Franjo Habulin: Nikakva potreba homogeniziranja nacije ne može poslužiti kao izlika za povijesno neutemeljeno izjednačavanje komunizma i naci-fašizma

Izdvajamo

• Onima koji bi sada rekli da Hrvatska nije bila okupirana, već je bila samostalna država, odgovorit ću vrlo kratko. Tzv. Nezavisna država Hrvatska nastala je voljom okupatora, ne hrvatskoga naroda, nego okupatora. Pa ako su je mnogi u prvim trenucima, poučeni iskustvima iz monarhije, pozdravili, nije trebalo dugo pa da shvate kako ta nazovi-država nije ni hrvatska, ni nezavisna, ali jest zločinačka i jest saveznik, odnosno poslušnik sila Osovine koje su vodile zločinačke osvajačke ratove, pri čemu su nacisti pod okriljem rata provodili i monstruozni plan uništenja Židova u Evropi.

Povezani članci

• Novi predsjednik, stara Hrvatska
• Marijan Vogrinec: „Gradonačelnik Hrvatske“ postao „gradonačelnik Remetinca“
• JAVNA KUĆA
• Oštro, istraživački portal jadranske regije, dolazi u Hrvatsku
• Dobrotvorna akcija, info pult i kreativna radionica za pomoć životinjama!
• Mostar proslavio svoj rođendan: Antifašiste grupica proustaške mladeži zasula kamenjem

Foto: Zeljko Hladika/Pixsell

Povodom obilježavanja 8. svibnja Dana oslobođenja Zagreba, u Maloj dvorani KD “Vatroslav Lisinski”, održana je svečana akademija gdje se prisutnima obratio i predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Franjo Habulin. 

Njegov govor prenosimo u cijelosti:

Poštovani gosti i uzvanici,

gospođe i gospodo,

drugarice i drugovi,

Sve vas najsrdačnije pozdravljam u ime Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske. Pozdravljam vas s punim poštovanjem i uz iskrenu dobrodošlicu. Posebno pozdravljam učesnike Narodno-oslobodilačkog rata koji su danas s nama. Ne izdvajam u ovome pozdravu nikoga ni po imenu, ni po funkciji, jer jedino što je prikladno imenovati na ovaj dan, na dan oslobođenja našeg glavnog grada, to su Narodno-oslobodilačka vojska i njezin vrhovni zapovjednik, maršal Tito.

Njima ovaj grad duguje slobodu koju je osmoga dana petoga mjeseca godine 1945. dočekao nakon teške i duge, preduge četiri godine ustaškoga terora. I nije Zagreb samo dočekao slobodu, Zagreb je u njezinom izvojevanju aktivno i masovno sudjelovao, pa je zato i dobio titulu Grada-heroja koju bi neki danas najradije zaboravili.

Mučno je, tužno, i deprimirajuće da i danas, punih 78 godina od oslobođenja Zagreba moramo stalno iznova ‘utvrđivati gradivo’. Moramo uvijek iznova ponavljati povijesnu istinu i braniti tu istinu. A istina je samo jedna: osmoga svibnja 1945. s ulaskom jedinica Titove armije u grad, Zagreb je oslobođen. Samo dan prije no što je bezuvjetnom kapitulacijom nacističke Njemačke okončan Drugi svjetski rat na tlu Evrope.

Osim na tlu nekadašnje Jugoslavije, gdje su ga kvislinzi i kolaboranti, svjesni toga što su činili u prethodnim godinama, produljili za još tjedan dana.

Bespredmetno je i uzaludno boriti se protiv istine podacima o stvarnim, a ponekada i izmišljenim zločinima pobjednika. Da, bilo je takvih zločina. Da, bilo je osvete pobjednika nad poraženima, kao što je to bilo u svim zemljama do tada okupirane i porobljene Evrope.

Nitko to ne poriče. Nitko te zločine ne slavi. Ali, nitko tada, u svibnju 1945., kao i u mjesecima što su slijedili nije mogao spriječiti osvetu u kojoj su stradali i nevini, baš kao i oni kojima bi svaki redovni sud izrekao smrtnu kaznu zbog zlodjela što su ih počinili u ratu.

Bilanca okupacije bila je tako strašna, patnje kroz koje su prolazili kako oni koji su bili progonjeni samo zbog svoje nacije i vjere, ili pak svjetonazora, ali i oni koji su pružili aktivni otpor okupatorima i svima koji su pristali biti njihovi sluge bile su tako nezamislive, da je osvetu bilo nemoguće izbjeći. Moglo se pokušati, postoje pisani dokumenti koji o tome svjedoče, ali to nije bilo dovoljno. Ni u Hrvatskoj, ni u drugim dijelovima Jugoslavije, ni u – ponovit ću još jednom – ijednoj od do tada okupiranih zemalja Evrope.

Onima koji bi sada rekli da Hrvatska nije bila okupirana, već je bila samostalna država, odgovorit ću vrlo kratko. Tzv. Nezavisna država Hrvatska nastala je voljom okupatora, ne hrvatskoga naroda, nego okupatora. Pa ako su je mnogi u prvim trenucima, poučeni iskustvima iz monarhije, pozdravili, nije trebalo dugo pa da shvate kako ta nazovi-država nije ni hrvatska, ni nezavisna, ali jest zločinačka i jest saveznik, odnosno poslušnik sila Osovine koje su vodile zločinačke osvajačke ratove, pri čemu su nacisti pod okriljem rata provodili i monstruozni plan uništenja Židova u Evropi.

I sve je to poznato. Sve je to povijest, sve je to utvrđeno i dokazano. Zašto onda ponavljam? Pa, eto, ponavljam na primjer zato što se upravo danas, u poslijepodnevnim satima usred Zagreba održava tribina na temu: je li Zagreb 8. svibnja 1945. oslobođen, ili okupiran? Ponavljam, na primjer, i zato što nikako da smognemo snage da zabranimo, taksativno navedene, simbole i pozdrave ustaškog režima, nacizma, fašizma i svih snaga koje su s njima surađivale. Ponavljam, na primjer, i zato što se, čak i bez izričitog navođenja u tekstu zakona, ustaški pozdrav ‘Za dom – spremni’ i dalje tretira samo kao prekršaj, kao remećenje javnoga reda i mira.

Visina kazne je irelevantna. Bitna je kvalifikacija.

Žao mi je što na ovaj veliki dan, na dan kada bismo trebali slobodno i bez ikakvog straha od difamacija i napada, slaviti dan oslobođenja Zagreba, baš kao što bismo sutra trebali proslaviti i Dan pobjede, ujedno i dan Evrope, moram govoriti o ovakvim stvarima. Ali – moram! Jer, to je stvarnost u kojoj živimo.

Nema toga prava, nema te vrijednosti demokracije, nema te slobode govora i iznošenja vlastitog mišljenja kojima bi se mogao opravdati povijesni revizionizam. Ne mogu se i ne smiju se, bolje bi bilo reći: ne bi se smjele negirati i prešućivati činjenice. Nikakav revizionizam ne može rehabilitirati ustašku strahovladu koja nije imala nikakvu demokratsku legitimaciju i koja je teško okaljala hrvatsko ime.

Nikakva privrženost demokraciji ne može opravdati toleriranje, čak i prihvaćanje simbola i pokliča što podsjećaju na najtamnije razdoblje naše povijesti.

Nikakva potreba homogeniziranja nacije ne može poslužiti kao izlika za povijesno neutemeljeno izjednačavanje komunizma i naci-fašizma. A pogotovo to vrijedi kada je u pitanju Narodno-oslobodilačka borba koju su i u Hrvatskoj, i u ostalim dijelovima Jugoslavije poveli upravo komunisti. Pogotovo to vrijedi za crvenu petokraku koja je bila simbol borbe za slobodu. Simbol pobjede!

Kažem još jednom: žao mi je što o svemu tome moram danas i ovdje govoriti. Radije bih svečarski evocirao uspomenu na Dan oslobođenja, na X. Korpus Zagrebački i druge jedinice što su sudjelovale u oslobađanju Zagreba, kao i na sve ono što je tome prethodilo. Radije bih održao slavljenički i prigodni govor, kakav i priliči današnjem danu.

Ne mogu, jer taktizirati bi bilo pogrešno i promašeno, a šutjeti bi bilo pogubno.

Čestitam i vama ovdje i svim građanima našega glavnog grada Dan oslobođenja. Ujedno čestitam i svim građanima Repubike Hrvatske Dan pobjede i Dan Evrope. Želim da Zagreb i Hrvatska napreduju, da svoju budućnost grade na svijetlim tradicijama borbe za slobodu, a da mračne stranice naše prošlosti od kojih niti možemo, niti smijemo bježati ostanu tamo gdje im je i mjesto – u povijesti.

I samo još nešto želim: da Zagreb osamdesetu obljetnicu svojega oslobođenja dočeka s Trgom maršala Tita i Ulicom 8. svibnja 1945.!

Živjeli!