Goran Sarić: Bergenski putopis – prvi dio

Povezani članci

• Bilježnica Robija K.: Izborna noć
• Dva nijema i jedan zvučni film u Jasenovcu
• Izborna prognoza za Srbiju
• POTEMKINOVA SELA
• Esad Bajtal o knjizi “Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira”
• Gromoglasna šutnja

Dine, more i Glave Od Sira

(Schoorlse duinen, Bergen, Alkmaar)

Bergen je mjestašce u provinciji Hoord-Holland, koja se sva, kao na vodeni jastuk, “naslanja” na Sjeverno more i umiva njegovim stalnim, neumornim vjetrom. Bergen zovu “selom umjetnika”, ali o tome nešto docnije. No, iz naše perspektive Bergen je vrlo teško nazvati selom. Kod nas bi to, u najgorem slučaju, bila varošica. I to kakva! Kao iz foto-albuma. Plaatje. Sličica!

   Odmah se vidi da u njemu žive, blago rečeno, dobrostojeći ljudi. Dobro “potkožena” gospoda. To primjećujemo odmah nakon što smo, parkiravši auto na nekih 600 metara od hotela, sve sa stvarima, pošli ka novom “domu” u naredna tri dana.

   Hotel nema svoj parking, a ostaviti auto u samom centru je ovdje veoma skup “biznis”. Za tih 20-30 eurića može se priskrbiti solidna količina specijalnog, zar ne? Neka se naša “raspjevana” hondica jazz malo odmori. Ionako kanimo iznajmiti bicikla, pa se malo vozikati po dinama, i otići do 3-4 km udaljenog Sjevernoga mora.

   Namjerno smo izabrali sredinu sedmice: em je manja gužva, em nas, kad se vratimo, još čeka vikend.

   Bergen ima brata-blizanca, Bergen aan Zee, Bergen na Moru. To je velika, poznata plaža, omiljeno odredište kite- surfera. No, mi se tim sportom zacijelo nećemo baviti. Ali, doći dovde, a ne osjetiti mekoću i škripu sjevernomorskog pijeska pod nogama i, dobro ušuškani, “brijanje” sjeverce po ušima – to bi doista bio pravi grijeh. U svakom od nas živi mrva mazohiste.

   Osim toga, u pripremi za put sam zabilježio bergenški muzej, http://www.kranenburgh.nl/ , u kome se trenutno održavaju čak četiri izložbe. Jedno veče namjeravamo “skoknuti” do 7 kilometara udaljenog Alkmaara. Tamo se u art-kinu vrti novi film Kena Loacha. U povratku bismo opet svratili tam na čuvenu Sirnu pijacu, a trodnevnu “zvaničnu i prijateljsku” posjetu završićemo u Amsterdamu, gdje me je Kader Abdolah pozvao na promociju novog romana. Nego, neobičan mu naslov: “Plavi papagaj je letio iznad rijeke Ijssel”.

   Nakon kraćeg bazanja, izbijamo na “seoski” trg. Restorančići, tendama natkrivene, unatoč lošem vremenu solidno popunjene bašte. Rominja kiša, prilično je svježe. Žurimo da ostavimo stvari, malo se osvježimo – od Arnema dovde je preko 150 kilometara – pa se potom vratimo na trg. Kao i onomad Šurdu, boli me glava: još nismo srknuli popodnevnu kafu.

   Hotel Villa Breeburg je nevelik, ali veoma knus (prijatan, ugodan). I soba je takva: mala, ali sasvim solidna. Ima čak i Jacuzzi, jeb’o te!

   Sve izgleda savršeno. No, kad smo “istrčali” iz hotelčića i pronašli mjesto s pogledom na ulicu i ne odveć gusti saobraćaj, pojavio se neobičan problem: vrane. Bježeći od kiše, koja je u međuvremenu počela pravo da pljušti, dolijeću ravno pod tendu, i “parkiraju” sasvim blizu, na naslone stolica preko puta. Stoje one tako, mokre i pokisle, te crne ptičurine, i gledaju vas oštro – ravno u oči. Pokušam ih otjerati mahanjem – ni habera! No, kad je par pored nas ustao a iza njega ostale prazne šoljice s kafom, skužio sam u čemu je stvar: keksići! Oni mali, u celofanu, što ih serviraju uz kafu. Jedna se zaleti, zgrabi ga u kljun – sve onako umotan – i odleti, vjerovatno, do gnijezda. A ova “naša”, što me evo već po ure, bez kulture, drsko “hipnotizira”, kao da samo čeka da se i mi dignemo. E nećeš, bogara mi! Pocijepah onaj celofan i sporo, s merakom, sve gledeći je u okice, pohapah keksić. Nije čemu, ali važan je inat. Neće mi valjda vranetina zapovjedati!

   Poslije, u hotelu, uz tapas velim gazdarici da večeras kanimo u Alkmaar, u kino.

   “Pa i mi ovdje imamo art-kino, i te kakvo! Zove se Crna šupa, a smješteno je usred šume. Možda možete vidjeti šta tamo igra?”

   Kino Crna šupa, pa još u šumi … Baš me je zagolicalo. Darija brzo na iphonu provjerava šta igra večeras: Winter sleep, turski pobjednik Kana ove godine. Baš imamo sreće. Biće, valjda, vremena i za Mister Loacha.

   Nabrzinu klopnemo riblje šniclice, pa krenemo do kina.Već pada mrak, a do Crne šupe, veli gazdarica, ima 1,5-2 kilometra. Za taj “pedalj mjesta” nam se večeras ne isplati iznajmiti bicikla.

   Put do šume void kroz široki, gusti drvored. Sa strane sve same velike herenhuizen, gospodske kuće velikih vrtova i okućnica. Neke imaju i slamnati krov, što je ovdje uvijek znak dobro popunjenog takulina, imovnog stanja par exellence, što bi rekao sjajni Izet u seriji “Lud, zbunjen, normalan”.

   Prolazimo tako i kraj muzeja Kranenburgh, koga ćemo, bude li sreće, sutra pohoditi. Na malom kružno toku skrenemo lijevo, prođemo kroz veliku gvozdenu kapiju, i eto nas doista usred guste šume. Put nas, pored parkirališta sa dosta limuzina, vodi do mostića s čije druge strane je neki dvorac-rastoran, a sa ove, ako skreneš malo desno, makadamom – kino.

   Prelijepo. U Holandiji ima dosta šume, ali ovakve… Bio sam u dosta bioskopa, ali ovako nešto još nisam video. Prava velika, stara, ali dobro očuvana koliba, na zabačenom, no dobro dostupnom mjestu. A, večeras – puna k’o oko! Lijepa sala, odlično ozvučenje, prave fotelje. Jedini zajeb je što nemaju pive. To jest, specijalne. Jebeš onu drugu, ona je tek za gašenje žeđi. Ali, u ovakvom ambijentu, pomislih: Izdržaće Mujo i ovo.

   Šetnja nazad – poslije sjajnog filma sa jasnim uticajima Čehova i Dostojevskog i bajkovitim domovima u pećinama Andolije – u gluho doba noći, tišini koja se skoro može rezati, spada u najljepše trenutke posljednjih mjeseci, ako ne i godina.

   Neka se samo i sutra ovako nastavi.