ENG
Fakt off!
Autor/ica 👤Boris Dežulović
Povezani članci
Izborom lokacije za spomenik 72. bojni Vojne policije ne komemorira se ni bojna, ni njeni poginuli pripadnici, već se ciljano amnestiraju mučitelji, ubojice i njihovi zločini u Lori, da na kraju kao ‘spomen generacijama’ tamo ‘ostane činjenica kako mi za vrijeme Domovinskog rata nismo imali nijedno ubojstvo u našem gradu’
“Želja nam je bila da napravimo spomenik koji naša postrojba zaslužuje, da ostane u spomen generacijama, jer uz sve napade na 72. bojnu Vojne policije, ostaje činjenica kako mi za vrijeme Domovinskog rata nismo imali nijedno ubojstvo u našem gradu. A nije bilo kuće u kojoj nije bilo oružja. Sve to zahvaljujući pripadnicima 72. bojne Vojne policije, koji su svi došli iz postrojbi Hrvatske vojske i znali su postupati prema svojim kolegama.”
(iz izjave umirovljenog bojnika Zlatka Čipčića, predsjednika Udruge branitelja veterana Vojne policije, u Slobodnoj Dalmaciji, 20. travnja 2016.)
‘Županijski sud u Splitu, u vijeću za ratne zločine, presudio je da su optuženi Tomislav Duić, kao zapovjednik Vojno-istražnog centra u sastavu 72. bojne Vojne policije, u naravi Vojnog zatvora Lora u Splitu, a Tonči Vrkić u svojstvu njegovog zamjenika, zatim Miljenko Bajić, Josip Bikić i Davor Banić kao pripadnici interventnog voda 72. bojne Vojne policije, te Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić kao stražari u navedenom Vojnom zatvoru Lora, u kojemu su pored ratnih zarobljenika bili protupravno zatočeni i civili, uglavnom srpske nacionalnosti, (…) dopuštali drugim vojnim i civilnim osobama da se prema zatočenim civilima ponašaju vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo, i osobito ih ponižavali, fizički i psihički zlostavljali, mučili i tjelesno kažnjavali, sve do usmrćenja nekih od njih, te i sami u tome sudjelovali.’
(iz presude Županijskog suda u Splitu od 2. ožujka 2006. godine)
Kad Zlatko Čipčić, predsjednik Udruge branitelja veterana Vojne policije, povodom odluke splitskih gradskih vlasti o podizanju spomenika slavnoj 72. bojni Vojne policije postrojava novinara Slobodne Dalmacije i podučava ga da ‘uz sve napade na 72. bojnu, ostaje činjenica kako mi za vrijeme Domovinskog rata nismo imali nijedno ubojstvo u našem gradu’ – ‘a nije bilo kuće u kojoj nije bilo oružja!’ podsjeća on podignutog kažiprsta – umirovljeni bojnik demonstrira zaista zavidno vladanje cinizmom kao službenim jezikom hrvatske šutnje o zločinima. Istim tim cinizmom, uostalom, i sam će rečeni spomenik biti postavljen tik pred ulazom u nekadašnji Vojno-istražni centar 72. bojne u ratnoj luci Lora, pred samom dakle kapijom onog malog logora na kraju grada, kroz koju barem pedeset od hiljadu zatočenika, ratnih zarobljenika i civila nikad nije izašlo živo.
Cinizam je podignut na potpuno novu, dosad slabo istraženu razinu: ni dva mjeseca prije nego što će splitska Komisija za imenovanje ulica, trgova i spomenika dirljivim crveno-crnim konsenzusom blagosloviti spomenik pred ulazom u Loru, u Splitu je nakon petnaest godina skrivanja uhapšen Tomislav Duić, sam zapovjednik Vojno-istražnog centra Lora, a samo desetak dana prije odluke Komiteta, pardon Komisije, na splitskom je Županijskom sudu održano pripremno ročište u ponovljenom procesu protivEmilija Bungura, pripadnika 72. bojne koji je prošlog ljeta u Žaboriću kraj Šibenika uhapšen nakon punih deset godina bijega.
Duić i Bungur, zajedno s još šestoricom suboraca iz 72. bojne, konačnom su odlukom Vrhovnog suda i potvrdom presude u procesu poznatom kao Lora 1 još 2007. pravomoćno osuđeni za ratne zločine nad zatočenim civilima – uključujući najmanje dva dokazana ubojstva: Gojka Bulovića i Nenada Kneževića – a splitski Županijski sud trenutačno razmatra mogućnost da ponovljeni proces spoji s predmetom Lora 2, u kojemu će se dvojici bjegunaca iz Lore 1, uz još trojicu pripadnika 72. bojne, suditi i zbog zločina nad ratnim zarobljenicima, uključujući najmanje tri ubojstva: Bojana Vesovića, Dušana Jelića i Vlade Savića.
Tu, pred splitskim sudom, Duićevi i Bungurovi suborci i prijatelji još jednom će demonstrirati autentični hrvatski cinizam, pa tražiti puštanje svojih heroja na slobodu do početka suđenja, bijesnim se škrgutom zubima pitajući zašto iskariotski sud ne ukine istražni zatvor ljudima koji su od pravomoćne presude pa sve do jučer, punih deset godina, bili u bijegu.
U takvom ozračju, eto, samo desetak dana kasnije – usred, podsjećam još jednom, ponovljenog procesa protiv pripadnika 72. bojne Vojne policije zbog zločina i pravomoćno dokazanih ubojstava civila u Vojno-istražnom centru Lori – cinici iz Komisije za imenovanje ulica, trgova i spomenika odobrit će spomenik 72. bojni točno pred kapijom tog zloglasnog logora. A bojnik Čipčić tim će povodom – usred ponovljenog procesa protiv pripadnika 72. bojne Vojne policije zbog zločina i, podsjećam još jednom, pravomoćno dokazanih ubojstava civila u Lori – hladnokrvno poručiti da ‘ostaje činjenica kako mi za vrijeme Domovinskog rata nismo imali nijedno ubojstvo u našem gradu’.
Konačno, bogati program tog festivala cinizma završen je ritualnim kimanjem mutave glave postrojenog novinara Slobodne Dalmacije, istih onih – ili barem istoimenih – splitskih novina koje su prije dvadeset četiri godine prve, i tada jedine u zemlji, pisale o zločinima iza kapije Vojno-istražnog centra u Lori.
Idejno rješenje spomenika 72. bojni Vojne policije, tri trometarska monolitna stupa koja, kako je to zamislio splitski arhitekt Mirko Budimir, zajedno čine slovo H – ‘što predstavlja Hrvatsku, heroje i hrabrost koja je vodila naše momke, koji su dali svoje živote za slobodu domovine’, kako je objasnio Čipčić – nudi se tako kao rijetko uspjela simbolična posveta tom cinizmu: tri stupa u obliku slova H, ‘Hrvatska, heroji i hrabrost’, što se pred kapijom mučilišta u Lori čitaju kao cinični podsmjeh, ‘ha, ha, ha’.
Nakon veličanstveno cinične odluke splitskih gradskih vlasti da se, umjesto dostojnog spomena žrtvama Lore, pred kapijom logora podigne spomenik postrojbi čiji su ih pripadnici na tom mjestu sustavno mučili i ubijali, ni onaj nikad dovoljno puta ponovljen javni pravorijek bojnika Čipčića – da ‘uz sve napade na 72. bojnu ostaje činjenica kako mi za vrijeme Domovinskog rata nismo imali nijedno ubojstvo u našem gradu’ – više nije tek cinični podsmijeh ubijenima, zdravom razumu, povijesnim činjenicama i Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, već sama programatska preambula temeljitoj reviziji suvremene povijesti. A taj je sud – sud historije – malo iznad Vrhovnog suda. Ni o čemu drugom stoga u cijeloj operaciji nije riječ nego o tome da na kraju, nakon svega i usprkos svemu – ‘uz sve napade’ – ‘ostane činjenica’.
Spomenik 72. bojni Vojne policije – da je ambicija zaista bila onaj Čipčićev dostojanstveni ‘spomen generacijama’, a ne ‘ostajanje činjenica’ – mogao je biti bilo gdje drugdje na širokom prostoru na kojemu je bojna djelovala, od Kruševa do Dubrovnika, od Maslenice do Mrkonjić Grada. Mogao je spomenik i u Splitu biti bilo gdje drugdje, recimo u Dračevcu, u kasarni Četvrte gardijske brigade u kojoj je nastala, ili u nekom gradskom parku: i sam spomenik Četvrtoj brigadi, najzad, nalazi se na jednom običnom raskršću, na neuglednom otočiću komunalnih ‘parkova i nasada’.
Mogao je, ali nije. Spomenik 72. bojni gradska je komisija dosad nezabilježenim cinizmom uglavila baš pred ulazom u njen zloglasni vojni zatvor, logor u kojemu su zatvorenici najstrašnije sustavno mučeni, pred kapijom na kojoj su devedeset druge ulaznicu za premlaćivanje zatočenika Splićani plaćali pedeset maraka, kroz koju su ulazili prestravljeni srpski civili i ratni zarobljenici, a izlazili sablasni krici i metalni kovčezi.
Na taj način ukinuta je mogućnost svakog neugodnog nesporazuma: izborom lokacije ne komemorira se ni bojna, ni njeni poginuli pripadnici, već se ciljano, vrlo precizno amnestiraju mučitelji, ubojice i njihovi zločini, da na kraju kao ‘spomen generacijama’ tamo, iza sedam gora i tri kamena monolita, ‘ostane činjenica kako mi za vrijeme Domovinskog rata nismo imali nijedno ubojstvo u našem gradu’.
Tisuću puta ponovljena laž, poznata je stvar, postaje činjenica. A činjenica je da mi za vrijeme Domovinskog rata nismo imali nijedan zločin u našoj Domovini.
Autor/ica 👤Boris Dežulović
