Gojko Berić: Molitva za ostavku

Povezani članci

• Dvadeset godina poslije: politički gladac, državni jadac
• Prodajem bubreg da sačuvam mozak
• Vuk Perišić: Malo razmišljanja uoči dolaska popisivača
• Trgovina pravdom
• Opoziv opoziva “zabranjene“ posete: Korigovanje granica bez pomeranja granične linije                        
• Svi su dali nešto, neko sve

I  papa je čovjek, smrtan i prolazan poput svih ljudi. Pa u čemu je onda tajna nezapamćenog publiciteta koji je izazvao odlazak Benedikta XVI sa mjesta poglavara Katoličke crkve?

U tome što se nešto slično dogodilo još prije punih 600 godina? Ili u pretpostavci da je papa digao ruke od svoje službe kad je shvatio da je Crkva “puna raznog smeća”, kasneći, kako piše komentator Jutarnjeg lista, dvjesta godina iza svog vremena? Medijima, naravno, nije dovoljna službena verzija papine abdikacije, za njih je ovaj presedan u novijoj povijesti Katoličke crkve veliki kapital i zato i dalje tragaju za skrivenom “zlatnom žicom”, otkrićem koje bi razjasnilo šta se stvarno dešava među zidinama Vatikana. Jedna od takvih verzija glasi da je Benedikt izgubio kontrolu nad događajima u Crkvi, koji se odvijaju mimo njegovih ideja i želja. Pristojnost, međutim, nalaže da se u cijelosti prihvati papin oproštajni govor, u kojem je priznao da gubi snagu kako duha tako i tijela i da više nema sposobnosti da se u današnjem svijetu nosi sa “brzim promjenama i pitanjima od velikog značaja za život vjere”. Čovjek sa teretom od 86 godina valjda ima pravo da kaže da je umoran. To su godine kad se gubi vjera u lična pregnuća, a papa je, čitamo u pomenutom dnevniku, “abdicirao i zato što je izgubio vjeru da je današnju Crkvu uopće moguće učiniti boljom”.

Sudeći prema mišljenjima koja prenose mediji, većina biskupa i katoličkih teologa smatra da je Benedikt XVI na svoj način bio veliki papa, iako bez šarma i karizme koju je posjedovao njegov prethodnik Ivan Pavao II. Uostalom, o odlazećima sve najbolje. Istina, taj nauk se, u pravilu, odnosi na mrtve, a Benedikt XVI nije umro, ali od 28. februara više neće živjeti kao papa. Trebalo bi čuti i one vatikanske dužnosnike s kojima papa, navodno, nije mogao izaći nakraj, što je, prema jednoj verziji, bio glavni razlog njegove abdikacije. Sa laičke tačke gledišta, papa je ipak učinio jednu veliku stvar, dovoljnu da u široj svjetskoj javnosti ostane upamćen. Riječ je o skandaloznoj aferi izazvanoj optužbama za pedofiliju u crkvenim redovima, koju su biskupi decenijama prikrivali. Benedikt je odlučio da Crkva preuzme odgovornost, a potom se u njeno ime ispričao žrtvama. Niko od njegovih prethodnika nije to učinio.

U prilog svoje opsjednutosti Benediktovom ostavkom mediji nude uvriježeno mišljenje da papa predstavlja najveći moralni autoritet u svijetu. Međutim, nekritička upotreba ovog stereotipa krajnje je upitna. To što je neko papa, ne mora da znači da je moralno uzdignut iznad milijarde svojih vjernika. Povijest bilježi primjere kad su neke pape bile daleko od takvog etičkog trona. Nijemac koji je u Drugom svjetskom ratu učestvovao kao pripadnik Vermahta, Benedikt XVI nije uživao simpatije u pravoslavnim zemljama, a u islamskom svijetu navukao je na sebe pravi odijum. Obilježen kao konzervativac oštrih desničarskih stavova, imao je nekoliko teških gafova. Londonski Deily Mail pisao je o njemu pod naslovom “Od Hitlerove mladeži do vatikanskog tvrdolinijaša”. Kao kardinal Josef Ratzinger protivio se ulasku muslimanske Turske u Evropsku uniju, nazivajući to “ogromnom greškom” i “odlukom protiv historije”. U septembru 2006. godine, prilikom svoje prve posjete Njemačkoj u svojstvu pape, Benedikt je održao predavanje na Sveučilištu Regensburgu, u kojem je citirao jednog bizantskog cara iz 15. stoljeća: “Pokaži mi samo što je to Muhamed donio novoga, a tamo ćeš naći samo zlo i neljudskost, poput zapisa o propovijedi da se vjera širi mačem.” To je izazvalo bijes muslimana širom svijeta, njihovu radikalizaciju i dodatno udaljavanje kršćanstva i islama. Benedikt je čvrsto zastupao celibat, a osuđivao homoseksualizam i komunizam, dok je za ateiste tvrdio da predstavljaju “snage tmine i zla”.

Benediktovo kompromitiranje islama, iz akademskog “zaklona”, makar na posredan način, citiranjem jednog bizantskog cara, ne može biti prihvatljivo, baš kao ni njegovo sataniziranje ateista i agnostika. Čudno je da je intelektualac takvog formata, jedan od najvećih teologa današnjice, dozvoljavao sebi takve nepromišljenosti. Sve u svemu, papa Benedikt je bio ambivalentna ličnost, ali je neočekivanim abdiciranjem sa mjesta poglavara Katoličke crkve ušao u povijest. Dr. Mile Babić, profesor Franjevačke teologije u Sarajevu, ocjenjuje ovaj gest jako pozitivnim: “Papa se ponio kao pravi kršćanin. Ličnim primjerom je pokazao kako valja djelovati, jer se dobrovoljno odrekao vlasti i moći i po tome će ostati upamćen.” Ali, zašto su toliki političari toliko fascinirani papinom ostavkom? Vjerovatno zato što su oni sami, ili barem golema većina njih, moralno nedorasli takvom gestu. A gotovo svi se, kao što je poznato, deklariraju kao vjernici.

Papa Benedikt nije bio samo poglavar Katoličke crkve. Kao suveren države Vatikan bio je i političar. Ako bi njegov čin razbudio njihovu uspavanu savjest, svi naši lideri – srpski, hrvatski i bošnjački – morali bi podnijeti neopozive ostavke i zauvijek nestati sa političke scene, jer su ispoljili totalnu nesposobnost u vođenju države. Za razliku od ostarjelog pape, kojeg su godine učinile nesposobnim da prikladno vrši svoju službu, nesposobnost ovdašnjih lidera plod je njihove nacionalističke isključivosti, neznanja i vlastodržačke osionosti. Katastrofalno stanje u zemlji idealna je prilika da odu. A neka im naše efendije, biskupi i vladike svojim molitvama, zajedno sa vjernicima, u tome pomognu.

 Oslobođenje