„Fudbal je više od igre, a Velež je više od fudbala“

Izdvajamo

• Veležu se u utorak navečer, da rezimiram, desilo ono što će se, sasvim je izvjesno, do kraja prvenstva događati i drugima – Sarajevu, Želji, Širokom, Tuzli, bilo kome – no suština će biti ista: treba pokazati da ništa u ovoj zemlji ne može da funkcioniše normalno, pa čak ni sport, odnosno, u ovom slučaju, fudbal. Drugim riječima, Savez treba dijeliti kao što bi, da to ikako mogu, razni dodici i čovići podijelili zemlju u kojoj – što je opet paradoks tipičan za Bosnu i Hercegovinu – najbolje žive oni koji je najviše mrze, kao i njihova bliža i dalja politička, odnosno biološka familija.

Povezani članci

• Evropski ministri o snažnijem djelovanju
• Almin Kaplan: Umjetnik je dužan da bude uz obespravljene, ponižene i odbačene
• Kritika na delu
• Ancelotti: Real želi nastaviti osvajati trofeje, James je sadašnjost i budućnost kluba
• Marinko Čulić: Bespoštedni rat ludih i zbunjenih
• Englezi skautiraju Zmajeve za Nigerijce: BIH razbijte na kontranapade!

Treba to reći odmah na početku, u prvoj rečenici, jer ono što se dešavalo posljednjih mjeseci u bh. fudbalu ne ostavlja mjesta dvojbi: Vico Zeljković, čija je najpoznatija referenca za imenovanje na čelo Fudbalskog saveza BiH to što mu je Mile Ronhil daidža, izabran je na to mjesto kako bi uništio bh. nogomet.

Ne radi se tu samo o Veležu, zbog kojeg sve ovo i pišem, nego i o svemu ostalom, što je valjda svakome jasno, počev od dešavanja u vezi s izborom selektora BiH (znamo već tu priču, izlišno ju je ponavljati) pa do lanjskog prvenstva u kojem se moglo desiti sve osim jednog: da Borac ne bude prvak one iste države koju politički predstavnici iz Republike Srpske na čelu s Vicinim daidžom, mrze, ne poštuju i negiraju. No, nije, naravno, Vico sam u ovome. Njemu najbliži i, svakako, najodaniji partner u rušenju fudbalskog saveza zapravo je fudbalska verzija Dragana Čovića, inače bivšeg navijača Veleža, Ivan Beus. Sva tijela unutar Saveza, uključujući, ponajprije, sudijsku organizaciju, njihove su marionete, odnosno, da naglasimo: marionete politika koje utjelovljuju Mile Ronhil i Dragan Red Army Čović.

I tu svaka priča o bh. fudbalu počinje i završava. Kako ona o menadžerskom mešetarenju unutar fudbalske reprezentacije, na koju su nedavno ukazali Asmir Begović i njegov otac, tako i ona o Sabriji Topaloviću, sudijskom isprdku koji se, u utorak navečer, poigravao s emocijama šest-sedam hiljada ljudi na tribinama u Vrapčićima, dajući im školski primjer kako gore iznesena tvrdnja o rušenju Saveza funkcioniše u praksi. Gospodin Sivi Mercedes iz Zenice došao je u Mostar ne da dijeli pravdu, što bi mu, vjerovali ili ne, morao biti posao, nego da odradi rabotu za nalogodavce iz Saveza: trebalo je isprovocirati reakciju kako bi se imao motiv za reakciju na reakciju, što je – već je prepoznajete, zar ne – tipična balkanska politička doktrina, čiji je pionir, kako je to u jednome tekstu nedavno napomenuo Viktor Ivančić, Slobodan Milošević.

Na jednome, ipak, treba čestitati Vici i ljudima iz Saveza: za svoj naum nisu mogli izabrati pogodnijeg čovjeka, jer onako savršeno glup, kakav već jeste, Sabrija Topalović nijednoga časa nije uspio da shvati da je ono što radi, zapravo, neka vrsta guranja šarafcigera u utičnicu pod naponom. Na kraju se tačnom ispostavila jedna drevna mostarska mudrost koja kaže da, jebiga, ni šarafciger nije za svakoga.

Kakva je bila reakcija Fudbalskog saveza vidjeli smo jučer, ali je, barem što se mene tiče, apsolutni, nenadjebivi prvak (ma šta prvak, car, kralj!) u davanju konstruktivnih ideja na jučerašnjoj sjednici Izvršnog odbora bio Ivan Beus, koji je, kakvog li iznenađenja, bio zato da se Velež izbaci iz lige. Ne znam da li je Beus biološki rođak Jozi Pavkoviću, autoru čuvenog sranja o hrvatskom gašenju Veleža, ali ideološki svakako jeste. Zato i jednog i drugog treba lijepo pospremiti tamo gdje im je u ovom slučaju i mjesto: u pizdu materinu.

Veležu se u utorak navečer, da rezimiram, desilo ono što će se, sasvim je izvjesno, do kraja prvenstva događati i drugima – Sarajevu, Želji, Širokom, Tuzli, bilo kome – no suština će biti ista: treba pokazati da ništa u ovoj zemlji ne može da funkcioniše normalno, pa čak ni sport, odnosno, u ovom slučaju, fudbal. Drugim riječima, Savez treba dijeliti kao što bi, da to ikako mogu, razni dodici i čovići podijelili zemlju u kojoj – što je opet paradoks tipičan za Bosnu i Hercegovinu – najbolje žive oni koji je najviše mrze, kao i njihova bliža i dalja politička, odnosno biološka familija.

Post scriptum:

Svima nama koji volimo Velež, koji živimo za Velež, ovo što se dešava nije novo. Moralna obaveza svakog navijača u ovakvoj situaciji jeste da stane uz svoj klub i njegovog predsjednika Šemsudina Hasića. Da ne govorim o onima kojima je Velež dao sve, njegovim legendama, bivšim igračima, a pogotovo onim Veležovcima koji sjede u Fudbalskom savezu.

Ne znam da li vi možete čuti Profesora, ali ja mogu; evo, iz groba nam govori: „Fudbal je više od igre, a Velež je više od fudbala“. Uvijek bio i bit će.

Mostar u srcu, Velež do groba.