Goran Sarić: Pastorčad kazino-kapitalizma

Povezani članci

• Boris Dežulović: Je li Hrvatska ravna ploča?
• Demokratska fronta: Nema pregovora oko države i njenog suvereniteta
• Godišnjica smrti Nijaza Durakovića
• Rafali u neodgovornost izrešetali nečistu savjest
• TKO NAM TO DOLAZI NA FAKULTET PROFESORE?
• Hrvatski intelektualci poručuju: Vratite Veležu stadion, Mostar bez Rođenih pod Bijelim Brijegom nije Mostar

Kao stari, sentimentalni otac – najstariji me, u zezanciji, zove “babo”! – svaku veče uđem u sobu najmlađeg sina, i poljubim ga. Njemu to kao nije drago, ali znam da uživa.  Puber je to, momčić u punom cvatu. Bubuljica i simpatijica napretek – šta ga imam maziti?

Tata ga rodio!

   Bez tog malog rituala nekako mi je teško poći u krevet. Na koncu, on je još tu, takoreći nadohvat ruke. A drugu dvojicu, onog “babinog” i srednjeg, vidim kad ih sretnem. Gnjavim i njih, ponekad, mada su već odrasli “dripci”.

Mrva ljubavi i pažnje nikad nije naodmet. Jer, kad jednom, što bi rekao moj rahmetli drug, pjesnik Meho Rizvanović, izađu u dan, ko zna šta ih tamo čeka?

   A žive oni ovdje, kao i velika većina mladih, lijepo. Na putu za posao, u busu i vozu, svakoga jutra slušam njihove vršnjake. iPod, playstation, fešte, koncerti, putovanja… Evropa odavno više nije u modi. Kao da su na Starom kontinentu već sve vidjeli! Brazil, Kanada, Australija, Daleki istok … A ja samo za jadransku obalu nemam dovoljno života: ko će obići sva ta naša “vela i mala mista”, prelijepe kale i uvale sa usamljenim plažama…

   I, kao i sva mladost, misle da će blagostanje u kome su se rodili i odrasli vječno trajati.

   A ja se, vidite, bojim da neće. Zato i idem u sobu onog dječaka, i katkad grlim i gnjavim njegovu veliku braću. Zato, na koncu, i pišem  ovaj tekst. Protiv uroka.

Jer, svi su pokazatelji da se nalazimo na pragu novog, krajnje neizvjesnog doba. O zavičaju da i ne govorim. Tu priču o “lažnjacima”, nitkovima i kvazipatriotima smo – ko je god htio! – davno apsolvirali. Ti majstori mraka, vođe “naprijed u kameno doba”, kao da su od svih knjiga svijeta čitali samo Domanovićevog “Vođu”. I, dobro ga, “duboko” iščitali.

   No, ni ovdje, na “velikom Zapadu” stvari nisu baš ružičaste. Doduše, kriza se u Holandiji još ne osjeti toliko. Ali, ko zna da osluškuje, može da čuje buku nadolazećeg tornada. Možda zvuči pretjerano, ali…

    Čitam, tako, ovih dana knjižicu Geerta Maka: “Tišmin pas: šta ako Evropa eksplodira?”. U njoj pisac na osnovu obilja činjenica pravi izuzetno mračnu prognozu u vezi sa našim kontinentom, a napose sa Evropskom Unijom. Biću slobodan da sa korica knjige u kojoj se u naslovu pominje veliki vojvođanski pisac preveden jedan, za ovaj tekst ključni odlomak:

   Pisac Aleksandar Tišma mi je 1999., u doba raspada Jugoslavije, ispričao priču o njegovom psu, Džekiju. Pas mu je jednog zimskog dana pobjegao na Dunav, i nekako se našao na santi leda. Djeca iz komšiluka dotrčaše po njega: “Gospodine Tišma, cuko vam se davi!” Otrčao je tamo, dozivao psa, ali je životinja ostala na santi, skočanjena. Džeki se nalazio u šoku. Na koncu je jednom djetetu uspjelo da ga zgrabi za šiju, i sve se dobro završilo.”

   “Tako je u ovom momentu kod nas”, rekao mi je Tišma. “Kao zaleđeni sjedimo na santi, ne znamo šta nam je činiti, a bujica nas u međuvremenu nosi sve dalje.”

   Posljednjih mjeseci sve češće mislim na Tišminog psa na njegovoj santi, zaključuje ovaj istoričar i publicist čije kapitalno djelo “U Evropi: putovanje kroz dvadeseti vijek” ovih dana objavljuje “Buybook” iz Sarajeva.

   Praveći analizu stanja stvari u Evropskoj uniji, autor u knjizi “Tišmin pas” zaklučuje da su vrlo male šanse da ona opstane u sadašnjem obliku. Jer, od unije međusobnog povjerenja, saradnje i zbližavanja, otvorenog i slobodnog društva “labavih” granica, EU se sve više pretvara u iscjepkani, ksenofobični, teškim krizama “načet” prostor u kome se svako bori samo za svoje interese. Krivicu za to i ovdje, baš kao i kod nas, snose prije svega političari. Njima, pa i onima koji sjede u briselskom parlamentu i primaju više nego “masne” plate za “rad na boljitku Unije”, često ponestaje vizije za otvorenu zajednicu kakvom su je, prije više decenija, zamislili pioniri “novog Starog kontinenta”.

   Odmah iza njih dolaze “apostoli neoliberalizma”: bankari, berzovni mešetari, dioničari, ljudi sa vrha multinacionalnih kompanija. Onih, dakle, 4-5 posto ljudi koje apsolutno nije briga hoće li, jednim potezom njihovog pera ili jednim telefonskim pozivom, propasti na stotine porodica, ulica, gradova, pa i čitavih država. Oni su na kamatarenju već zaradili ogromne pare, a šta će dalje biti – to nije njihova briga. Oni idu dalje. Glad (za profitom) očiju nema.

   Pade mi na pamet jedan strašan slogan iz doba sovjetskog vojevanja u Avganistanu: “Danas u Avganistanu, već sutra u vašem stanu!”

Bojim se da je ovdašnjoj mladosti teško zamisliti “crne” scenarije. Ne znam, možda je i bolje tako. Možda kojom ludom srećom nikad ni ne spoznaju koliko su bili blizu da postanu žrtve, pastorčad “kazino-kapitalizma”.