju Katoličke crkve koja se dodatno raspomamila nakon nedavnog posjeta Pape, toga konzervativnog lika koji je Hrvatima, između ostalih zatucanosti, naglasio i devijatnost homoseksualnih veza koje stoga podliježu preziru i paklenoj kazni. Naravno da je onda Crkva odmah zatražila zabranu abortusa i naravno da je danima uoči održavanja Parade ponosa u Splitu zagovarala homofobiju, a time i nasilje. Ilustrativan je utoliko primjer promocije homofobnog pamfleta nekog župnika pod nazivom „Gay parade – manifestacije izopačene seksualnosti“, i poruke autora, valjda u ime Crkve – čijim je pastirima tako strana svaka devijacija, naročito pedofilska – kako homoseksualci traže ravnopravnost „na osnovu krivo usmjerenog spolovila“, pa „neka umjesto ulicama grada prođu kanalizacijom“.

I konačno, pravu suštinu šizofrenog stanja nacije, koja dobrim dijelom prezire baš one najbolje regule Evropske Unije, a čija bi članica uskoro mogla postati, detektirao je opet jedan svećenik, kazavši kako je „sretan što su slike nasilja i uzdignute desnice obišle svijet, jer se time pokazalo kako se ovdje ne trpi nenormalno ponašanje.“ U to ime: Dobro jutro, Evropo!