GDJE JE MOSTAR 14. FEBRUARA 2021?

Povezani članci

• Esad Bajtal: Anatomija “junačkog” straha
• Higijeničar sa Pantovčaka
• Otvoreno protestno pismo povodom humanitarne krize u Bosni i Hercegovini
• Marinko Čulić: Kretenizam desnice
• Paravojne medijske formacije: Čekajući nastavak etničkih čišćenja i genocida
• Neven Anđelić: Pismo mojim sarajevskim prijateljima (šestorici veličanstvenih)

Za koronu, ipak, znamo da je prolazna, a hoće li se Mostar ponovo osloboditi u trećoj deceniji dvadeset i prvog vijeka???

Danas je Mostar osakaćen grad. Bez svojih 50.000 prijeratnih građana. Manji je i za 2.532 svoja poginula. Najgore je što u njemu nema mjesta za mlade. Posustaju u borbi sa vjetrenjačama, nisu kadri da provlače slona kroz mišju rupu, posustaju, pa se radije odlučuju za druge zemlje i ljudskije odnose.

BiH i Mostar su poligon za odmjeravanje nacionalnih stranaka i njihovih vođa. Mostar je bio i ostao eksperiment tzv. međunarodne zajednice od čuvenih dvije škole pod jednim krovom do posljednjih izbora.

Za našu stvarnost, Ivo Andrić vjerovatno bi rekao kako vladajuća “gospoda” grčevito i uspješno brane svoja stečena prava. Ne biraju sredstva da sačuvaju prigrabljeno. Istovremeno su se toliko osilili da javno nude fotelje, funkcije i pare, svima onima koji im daju glas. Vjerujem da su, ipak, kad se pogledaju u ogledalo veoma zabrinuti za sebe, imovinu i budućnost koja ih kad – tad, neće zaobići.

Istovremeno, urušeni su svi vrijedonosni sudovi, a većinska tzv. elita se prilagodila zadatim uslovima. Ta pseudoelita preuzela je primat i nastupa kao glasnogovornik vladajućih politokrata. Manjinski intelektualci su, pored mladosti, jedino svijetlo koji ne prodaju svoj naučni integritet i lični moral. I ne ćute.

Najteže od svega je to što nam je devastirano obrazovanje i razbucan grad, čak gore i teže od uništenih i opljačkanih firmi. Fabrike se naprave za nekoliko godina, a posljedice lošeg obrazovanja ne ispravljaju se decenijama.

U ovakvim uslovima nije onda ni čudo da preovlađuju mediokriteti, a grad sve dublje tone. Mediokriteti su, posebno u vrhovima, i na desnoj i na lijevoj političkoj sceni. Takvi vladaju i na istočnoj i na zapadnoj strani.

Ovdje je jedino, nažalost, groblje Sutina istinski multietničko, a sve drugo privid.

Danas živimo u strahu i neizvjesnosti, kombinaciji nacionalizma, kriminala i iskrivljene prošlosti.

Danas kada se sve pobrkalo, kad je važnija smrt od života, pare od humanosti, loše od dobrog, nečovjek od čovjeka, kad se rušenje Partizanskog, macola i čekić, prikazuju demokratijom moramo, a još nas ima, mijenjati ovakvo zahrđalo stanje društva i ukupnih odnosa u njemu.

Stalno se međusobno negiramo, moji valjaju – tvoji ne valjaju. Do sada bili podijeljeni na dvoje, a od ovih “demokratskih” zakašnjelih izbora, definitivno na troje, a onda se i u ovoj svojoj trećini podijelili na stranke, blokove, ateiste i teiste, partizane, ustaše, četnike i balije, desne i lijeve i obavezno naše i vaše. Svi zajedno gotovo bez ijednog prepoznatljivog naučnog, kulturnog ili sportskog velikana. Od bivšeg grada bisera sve više postajemo čaršija prepoznatljiva kao grad slučaj ili kasaba kojoj su nametnuli neka stara anahrona pravila iz 18. vijeka.

Isto onako kako su se naši preci borili protiv fašizma i oslobođenje Mostara, mi danas moramo, u savremenim uslovima, da se borimo za jednakost, socijalnu pravdu i ljudske slobode, za budućnost svoju i svoje djece. Za ulice i institucije bez fašističkih znamenja i simbola, protiv retrogradne nacionalističke politike koja tri decenije dominira ovim prostorima.

Slobodu nam neće donijeti Djeda Mraz, sloboda se osvaja jedino borbom.

Amblem te slobode mora biti antifašizam, kao temelj budućnosti.

Moramo se pozivati na onih stotine sahranjenih na Partizanskom, na Šantića koji i kad ga zarone u Neretvu ponovo vaskrsne, na Đikića koji je tu u Aleksinom komšiluku, u onaj vakat, volio i oženio svoju Zorku. Moramo se ugledati na Matvejevića koji je svjetsko akademsko ime, a vladajući mu danas zatrli temelje kuće u kojoj je živio. Ne stižu vladajući, ni u primisli, da od silnog obilježavanja svojih “nacionalnih veličina” i konstitutivnosti da, bar, pročitaju ono što je čitav slobodarski svijet odavno usvojio i brižno njeguje.

Ima li onda nade?

Nekad sam bio optimističan, a danas samo realni pesimista. Našim politikama i političarima nije cilj promjena stanja i dogovor. Cilj im je kontrolisani haos u kome oni mogu vladati nama i našim životima. Treba se dobro pripaziti. Mostar je bio, pa poslije izbora, još više postao najdublja bh. rupa koja može postati i još dublja jer naše dno, nema dno.

Pogan (vjerodostojnije jeben) vakat za poštene ljude.

Za koronu, ipak, znamo da je prolazna, a hoće li se Mostar ponovo osloboditi u trećoj deceniji dvadeset i prvog vijeka???