Grebanje po dnu Pandorine kutije

Povezani članci

• Hellou Johnson! Vučić calling
• Počinje 2. Festival antifašističkog filma
• ESTRADIZACIJA BUNTOVNIŠTVA – ROKO I MORTADELA
• 5. Gornjogradski Književni Festival
• Ko to tamo pregovara
• DANI ANTIFAŠIZMA U MOSTARU

Uvjeren sam da će Hrvatska svakako (a i ostale zemlje regije) postati novom „zvijezdicom“ ove zajednice. Dakako ne, vodeći se mojim rasuđivanjima, već nečim mnogo djelotvornijim. Razlozima kapitala, koji ne poznaje granice.

Počet ćemo, dakako, od početka – dajući si slobodu opravdanu principom relativnosti, da sami postavimo ishodište. Daklem, od raspada bivše države. U Jugoslaviji se – suprotno onome što se mlade danas naučava –  nisu mrzili narodi, nego su nacionalisti raspirivali mržnju koja je dovela do rata. Najveći nacionalizam su pokazivali oni dijelovi društva koji su se u birokratskom sustavu ponajviše okoristili, poslali djecu vani na školovanje, sami se obogatili, vidjeli kako to izgleda na Zapadu te su im odjednom ekonomske granice koje je postavio sistem postale preuske. Kako su imali konkurenciju jednakih gadova, samo drugih nacionalnosti, shvatili su da im je možda bolje biti prvi u selu nego drugi u gradu, pak su na tome i zdušno radili. Na podjeli zemlje.

        S obzirom da većinu običnih građana nisu mogli pridobiti obećavajući im med i mlijeko – to su namijenili samo sebi – najlakše ih je bilo animirati za ostvarenje vlastitih sebičnih ciljeva raspirujući netrpeljivost na navodnom ekonomskom iskorištavanju vlastite nacije, te na sasvim nevažnim pitanjima poput jezika, školskih programa, kulture i slično. Narod koji u prosjeku godišnje pročita manje od jedne knjige po stanovniku, a u kazalište ga možete odvući samo silom, izuzetno je osjetljiv na ta pitanja. Poeni su se sticali i na pitanju demokracije.

        Kad čovjeka svakodnevno iritiraš i to se sistematski ponavlja, jednom će ti opaliti šamarčinu ili zabiti nož u leđa. Tako je i sa narodima. Uvjereni da su im prava uskraćena od drugih naroda (a tako su vjerovali baš svi narodi Jugoslavije, a ponajviše Srbi i Hrvati) lako ih je bilo nagnati da se hape oružja i razračunaju. Rat je bio isključivo građanski jer je započeo i vodio se u jednoj – od međunarodne zajednice priznatoj – državi. Tek kasnije, uslijed međunarodnog priznanja, rat u BiH je promijenio oblik. Kako je primitivcima najlakše prodati priču da su za sve krivi četnici odnosno Milošević (a onim prekodrinskim se prodavala priča o ustašama i Tuđmanu), to su oni ubrzo i počeli rješavati svoje probleme (u ogromnoj mjeri nametnute) primitivnim metodama – čakijama i toljagama.

        Dok su se naivci klali na fronti zbog bezvezarija (u Jugi sam govorio točno isti jezik i na isti način kao i sada, a Osijek nitko nikada nije namjeravao nazvati Osek) začinjenima bajkama o demokraciji (u 20 proteklih godina idemo svake četvrte jednom na izbore, nije bilo ni jednog referenduma, poslodavac ima praktički neograničenu vlast nad nama,… – to je ono što je ostvareno), duhovni začetnici rata i budućih nacionalnih oligarhija – kapitalističkih elita – bogatili su se privatizacijom, ratnicima iza leđa. Grabež sličan možda i gori od prvobitne akumulacije kapitala. Kad su ostvarili svoje naume, vidjelo se tko je što dobio:

– elita sve što je popljačkala i za jeftine pare rasprodala, uglavnom strancima

– ratnici poneku kost, jer – ipak su imali oružje u rukama i skriveno po tavanima pa bi bilo malo nezgodno, jelte, da ih se previše iziritira

-a ostali građani ono što je ostalo poslije najveće pljačke u povijesti Hrvata – ovu i ovakvu Hrvatsku!

        To je u kratkim crticama povijest nastanka Hrvatske, lišena sasvim beznačajnih detalja po suštinu stvari.

        Nakon što su se politički sustavi – po mjeri napljačkanih elita – stabilizirali, kada je ostvarena „demokracija“, postalo im je u interesu da se uključe u svjetske ekonomske tokove. Odatle i tolika želja za pridruživanjem  Evropskoj Uniji. Pred raspisani „referendum o pridruživanju“, kako ga ovdje nazivaju, čuju se glasovi za i protiv pridruživanja i to kako s „desna“ tako i „s lijeva“. Centar je u golemoj većini za. Argumenti za i protiv, raspredaju se po časopisima i internetskim portalima, pa neću o njima – potražite ih na tim mjestima. U zadnje vrijeme naročito su glasni tzv. euroskeptici – sa svih strana političkog spektra – koji se iz svojih razloga protive ulasku Hrvatske u EU. Ljevičari često, u nedostatku argumenata, prizivaju primjere: „lijeve organizacije poput Crvena Akcija, MASA, Slobodni Filozofski, Radnička Borba i SRP – su protiv pridruživanja, pa smo onda i mi!“. Kako spomenuti imaju “izuzetan odjek i utjecaj među Hrvatima”, posebno ako se ima na umu da je hrvatsko stanovništvo izrazito desno orjentirano, njihovo protivljenje neće imati naročitog odjeka. Uostalom, na referendm izlazi narod, a ne kojekakve lijeve, desne ili srednje organizacije.

        Po političkom pedigreu smatram se ljevičarem – vukom samotnjakom. Partije, stranke i slična udruženja me uopće ne zanimaju. Nacionalni osjećaj mi je sasvim nevažna komponenta u usporedbi sa osjećajem pripadnosti svekolikom ljudskom rodu. Nikoga nisam mrzio – pa se ni ne smatram nimalo odgovornim, a još manje krivim, za protekle tragične događaje. U doba uzajamnog klanja, postao sam „unutrašnji dezerter“ – iskoristio sam priliku za prigovor savjesti. Time se ponosim, a ljude koji su dezertirali ne htijući učestvovati u masovnom „kokenziju“ cijenim kao najbolje što su narodi ove regije imali. Glasat ću za pridruživanje iz razloga koje skoro nitko ne spominje. Pitaju me – kako ti kao ljevičar možeš glasati za ulazak u tu grabljivu liberalnokapitalističku organizaciju, koja je k tome još u dubokoj krizi? Dva su bitna razloga radi kojih ću tako učiniti, i neću ih posebno obrazlagati. Prvi, je slijedeći:

Koliko god EU bila nesavršena tvorevina – još je uvijek neizmjerno bolja od ove primitivističke, poharane Hrvatske,  u kojoj vlada oligarhija koja ju je opeljišila, a od koje neki naivno očekuju da će je izvući sa dna na koje ju je upravo ona potopila.

        Protivnici pristupa Evropskoj Uniji mogu upravo na djelu vidjeti kako “batina” (pritisak) EU na Mađarsku može pozitivno utjecati na pokušaje države da se totalitarizira. Pokušaj brisanja riječi Republika iz naziva države, atak na ljudska prava, pritisak na medije, mjere koje ugrožavaju nazavisnost središnje banke, i u samoj zemlji su naišli na oštre proteste, Međunarodni pritisci na konzervativnu stranku Viktora Orbana- Fidesz, naišli su i na otpor izvan EU. MMF je odgodio realizaciju kredita, AI također protestira, Evropska Komisija pokrenula je zakonski postupak protiv Mađarske što je odmah pomalo dovelo pameti Orbana Pa sada izjavljuje kako su problemi na koje se ukazuje “lako rješivi”. Samo je pitanje – zašto ih onda nije riješio do sada? Zašto ih onda nije riješio kada je vidio da narod izlazi na ulice? Možemo samo zamisliti (a svjedoci smo toga već 20 godina) što bi sve hrvatski šoveni i zločinci radili sa zemljom, da ostane izolirana. Upravo zato tome i streme.  Evropska Unija može pružiti sređeniji ekonomski, pravni i politički okvir koji može kako-tako dovesti u red domaće kabadahije.

        Stoga je EU na izvjestan rok (dok nezadovoljni ljudi ne prekinu svoje iskorištavanjae i „bace u more“  eksploatatore) trenutno najbolja solucija za Hrvatsku.

        Drugi je razlog usko povezan sa zadnje rečenim. Netko je jednom ironično rekao kako će socijalizam, bude li ga ikada, prvo biti ostvaren u Americi. Marx je doduše predvidio njegovu pojavu upravo u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama Zapada, no oni koji ne promisle dobro o pročitanom išli su ga ostvarivati u polufeudalnoj, zaostaloj Rusiji. Znamo kako je to završilo – to je povijest. Ja mislim da u spomenutoj ironiji ima zrnce istine. Socijalizam može pustiti klicu samo u zemlji koja ga uspješno može braniti i obraniti pred reakcijom kapitalističkog okruženja. SAD su svakako dovoljno moćne da bi to i mogle. Razmišljati o socijalizmu u Hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj malenoj, gotovo trećerazrednoj zemlji, nije ni naučna fantastika – to je fantasy. Mašta. Iluzorno je zamišljati da se – u okruženju u kojem se nalaze – u malim zemljama poput Hrvatske, mogu dugoročno održati i stabilizirati bilo kakve korjenite socijalne promjene.

        Evropska Unija predstavlja skup najrazvijenijih (dakako, i onih mnogo manje razvijenih) zemalja svijeta. Radništvo tu ima veliko povijesno iskustvo i naslijeđe u borbi za svoja prava. Zapadnoevropski kapitalizam je socijalno mnogo osjetljiviji od onog divljeg, američkog. To je ekonomski jaka zajednica (unatoč krizi pod kojom je počela stenjati) i moćna u vojnom pogledu. U nju se valja što tješnije uključiti, a hrvatsko radništvo (ubuduće i radništvo svih zemalja zapadnog Balkana koje će kad-tad pristupiti Zajednici) treba borbu za svoja prava i ljudsko dostojanstvo nastaviti upravu tu – u savezu sa proleterima svih zemalja članica.. Ako ikada igdje puknu lanci koji stežu radnike, bit će – u to sam uvjeren – u Evropi. Pa uspiju li u svojoj borbi, na miran ili nedajbože krvav način, ostvariti ono čemu ljudski rod teži vijekovima, imat će i sve pretpostavke da to uspiju sačuvati.

        Svijestan sam svih slabosti ove zajednice. EU je nadnacionalna struktura po mjeri kapitala, u kojoj su demokracija (sem formalne, a pod time mislim kako nema neposredne demokracije, posebno na radnom mjestu) i radnička prava – na vrbi svirala. Ona, dakako (baš kao ni Hrvatska)  nije osnovana iz nikakvih idealističkih razloga, kako njeni zagovornici često bulazne, već iz jednostavnog razloga – interesa krupnog kapitala. No, glede na hrvatsku situaciju, čak je i taj interes humaniji negoli primitivno, šovinističko, desničarsko, patrijarhalno, “bogobojazno”, grabežljivo potrošačko kapitalističko društvo koje se ovdje uzgaja. Dakao da će se  dobiti i nešto pozitivnoga, poput slobodnog kolanja ljudi, nestanka carina u trgovanju sa zemljama Unije, subvencije za ekonomske i neekonomske projekte i slično, možda i pojačan dotok investicija, no treba imati na umu da i te pozitivne stvari u Uniji tek sekundarno služe čovjeku – primarno su one motivirane interesom kapitala. U trenutku kad/ako njemu to bude trebalo, i te pozitivne stvari bit će ograničene ili čak i ukinute. Tome svjedoče i postupci zemalja EU u prošlosti, kao odnos prema Romima u Francuskoj i Italiji, prema afričkim azilantima, privremeno uvođenje granične kontrole u Danskoj a ove godine to planira i Nizozemska, ukidanje mirovinskih prava, povećanje staža potrebnog za mirovinu,… Neki izvori govore kako je realna nadnica zapadnoevropskog radnika 20% manja nego prije četrdeset godina.  Kada jednom dođe do pada kapitalizma (pada, koji je povijesno neminovan uslijed proturječnosti i kriza koje generira, služeći ne čovjeku, već Mamonu – bogu novca) bolje se naći tamo gdje će se ta promjena moći održati.

        Eto, (i) iz tih sam razloga za pridruživnje Hrvatske Evropskoj Uniji. Uvjeren sam da će Hrvatska svakako (a i ostale zemlje regije) postati novom „zvijezdicom“ ove zajednice. Dakako ne, vodeći se mojim rasuđivanjima, već nečim mnogo djelotvornijim. Razlozima kapitala, koji ne poznaje granice.