Graffiti slave 40 godina

Povezani članci

• Provizorni prijedlozi rješenja ekonomske krize
• HND, NUNS i BHN oštro osuđuju govor mržnje u medijima povodom terorističkog napada u Zvorniku
• TKO ĆE SAKUPITI KRHOTINE?
• Bilježnica Robija K.: Sat povijesti
• Homero Aridjis: Priroda će bez čovjeka lako preživjeti, a čovjek bez prirode nikako
• Bal vampira: Novi mračnjak za mračna vremena

U navodno učmalom i uštogljenom Monaku se u Forumu Grimaldi od 21. jula do 19. avgusta ove godine obilježava 40 godina odkako je zabilježen prvi graffiti.

Riječ graffiti potiče od grčke riječi ‘Graphein’ i italijanskog ‘graffito’, što znači pisati i slikati. Od pojave prvog graffitija potraga za najljepšim oblikom pisanja je najjednostavnije ‘pisce’ brzo pretvorila u slikare kaligrafe, autore krokija koji svakodnevno rade na svojim snovima i slovima, na vlastitom stilu upotrebe  bočice sa bojom pod pritiskom – koja je glavni instrument umjetničkog izražaja. Ovladati slikanjem bočicom pod pritiskom je izuzetno teško i zahtjevno. Distanca, brzina, kut i nagib bočice pod pritiskom određuju širinu i gustoću poteza. Kad je riječ o graffitima, govori se istovremeno o bočici pod pritiskom, i o pritisku ulice, pritisku umjetnika, pritisku urbane sredine i pritisku ‘publike’. Tako se može i objasniti što je ovaj ulični umjetnički izraz dobio i institucionalno ime presionizam (na engleskom Pressure Art), prema riječi presija, pritisak, bočica pod pritiskom, i ulica pod pritiskom.

Sociološki fenomen graffitija čini uočljivim i prepoznatljivim vlastito ime-pečat autora u bezličnoj urbanoj sredini. Umjetnost graffitija nije pokret protesta, kao što je često tumačeno, nego želja za identifikacijom, pojedinačnom i – kolektivnom.

Dakle, pod visokim patronatom Princa Alberta od Monaka 21. jula u Forumu Grimaldi, u prostoru Diaghilev otvorena je velika izložba povodom 21. jula 1971. kad je ‘New York Times’ objavio članak o tagu i graffitiju uz tekst o Takiju 183. Riječ je o impresivnoj izložbi oko 400 najznačajnijih djela graffitija. 

Nije samo izvor ove riječi grčki, nego je i njegov začetnik, poznat pod imenom  Taki 183 – grčkog porijekla. To je ulični umjetnik, Amerikanac rođen u Grčkoj. Njegovo puno ime je Demetrios, a njegov ‘tag’ je skraćenica od Demetraki, što je njegovo alternativno ime. Broj 183 je dio njegove američke adrese: 183. ulica na Washington Heights. Taki je u vrijeme nastanka hip hopa, krajem ’60. i početkom ’70. godina.  bio mladi dostavljač u New Yorku. Ostavljao je svoj trag posvuda kuda je prolazio. 21. jula 1971. je ‘New York Times’ na naslovnoj strani objavio tekst ‘Taki 183 Spawns Pen Pals’. Graffiti su postali način izražavanja mladih ‘heroja ulice’ u želji za obilježavanjem, ‘zauzimanjem teritorija’, iskazivanjem i pridobijanjem pozornosti.

Najpoznatiji svjetski umjetnik ovog izražaja, pored američkih pionira Takija 183 i Rammel Zee, je Bando, koji je uvezao tag iz Amerike u Europu. Od tada je umjetnički izraz zauzeo ulice svih pet kontinenata i – uvjerljivo najprestižnije izložbene prostore svijeta, Grand Palais u Parizu i Tate Gallery u Londonu. Ovakav institucionalni planetarni uspjeh je u dijametralnoj suprotnosti sa svim očekivanjima i preuranjenim kritikama onog vremena.

U Monaku su, povodom 40 godina postojanja graffitija, na izložbi predstavljene tri skupine platna: ultra rijetka zbirka sastavljena od radova iz sedamdesetih i osamdesetih godina iz Europe i Amerike; jedinstvena panorama od više od 300 radova međunarodno poznatih umjetnika već predstavljenih u Grand Palais u Parizu 2009. godine, kad je izložba zabilježila 80 000 posjetitelja; i neobjavljena serija djela Rammel-Zee, velikog američkog umjetnika koji je umro 2010. Ova serija prvi put otkriva njegov utjecaj na presionizam i na Jean-Michel Basquiat, kojem je bio jedan od prvih učitelja.

Nikad neću zaboraviti kad sam u ratnim godinama u Ljubljani na svijetloj, svježe obojenoj fasadi stare elegantne zgrade u neposrednoj blizini Ministarstva vanjskih poslova Slovenije ugledala onda zaprepašćujući, a sada nezaobilazni corpus delicti kosmopolitizma u sebe zagledane Ljubljane. Pisalo je ogromnim crnim slovima VOLIM BANTU CRNCE.  Za mene je to u preteškim ratnim godinama bio siguran znak da ima šanse i za Bosance. Prema obostranoj tradiciji, do tada su bili gastarbajteri, a devedesetih su postali i omražene izbjeglice, čije je brojke Vlada Slovenije s razlogom napuhivala na stotine hiljada.

I Sarajevo ima svoje graffite. Svakako onaj na zgradi Glavne pošte na samom početku okupacije, “Ovo je Srbija”, i tipično sarajevski ratni odgovor “Budalo, ovo je pošta” svrstava Sarajevo u sam vrh najreprezentativnijih i najsažetijih izraza urbanog umjetničkog izraza. I što je možda najvažnije – ne samo umjetničkog. Odavno se pokazalo: umjetnost je, a ne historija, učiteljica života.