Goran Sarić: Prva ljiga

Povezani članci

• Koliko koštaju principi nacizma i idiotizma
• Katarzom protiv SAO litija
• Manevri Tadićeve dijaspore
• Promovirana knjiga ‘Službeni izlaz’ Snježane Banović u Beogradu
• Napad na slobodu govora: Raspisali nagradu za fizički napad na Dragana Bursaća
• VESNA PUSIĆ O SABORSKOJ DEKLARACIJI: „Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova ponaša se kao Milorad Dodik, to vam već dovoljno govori o cijeloj situaciji…”

Žao mi je samo što korumpirana UEFA, vjerovatno iz finansijskih razloga, tada “Partizanu” nije zatvorila vrata Evrope za barem 10 godina. No, poslije mnogih incidenata, to su zaslužili i gotovo svi naši nekadašnji “veliki” klubovi. Timovi od čije je bivše veličine i sjaja ostala samo teška sjenka prevare, korupcije, nasilja i skandala. I, da ne zaboravimo – šovinizma.I vrlo, vrlo malo fudbala.  A o zajedničkoj ljigi, nakon svega, da i ne sanjamo.   

Možda bi i ove postojeće, u sadašnjem obliku, naprosto trebalo posve ukinuti.

Kad je prošle godine Dinamo izborio plasman u Ligu šampiona,  slavonskom prijatelju, vatrenom navijaču zagrebačkih “modrih” poslao sam čestitku putem sms-a. I pred prvu tekmu – odmah “u glavu”, protiv Ajaxa! – učinih isto, ovog puta s porukom da Ajax danas samo imenom liči na onu slavnu makinju koja je, sredinom devedesetih, pod trenerskom “palicom” Louisa van Gala, meljala sve pred sobom.

Ali džaba. Ništa nije pomoglo. Nekadašnji ljubimci “voljenog predsjednika”, skup opskurnih “zvijezda” s koca i konopca, izgubili su i tu, i sve naredne utakmice.

   Više se čovjeku nisam namjeravao javljati. Pomisliće da ga zajebavam!

   Ipak, učinio sam to još jednom. To je, naravno, bilo nakon sramnog poraza od Liona: 1-7. I to, ne toliko zbog poraza – navikli smo, ništa novo – nego onog Vidinog glupog, no nadasve iskrenog namigivanja francuskom napadaču nakon, čini mi se, primljenog petog gola: “Ne žuri, nema problema – daćete ih još. Koliko god treba!”

   Tako sam ja to razumio, a utučeni slavonski prijatelj ni dan-danas ne može da vjeruje u to. I ne čudim mu se. Ljubav, pa i navijačka, je čudna stvar.

No, mislim da nikog nije iznenadila Dinamova katastrofalna serija u Evropi. Liga više nego jadna – takve su, uostalom, sve na exJu-prostorima – gledalaca malo, sudije: “koliko mi daš”, eno ih pune sudnice po Hrvatskoj, a jedini derbi, baš kao i oni u Beogradu i Sarajevu, i na terenu i oko njega više liče na bojno polje, nego na sportsku priredbu na kojoj biste, kao nekad, sve s djecom za ruku, rado proveli nedjeljno popodne.

Dok ovo pišem, u sjećanju mi iskrsnu strašna slika sa jednog od posljednjih “debija” između Zrinjskog i Veleža: fašističko znakovlje, crne uniforme na tribinama, neredi i na terenu i među gledaocima. Jedan dječak izbezumljen juri po travnjaku, jednom rukom pridržavajući krvavu drugu šaku. Mada snimano iz daleka, bojim se da mu je šaku bilo teško spasiti.

Pa ipak, ovih dana gledajući slike s Evropskog prvenstva u rukometu, probudila se stara nada. Uzbudljive utakmice, sportska borba, navijanje i pjesma na tribinama … More “kockastih” dresova koji su došli da bodre svoju reprezentaciju. Zar nije prelijepo? I, zar, nakon zajedničkih liga u košarci, vaterpolu, rukometu, tako ne bi moglo i u fudbalu?

   I budali je jasno: ovakve kakve su, ex-jugoslovenska fudbalska “elitna” takmičenja ne služe  ničemu, osim, možda, onima kojima status quo i jeste cilj. Onima, koji bi jačanjem konkurencije i podizanjem kvalitete fudbala na cijelom prostoru bivše države izgubili svoje veoma lukrativne pozicije.

   Na primjeru Dinama, ali i, ranije, beogradskog Partizana, vidjeli smo da čak i oni naši “sretnici” što imaju nešto peneza u kasi apsolutno nemaju šta da traže u Evropi. Tamo gdje se igra pravi fudbal. Tragična je činjenica da u klupskom fudbalu gledamo u leđa i onima koji nam ranije nisu mogli ni “opepeliti”: Kipru, Rumuniji, klubovima iz dalekih zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza…

   Zato mi se neki oblik jedinstvene “balkanske” lige dugo činio jedinim rješenjem.

   Dugo. Sve do prije dan-dva. Do napada na hrvatske navijače u Vojvodini.

  Očito se radi(lo) o organizovanom, pažljivo planiranom i, na žalost,  dobro izvedenim atacima, sa mržnjom i nasiljem kao prvom, i jedinom odrednicom.

   Tako je ono što je prije nekoliko dana veoma lijepo počelo dobilo neslavni epilog.

   Opet  se kao i mnogo puta do sada, pokazalo da Srbija neće, ili ne može, iz vrzinog kruga nasilja, krvi, i šovinizma. Kako sve državice na tom tlu imaju veoma razvijen represivni aparat, teško me je ubijediti da tamošnja policija, da je to zaista željela, nije mogla spriječiti napade na hrvatske navijače. Zar nije auto jednog hrvatskog novinara razbijen i unakažen u ulici koju su, kompletnu, čuvali žandari? Sprej: “Ubij, ubij Hrvoja!”Više nego jasna poruka…

   Istina, neki počinioci su brzo pohvatani. No, pravi test će biti njihove kazne: hoće li ih pravosuđe žestoko kazniti, ili im samo priprijetiti, sve u stilu: “No, no, nemojte više”, kao toliko puta do sada?

   Loš predznak je najnovije drastično smanjenje ubicama francuskog navijača Brisa Tatona, koga su u centru Beograda nasmrt pretukli “navijači” Partizana uoči utakmice sa Tuluzom, 17. septembra 2009. Na ponovljenom suđenju su, kažu, pronađene nove, “olakšavajuće okolnosti”.

   Žao mi je samo što korumpirana UEFA, vjerovatno iz finansijskih razloga, tada “Partizanu” nije zatvorila vrata Evrope za barem 10 godina. No, poslije mnogih incidenata, to su zaslužili i gotovo svi naši nekadašnji “veliki” klubovi. Timovi od čije je bivše veličine i sjaja ostala samo teška sjenka prevare, korupcije, nasilja i skandala. I, da ne zaboravimo – šovinizma.I vrlo, vrlo malo fudbala.       A o zajedničkoj ljigi, nakon svega, da i ne sanjamo.

   Možda bi i ove postojeće, u sadašnjem obliku, naprosto trebalo posve ukinuti.