Hajdukovi specijalci u lovu na Mamića

Povezani članci

• Fudbal/lopta/hlopta
• Esad Duraković: Šuteći na sve i o svemu, odričete se budućnosti!
• Da li Dačić i Đilas preuzimaju kormilo
• Ivana Kekin izabrana za predsjednicu Nove ljevice
• Robert Donia: Srbi lojalni Karadžiću i Hrvati lojalni Tuđmanu i Bobanu dijelili su zajednički cilj razdvajanja naroda
• Apstinenti odlučuju izbore

Dobro je da Predrag Matić nije nadležan i za Zdravka Mamića. Jer znate kakav je ministar Fred. Znate da se ne bi tek tako oglušio na zapomaganje Dinamova bossa sa stranica Jutarnjeg lista pod naslovom »Ja ne mogu više ovako, spremni su me čak i ubiti!«. Nego bi vjerojatno ispalio neku svoju smrtno ironičnu dosjetku.

Izvalio bi Matić da se u podrumu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta već mjesecima nalazi 100 do 200 do zuba naoružanih torcidaša i ostalih orjunaša, spremnih da na mig odozgo krenu u konačni obračun s Mamićem. Potom bi životno ugroženi Dinamov gazda sazvao izvanrednu presicu. Možda čak i pod šatorom u Savskoj, ako ga već nisu rasturili Matićevi srpski specijalci.

Pa bi Zdravko Mamić malo vikao »Živjela Hrvatska! Živjeli branitelji! Da nije bilo branitelja, ne bi bilo ni nas!«, a malo urlao: »Mi hrvatski zdravkomamići nećemo dopustiti govor mržnje. Nećemo dopustiti da naš ministar plaši hrvatsku javnost splitskim orjunašima. On time ponovno želi izazvati kaos, a bilo ga je dosta svih ovih godina. Jeste li čuli da su se hrvatski zdravkomamići obraćali građanima orjunaške orijentacije? Mi se borimo i za njihova prava, nismo tu da plašimo jedni druge. Ovo nije sukob između hrvatskih zdravkomamića i građana orjunaškog opredjeljenja, već sukob hrvatskih zdravkomamića i prohajdukove Vlade.«

Zdravku Mamiću za takvu konstrukciju ne treba ni ministar Matić ni njegova ironija. Dovoljno je da mu daš četiri-pet novinskih stranica, pa da on sam iz luksuznog resorta u španjolskoj La Mangi – gdje se, ako mu je vjerovati, osjeća »sretno i opušteno« – složi priču prema kojoj ona Matićeva »prijetnja« podrumom punim srpskih specijalaca, čak i kad bi bila istinita, zvuči kao dječja zajebancija.

Za vjerodostojnost Mamićeve priče vrlo je važan detalj koji navodi na zaključak da Zdravko svojim dušmanima smeta još od malih nogu: »Kada sam se rodio, prve dvije stvari koje sam naučio bile su ‘Oče naš’ i Dinamo. To su mi usadili roditelji. Tko ne zna za to, on to ne može shvatiti.« Taj valjda ne može shvatiti ni da se »na dnevnoj razini formirao izuzetno moćan stroj koji želi da Dinamo i Zdravko Mamić eksplodiraju u zraku«. A zašto bi to netko želio? Odgovor je nacionalno-teološke prirode: »Gledajte, svi znamo da je Dinamo bio simbol hrvatstva i katoličke vjere u bivšoj državi. On je to ostao, ali sada se na lokalnoj razini razvila ljubomora interesnih skupina i političkih elita koji su htjeli kontrolu nad Dinamom.«

Dobro, a tko su ti zlotvori? »Najveće zlo nam je napravilo ovo rukovodstvo Hajduka. I tu nemam nikakve dvojbe. I Dinamu i cijelom hrvatskom nogometu. Pa i sebi. Oni su spremni zagaditi cijeli hrvatski nogomet, a sve zato da prikriju vlastitu nesposobnost i nemoć. Tu su se povezali s vladajućim strukturama koje su na čelu države i napravili nam pakao od života i radnog okruženja. Oni su sve učinili da me živog spreme u grob, ali nisu uspjeli. I nadam se da neće. Zapravo, siguran sam u to. Mogu me samo ubiti. Nemojte se smijati, jer ti i takvi ljudi su spremni na sve.«

A gdje su dokazi te ubilačke sprege Hajdukova rukovodstva s vladajućim strukturama u državi? I kako ona uopće funkcionira? Mamić otkriva: »Pokraj živih dioničara koji su uložili u Hajduk svoj novac formirana je fantomska udruga ‘Naš Hajduk’. Ta je udruga instalirala partijske kadrove.«

Zvuči doista zanimljivo to da se među torcidašima omražena Partija – pritom i sama po sebi nemaštovita i nesposobna – dosjetila da formira udrugu »Naš Hajduk«, i eto baš s ciljem da ta udruga instalira partijske kadrove. Jedini je problem što u to neće povjerovati nitko od Hajdukovih navijača. A teško i da će se itko u Partiji sjetiti da su se baš oni sjetili da udrugu Hajdukovih navijača ustroje kao parapartijsku formaciju. Ili da će povjerovati da su, dosjetljivi kakvi već jesu, uopće bili u stanju sjetiti se nečega takvog.

S toga Mamićeve konstrukcije o zavjeri partijsko-torcidaškoj nisu priče čak ni za malu djecu nego za sitne pokvarenjake. Njima se mogu hraniti likovi poput velečasnog Miklenića iz Glasa Koncila, nacionalistički lumpen-inteligenti, karamarkisti i aralisti, a eventualno i trojica-četvorica među onih stotinjak nevoljnika koji još dolaze na Dinamove utakmice u Maksimiru. Ukoliko i njima nije gadljivo slušati da o političkim spregama govori nitko drugi doli hodajuća maskota HDZ-a.

Može Mamić te svoje priče o vlastitoj ugroženosti gusliti i među jednako ugroženim Klemmovima i Deurima pod šatorom u Savskoj. Jer to je idealno mjesto za ganganje one pjesme koju je citirao u razgovoru za Jutarnji: »Oj Dinamo, tko udari na te, sa Lištice pucat će granate!« A onda bi se i ta nacionalna institucija najzad mogla registrirati pod svojim umjetničkim imenom – Koncertni šator »Vatroslav Lištički«.

Novi list