ENG
Globalni vladar, sobarica i teorija zavjere
Autor/ica
Povezani članci
Teorije zavjere su hvale vrijedne. Dokazuju da ljudi razmišljaju o svijetu u kojem živimo, posebno o politici. Skoro sva politika danas je usmjerena na to da nas dovede do toga da o stvarima koje oblikuju naš život više ne razmišljamo. Dominantna politika je neprijatelj mišljenja. Normalno: ta politika je takva da su joj građani koji razmišljaju opasni.
Zatim dolazi pitanje kako oni razmišljaju o politici. Jer su teoretičari zavjere ljudi koji razmišljaju, ali vole napraviti jednu grešku: onima o kojima razmišljaju pripisuju previše razmišljanja. I ne samo prevelike misaone sposobnosti, nego uopće prevelike sposobnosti. Takve sposobnosti da jednostavno vladaju cijelim svijetom. Komplementarna greška je da nekim likovima u svojim teorijama skoro odriču sposobnost djelovanja. Uzmimo, na primjer, one teorije koje tvrde da su dosadašnjem šefu Međunarodnog monetarnog fonda Straussu-Kahnu postavili zamku. Možda. Ali zašto je sirotan pao u nju? Da li je bio bez aktivne moći? Na kraju krajeva izvukao ga je iz hlača. A što je s njegovim mislima? Da li ih je nadglasala strast? Imam tumačenje i ponudit ću ga za promišljanje zaobilaznim putem.
Pratimo za trenutak Gadafijeva sina Saifa. Saif Al Islam Gadafi je, kao što znamo, studirao na još uvijek uglednoj London School of Economics. Tamo je i doktorirao. Živio je u raskošnom stanu u elitnom kvartu sjevernog Londona, u blizini Billionaire’s Row. Kad je u Libiji počela teći kriv, izvukli su na svjetlo dana njegovu akademsku karijeru. Iznad London School of Economics nadvio se crn oblak, skandal. Počelo se govoriti da je bio Saifov doktorat možda prevarom dobiven, jasno i glasno je bilo dato do znanja da je Gadafijev sin svojoj almi mater namijenio poveću svotu novca.
Trezveniji komentatori su tada upozorili da je privatizacijska manija, koja je počela mahnitati pod gospođom Thatcher, univerzitete dovela u tako bijedan položaj, da su postali ovisni o donacijama i ostalim prigodnim izvorima financiranja. To nije bilo opravdanje za poslovno partnerstvo London School of Economics s Gadafijem ml., samo tumačenje. Ali to nije predmet ovog zapisa. Ovdje bih volio ukazati u kakvom se svijetu Saif Al Islam kretao. Priča o njegovom studiju na London School of Economics i sudjelovanju s njom ukazuje nam na njegove veze s akademskim establišmentom. Ljudi koji vode univerzitete više su dio poslovnog i političkog nego akademskog svijeta. Anthony Giddens, jedna od Gadafijevih veza, jeste doduše ovjenčan akademskim častima, ali u datom slučaju je značajnije da je Tony Blair toga gospodina plaćao za ideološke usluge – zasnivanje “trećeg puta” – tako da ga je uzdigao u plemstvo i posadio u zbornicu lordova.
Guardian je prije nekoliko dana objavio još jedan u nizu tekstova koji izvještavaju o Saifovim kontaktima i vezama s britanskim (i ne samo britanskim) političarima, bankarima i biznismenima. Te ljude, koje su vukli poslovi s naftnom velesilom Libijom, Gadafi mlađi je privlačio kao magnet. Među njegovim tješnjim vezama u središtu je Nathaniel Rothschild, financijsko-špekulantski milijarder. Zatim je tu laburistički velikaš lord Mandelson, funkcionar u Blairovi i Brownovi vladi te evropski komesar za trgovinu, čovjek s jakim vezama u poslovnom i medijskom svijetu. Blair je označio Saifa za “ličnog porodičnog prijatelja”. S gospođom Blair i lordom Mandelsonom Saif Al Islam imao je priliku prijateljevati, između ostalog, na lovačkoj zabavi, koju je na svom bakingenskom posjedu priredio Nathaniel Rothschild. Rothschild je imao Saifa Gadafija i Mandelsona u gostima i u porodičnoj vili na Krfu. Zatim je organizirao večeru u Saifovu čast u New Yorku, na kojoj je bilo više nego tuce poslovnih porodica, pretežno američkih Jevreja. Priredio je i zabavu u čast Saifova doktorata. Saif se odužio proslavljanjem rođendana u nekom raskošnom hotelu u Crnoj Gori. Za zabavu gostiju za velike je novce iznajmio neku pop zvijezdu. Na takvim zabavama i večerama, u privatnim i trendovskim restoranima te ekskluzivnim klubovima, Saif Al Islam družio se i s vrhunskim arhitektima, kojima je nudio poslove u svojoj domovini, s velikim izdavačima, ljudima iz modnog biznisa, traženim stručnjacima za PR i uopće s galerijom ljudi koji spadaju u tzv. jet set.
Na to bi mogli reći: pa što, život visokog društva. Ali “visoko društvo” je tu isuviše neutralizirajući izraz. Mislim da je značajnije nešto drugo. Detalji koje sam izvukao otvaraju nam pogled u globalnu vladajuću klasu. Ta klasa, koja se još oblikuje i konsolidira, jeste kozmopolitska, mobilna i profinjenog ukusa. Oni koji joj pripadaju s lakoćom preskaču nacionalne, vjerske, političke, kulturne i ideološke barijere, koje cijepaju one ispod njih. Nemaju predrasude. Nije im stalo ako je ko od njih iz diktatorske porodice ili je bacio svijet u rat koji je donio smrt hiljadama i patnju milijonima. Identitetsku politiku vodimo mi, raja. Mi moraliziramo. Mi se zgražamo. Osuđujemo. Oni se daju voditi svojim interesima. Njihova politika je interesna politika. Mi ne znamo više dobro što je u našem interesu. Oni svoj interes dobro poznaju. Povezuju ih interesi. Ostalo nije značajno, ostalo je šarada. Fućka im se ostalo.
Gospodin Dominique Strauss – Kahn je spadao u globalnu vladajuću klasu. Međunarodni monetarni fond je prije tri godine odbacio optužnicu da je imenovani gospodin iznudio seks od podređene saradnice. Nije se radilo o zloupotrebi položaja, zaključili su, nego o lošoj prosudbi, misaonoj grešci. Takve stvari se previđaju. Da li je i ovaj put, u New Yorku, bila misaona greška? Predstavljam sebi da je gospodin priuštio tu sobaricu, jer je mislio da će mu i ovaj put, kao i (koliko puta?) prije, delikt biti previđen i oprošten. Ako su mu postavili stupicu, ušao je u nju s arogancijom vlastodršca koji misli da sebi može sve priuštiti i da mu niko ništa ne može. U principu je imao vjerojatno pravo, samo kontekst nije bio pravi. Ako ga je upropastio libido, bio je to libido dominandi.
Vlast naših globalnih vlastodržaca nije savršena. Ali ne zato jer bi im nešto mogli, nego zato jer nad njima vlada Fortuna. I kad već govorim o vlasti, što je eksces gospodina Straussa – Kahna u usporedbi s normalnim radom institucije koju je još donedavno vodio?
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Dnevnik, 21.05.2011.
Peščanik.net, 21.05.2011.
Tomaž Mastnak, poslednji tekstovi:
Autor/ica
