ENG
Goran Sarić : Naša mala klinika
Autor/ica
Povezani članci
Objavljujemo u više nastavaka putopis našeg suradnika i poznatog pisca Gorana Sarića.
Neposredno pred odlazak odlučujemo da ipak krenemo dan ranije, u četvtak. Trebala bi biti manja gužva, a lani su nam silno dozlogrdili radovi na cesti u Njemačkoj: putovali smo skoro 3 sata duže nego obično. Bili smo toliko iscrpljeni da smo već pomišljali da u zavičaju kupimo kakvu krntiju, a da na odmor dolazimo “pticom”. No, s pogledom na novčanik, brzo smo zaključili da se za tako nešto još “nisu stekli uslovi”. Zato nam ostaje samo da se još uvijek uzdamo u se i u našeg – benzinca.
I doista, mada uopšte nismo krenuli u ranu zoru, promet je znatno slabiji nego početkom vikenda. Malo nas ometa nešto veći broj kamiona, pogotovo pri njihovom međusobnom preticanju, ali, sve u svemu – pjesma od puta. Veselo je i u autu: najmlađi, koji i inače voli našu mjuzu, tek otkrio Halida, pa se sve ori: Ïznad Tešnja zora sviće …”
I vrijeme je idealno za vožnju: bistro, suho, ni hladno, toplo.
Na prvom odmorištu, nakon nekih pet sati, u masi umornih (su)vozača, vidim dvojicu kamiondžija kako iz kabine iznose gomilu šerpi i lonaca. Kompletan ručak, kakvog se, čini se, ne bi postidio ni restoran s par “Michelin” zvjezdica!
Očito je štednja zahvatila i ovaj sloj radničke klase, pa više nema objedovanja u motelima i restoranima.
Poseban je to svijet, ti čvrsti momci što život provode na četiri točka.
Sjetim se tragične sudbine mog komšije i prijatelja, “rukatog”vozača Toma, čija je žena decenijama čekala muževljevo umirovljenje, da napokon budu više skupa. Ironijom sudbine, dobri Tom, koji nam je samo par mjeseci prije smrti, u dvorište uveo svjetlo, napravio česmu i kapiju, razbolio se i umro od raka ni dvije godine nakon penzionisanja. Tako se može reći da je taj netipični, mudri čova, uvjereni socijalist i zagovornik pravednijeg društva, živio i umro na četiri točka.
Koliko li je samo on izio ovakvih ručaka, on the road, na vrućem asvaltu?!
* * *
Sred holandskog, uobičajeno “musavog” ljeta, danima pratimo vijesti o ljetnim žegama na Balkanu. Alpe su zaista ogromna ambrela! Zato nas ne iznenađuje vrijeme kroz Austriju: na početku dosta kiše, pa onda teško sivilo i, za ovo doba godine, prohladno: 16-17 stepeni. Pa još kad nas u zemlji savršenih cesta i prekrasnih surih visova, negdje između Linza i Graza zaspe takva provala oblaka da i brisači jedva pomažu, ozbiljno se zapitamo: jesmo li, zapravo, samo sanjali dugo, toplo ljeto, ili se to priroda, opet, poigrala s nesretnim “dijasporcima”?
No, kad se napokon dohvatimo prvog konačišta, našeg malog stana u Slavonskome Brodu, već na izlasku nas žestoko mlatne Malj Balkanskog Ljeta: skoro će ponoć, a zrak poput debele, mokre zavjese. Čak i sad skoro 33 Celzijusa!
Iako se u stanu tokom cijele godine boravi, neprozračen je, a po gomili lišća i debelom sloju prašine na balkončiću čini se da ga osoba koja tu trenutno boravi nikada ne koristi. Štaviše, po škripi zarđalih kotačića na žaluzinama čini se da joj ni vjetrenje stana baš nije jača strana. Saznajem od supruge da joj smeta smrad nafte iz onog drugog, prekosavskog Broda.
Zato li je, valjda, ovdje tako teško i sparno, kao da tu ljudska noga mjesecima nije kročila?
No, nakon par čaša rashlađene đakovačke graševine te se male neugodnosti k’o metlom, briše s nepceta. Gemišt me spašava i tokom noći, dok kao lunatik šetkam od mokrog čaršafa do frižidera, sve u nadi da će more, mare nastrum, donijeti toliko potrebno osvježenje.
Ne, ne mislim samo na kupanje. Zar nikad niste čuli za malvaziju
* * *
Kad krenemo u neko novo primorsko mjesto, na lokalnom sajtu uvijek pogledam kulturnu ponudu: koncerti, izložbe, teatar … Tako sam pred polazak i saznao da se nadomak ovogodišnje destinacije, mjesta po imenu Sveti Filip i Jakov, danas održava veče dalmatinske spize, i muzike. Na sajtu lijepo piše: 19. srpnja 2011.
Odlučujemo da rivom došetamo do susjednog sela. Ionako se premalo krećemo, a plivanje … Ma, u pravu su lijenčine: grebeš sport u kome se ne možeš ni oznojit’!
Nismo ti mi za toliko razvikani “aktivni odmor”. Od lijepog apartmana, s terasicom što gleda na plavo, toliko drugačije od holanskog, do plaže i omiljenog kafića nam je dvjestotinjak metara. A kako ne preferiramo “roštiljanje” na vatri mediteranskog sunca, poslije prvog banjanja, kafe i listanja jutarnjih novina, brzo se vraćamo u udobnost klimatiziranog apartmana. Doručak, opet kafa, pa na terasu. Noge u zrak! Plus hladan gemišt.
Popodne, poslije pet, ista stvar. Kupanje, kofeinsko “sabiranje”, pa “oduzimanje”.I to nam je svo gibanje. Nek’ se mlađi prže, zrćaju, uvijaju i gibaju.
Elem, vučemo se rivom na spizu, kad ispred nas, ravno iz mora, iskočiše dva šiljokurana. Dva mlada galeba. Zabrzaše, pretekoše nas. Jedan se zakašlja, valjda od vode, pa nekoliko puta žestoko, “kvalitetno” hraknu na stazu. Pez pardona, i bez osvrtanja. Onako, veoma prirodno. K’o u prekambriju. Da ga zaustavim, nedajbože ukorim!, i upitam zašto je to učinio? Ma, pusti. Vjerovatno mu ništa neb i bilo jasno: iz kog je ovaj filma?
Patuljci pojma nemaju.
Po dolasku na trgić očekuje nas još jedan dawn. Nikog. Ni mačke, ni cuke na vidiku. O spizi i klapama da i ne govorim. A već je “debelo” prošlo vrijeme za koje je sajt najavio start “hepeninga”. Očito smo, što bi rekli Zagorci, “nekaj fulali”. Raspitujemo se kod prolaznika, ali oni nemoćno sliježu ramenima. Dosjetim se da uđem u jednu trgovinicu. Kontam, ovi bi ovdje morali znati.
“Aaa, nije to večeras, to vam je u neđelju. Sto posto. Pjeva i naša mala”, veselo će vlasnica, ispod čijeg je desnog oka uredno “smještena” povelika modrica.
“Jes’, jes’, barba, tako je”, proviruje iza njenih leđa krupan đuvegija. S obzirom na njegove krupne šake i mjesto povrede, sve mi se čini da znam kako je nastala.
A kad im kažemo da smo sigurno, sto posto, na sajtu vidjeli da se ribanje i ribarsko prežderavanje ima održati baš danas, muškarac nehajno odmahne rukom: “Ma, to vam je sigurno ona naša iz turističke zajednice. Ona tako svakog ljeta na internetu kopira lanjske sadržaje. Kod nas vam se, barba, svakog lita dešavaju skoro iste stvari, pa joj lino da iznova piše.”
Iste stvari. Copy/paste turizam.
Jedan dan provodimo kod prijatelja na Pašmanu. Uz brdo mesa i potoke vina, cijeli dan urlamo Halida, Lea, Olivera i ostale bardove lakih nota. Jedan od domaćina nam otkriva stubove, aksiome na kojima počiva dalmatinski mentalitet: “Tribalo bi” (nešto uraditi), “pomalo, pomalo” (raditi), “ne žuri – ni za Boga!” i … Četvrtu sam zaboravio. Biće da sam žurio. Do gemišta.
Srećom, na povratku, trajektom pa autom, “plavaca” ni na vidiku. Inače bi nam, zacijelo, prisjelo cjelodnevno žderanje i ojkanje.
U Sv. Filip + Jakovu nam je veoma ugodno. Uz dobar smještaj, fino iće i piće, te bistro more, posebno nas je dojmio podrum/rupa/restorančić “Naša mala konoba”, odmah iza “našeg” kafića na molu. Tu smo, spustivši se dva-tri stepenika u podrum sa mrežama, harpunima, bačvama i drvenim stolovima, kod barba Drage i dobro bijelo kupovali.
S tog je mjesta i zadnja ovogodišnja morska sličica.
Jedne večeri, na kraju šetnje, tu, u kafiću, pijuckamo gemišt. U pokrajnom dvorištu, takođe pri objektu, disko na otvorenom. Pravi di-džej, faca k’o kaca, sve s ogromnim sluškama na uškama.
No, umjesto buke, začudo, večeras vrti dalmatinsku muziku: stare stvari, zlatni hitovi Olivera, Miše, Tereze, Meri, Buce I Srđana, klapa… Gušt, jedan kroz jedan!
A na podiju – nikog. Ni živa roba. Mladi, očito, nemaju sluha za muzičke “mamutice” od prije nekoliko decenija.
Pošaljem mu, po oberu, piće. Nek’ čovjek zna da je, noćas, bar nekom ugodio.
Kad smo se naguštali, svratimo kod barba Drage – brkovi, menđušica, mornarska majica, prava galebina! – po nove zalihe vina.
Otvorim vrata, kad tamo – urnebes! Oblak dima, možeš ga nožem rezat’. Gomila svijeta,većinom sredovječnog. Krči Mišo, plače Oliver, jeca Damatino – k’o u najboljim danima! Raja plešu sve u šesnaest, a naš barba, zurim kroz dim, pricapio neku blondinku, bezbeli Švabicu, i sve joj nešto šapuće.
A kad ga prekinem, i zamolim za butelju bijelog, sjajnih mi očiju veli, pokazujući na vrata iza šanka. Eno ti burad, eno vina. Natoči i nosi! Lovu ostavi kod šanka.”
On je, za to veče, svoje već ulovio.
Autor/ica
