Govna plivaju i danas

Povezani članci

• Patrijarh Irinej u akciji “Osveštanje, ludom radovanje”
• Esad Bajtal: Društvo u kome su Religije izdale Vjeru
• Božica Jelušić: MEA CULPA
• Nezapamćeni zločin
• Marko Vešović: Pristati na beznađe značilo bi pljunuti na sve što zborim, pišem i radim od ’92. god
• Život prije društvene kataklizme

Ovi današnji se zovu pravnici, odvjetnici, advokati, eksperti…, radnja se ne odvija u filmu nego u stvarnosti, a sasvim je svejedno kako se zovu i gdje je radnja kad su lakši i od vode pa plivaju po površini, smrde do neba i ne predstavljaju primjer nego su sramota vremena u kojem živimo.

Kad je u sred Zagreba ubijena obitelj Zec srpske nacionalnosti hrvatski sud je uvažio žalbu jednog marginalnog odvjetnika, i, na opće zaprepaštenje cijelog svijeta: „hrvatske kriminalce i ubojice koji su hladnokrvno ubile dijete, ženu i muža prezimena Zec oslobođene su zbog proceduralne greške.

Doslovno svi koji su ikako znali za taj slučaj bili su zgroženi postupkom hrvatskog pravosuđa. Svi.

Danas je taj isti odvjetnik koji se dosjetio „greške u proceduri“ bogati vlasnik stanova i branitelj Gradonačelnika Milana Bandića zajedno sa svojim uvaženim kolegom odvjetnikom koji je specijalista za utjerivanje ovrha građanima grada Zagreba. Baš je odabrao dobre pravnike. Uspješne. Časne.

Oni brane uvaženog gospodina Gradonačelnika i ujedno garantiraju svojom keš lovom, nekretninama i svojim ukupnim ugledom da je Milan Bandić nevin i pošten Gradonačelnik Zagreba. Legitimno.

Osobno, nikad nisam vidio (čak niti u nekom maštovitom filmu) da odvjetnici plate svojom keš lovom kako bi mogli braniti nekog optuženika pa da je sto puta nevin i da sto posto dobivaju slučaj.

Smrdi, malo je ljigavo, je li moralno – ne znam, ali u Gradonačelnikovoj koži možda bi i ja tako.

Ako naš Gradonačelnik dokaže uz njihovu pomoć da je nevin i ja ću glasati za njega. Nema mi druge.

Nije ništa sporno, sve legitimno, sve po zakonu, ali, ali ali, ljudima se to malo gadi.

Eto isto tako na primjer, Emir Tahirović sada se zove Goran Beus Richemberg, ali to je isti čovjek.

Neka mi spomenuti gospodin oprosti ako griješim u bilo čemu samo želim reći da je to isti čovjek.

Tako nije u pravdi Haga. SFRJ nema veze sa SRJ, a ovi nemaju veze sa Srbijom.

To su drugi pravni subjekti. Isti, ali drugi. Tako i Goran nije Emir iako je bio nekad.

Kao što Nemanja Srbin sjajan filmaš nema veze s Emirom Jugoslavenom i ne sjeća se doli bel.

Presuda suda u Hagu čije izricanje upravo slušam potpuno je u skladu s presudom hrvatskog pravosuđa ubojicama obitelji Zec, njihovi pravnici potpuno su jednaki našim pravnicima koje sam spomenuo u ovom tekstu kao što je i Tahirović legitimni Richemberg, a Kusturica je sad drugi neki Kusturica – iako su to isti ljudi s danas drugačijim imenima. Pravno po Hagu to i nije baš tako.

Nemam nikakvu namjeru elaborirati što sam htio reći ovim usporedbama.

Cilj ovog napisa jest da etablira notornu činjenicu da nepravda može biti pravedna, a pravda može biti nepravedna – bez da se dotakne bilo koja prihvaćena ljudska vrijednost.

Jebeš genocid ili nije bio genocid – nema niti Srbina Zeca s ženom i djetetom, a nema niti ljudi pobijenih u Vukovaru na ovčari, nema niti ljudi u Srebrenici, nema niti ljudi u Ahmićima…, i da ne nabrajam dalje jer svih tih ljudi nema. Oni postoje kao duše, postoje kao svjetionici za budućnost, a Hag nek se jebe sam u dupe. Nek se jebu i svi ti koji su ih ubili. Sami sebe u dupe kad im već glave služe da ih možemo zamijeniti s ljudskim rodom.

To puno košta, licemjerno je, ali to je tako. Mi bismo to morali prihvatiti. Nemamo drugu pravdu.

Zato predlažem da se potpuno ukine čuđenje kao stanje ljudske svijesti jer je nepotrebno.

Predlažem i da se ukine i osjećaj povrijeđenosti koji imaju ljudi koje su povrijedili jer to je prvo potrebno dokazati i potkrijepiti činjenicama o kojima odlučuju pravno pismeni predstavnici pravde.

Sada kad smo načeli temu o suspenziji određenih ljudskih osjeta i uveli upotrebu određenih pravila za upotrebu unutar ljudskog roda molim sve duše na ovim prostorima da ponovno ili premijerno pogledaju jedan stari terapeutski film:

Blade Runner ili ti ga Istrebljivač. Dobar. Igraju ga sve sami dobri glumci. Puno su bolji od ovih današnjih, objašnjavaju stvari puno brže od ovih današnjih, a i pošteno se zovu – glumci. Ne zovu se pravnici niti imaju alibi da su nadležni sud.

Oni su i humani. Ubijaju zločeste mašine. I pravedni. Nisu ukinuli niti jedan ljudski osjet.

Ovi danas su skroz na skroz sjebani, skroz legitimni, skroz na skroz važni i potpuno su uvaženi.

Cijeli svijet ih priznaje za legitimne. Kao što su Indijanci poštovali sijede vračeve tako i mi danas poštujemo Haški sud. Kao oni kažu i obrazlažu svi im vjerujemo da ne lažu. Neš ti rime.

Ovi današnji se zovu pravnici, odvjetnici, advokati, eksperti…, radnja se ne odvija u filmu nego u stvarnosti, a sasvim je svejedno kako se zovu i gdje je radnja kad su lakši i od vode pa plivaju po površini, smrde do neba i ne predstavljaju primjer nego su sramota vremena u kojem živimo.

Baš bih volio da mi netko argumentirano dokaže i obrazloži da sam pogriješio.