Fadilj Vokri i zastava sa Zmajevima

Povezani članci

• Zija Dizdarević: Borba za visokog predstavnika
• Tomislav Jakić: LAŽ JE ISTINA
• Imamo li, ne činimo li ništa sami, pravo na upiranje pogleda i u Svevišnjega?
• Viktor Ivančić: KAKO IZNAJMITI JOSIPOVIĆA
• Ilustrirana povijest hrvatskih Debila
• Lucićev sramotni obračun s biračima

Piše: Goran Sarić

Najmlađi sin prošle sedmice maturirao. Na fejsu dobio “mali milion” lajkova, virtualno pozdravljen iz svih uglova Plavog planeta: od Kanade do Amerike, i od Poreča do lijepoga Skopja. Kad mu, dok čita te poruke, vidiš široki osmjeh na licu, shvatiš da čak i fejsbuk ponekad umije zagrijati dušu. …

Ovdje, u Zemlji Lala i Kanala, običaj je da se u čast svršenog maturanta na fasadu kuće izvjese stari torbak i holandska zastava.  Torbak potom ode u kantu za smeće, a zastava, do nove prilike, u podrum.

S torbakom sam se i nekako mogao složiti, ali sa zastavom – ni slučajno! I to, ne zato što je holandska. Nego su mi se sve zastave davno ogadile. Suviše je zbog njih, s kraja na kraj svijeta, izginulo nedužnog naroda. Šta (mi) znači komad crvene, plave, zelene, kobajagi “svete” krpe za koju bi, kao, trebalo ginuti? Ništa, barem meni. Apsolutno i nedvojbeno ništa. Kome se gine, za bilo koju od “svetih istina”, eno mu kamenjar, eno mu livada, eno mu arizonska pustinja, tamo gdje se održavaju nukearne probe, pa neka gine, ako mu se hoće. Mene, i ostali narod bez zastava, neka pusti na miru.

Ali, kao i obično, zajebalo me. Naime, Vincent i Loesi, prijatelji, došli da čestitaju, i donijeli poklon. Nešto love i, pogađate? holandsku zastavu! E, jebaji ga, dobronamjerni su ljudi, i sad crven-bijeli-plavi baš mora na kuću.

A kad smo već kod zastava, naš slavljenik bi najradije izvjesio onu sa zmajevima. Pardon, zvjezdicama. Bosansku. Naročito sad, u vrijeme velike fudbalske fešte.

Rođen ovdje, najmlađi i najviši, ubjedljivo je i najveći Hercegovac od svih nas. Nije da smo se mi odrodili, ali kad vidiš njega kako navija za Džeku & Co., da te jeza od miline prođe! Tako sam ja nekada davno, još u prošlom mileniju, navijao za Papeta i Plave – one prave, od Triglava, pa do Gevgelije.

Da ne zaboravimo: navija on, baš kao i svi mi, svim srcem i za Oranje, novu domovinu, i za Hrvatsku, odakle su mu majka, rodbina, i dosta dragih ljudi, prijatelja. Ali, Bosna je Bosna.

Ne  znam zbog čega on, naše autohtonče, vatreno navija za BiH, ali znam svoje razloge za to. Zavičaj, i to baš ovakav – podijeljen, rascijepljen, siromašan, a lijep do bola – se voli kao slabašno, bolešljivo dijete koje tek učiš da hoda, a ne znaš čak ni hoće li preživjeti. Znaš da em je nejako, em mu mnogi, i takvom, rade o glavi. Nitkovi.

No, kako rekoh, navija on i za druga dva “naša” tima. Pa ga jedno veče pred ekran eto u narandžastom dresu, drugo u kockastom, a treće u onom s valjda najdužim natpisom na leđima: Bosna i Hercegovina. Pa se tako, prije početka, ponosno šeće dnevnim boravkom, kao paun. Ili kao mali zmaj, ako vam je draže.

To je prednost ljudi, i čovjeka bez zemlje: sad nemaš nijednu, a onda ih, najednom, eto čak tri. U mom slučaju i četiri! Belgija je moj tajni favorit iz sjene. Imaju strašan tim, samo da ih ogroman pritisak i velika očekivanja ne slome. Osim toga, Belgium u mnogo čemu liči na BiH: posvađan, rascijepljen, da nije Evropske unije – gotovo pred raspadom. I ona se, kao i BiH, voli teškom ljubavlju: predano, bez ostatka, vjerno.

A što se tiče dosadašnjih igara, Hrvatsku priču znamo. Došao im glave mali, žuti, s pištaljkom. Slika i prilika Blaterove FIFA-e: potkupljiv, nepravedan, sve u korist favorita. Ipak, nadam se da “kockasti” u zadnjoj tekmi mogu pobijediti opasne Meksikance, i proći u drugi krug. Bilo bi zaista šteta da turnir ovako rano ostane bez jednog od najboljih “veznjaka” na svijetu, Luke Modrića, pa makar do sada nije baš puno pokazao, al i bez sjajnog Rakitića, starog, ali “nepoderivog” Ivice Olića, naočitog Ćorluke… “Vatreni”, You Can That!

“Oranje-voz” piči preko svih očekivanja – prava superbrza vjetrenjača! Prije prvenstva niko im ovdje nije davao ni 20 % šanse za naredni krug, a postigli su to već nakon dvije utakmice, od kojih ona protiv Furije zacijelo ulazi u fudbalske udžbenike. “Petica” Španiji je više nego dostojan revanš za poraz u finalu prošlog svjetskog prvenstva. No, da li će Holanđani, sa veoma “lomljivom odbranom”, koju uglavnom sačinjavaju igrači iz slabog domaćeg prvenstva, daleko dogurati, to ostaje da se vidi. Lično, ne vjerujem.

Od ostalih su najviše razočarali oni od kojih se najviše očekivalo: Brazil, Argentina, Portugal, pa Engleska i već spomenuta Španija. Prva tri tima još imaju šansu za popravni, dok Gordi Albion i Furija, uprkos svim skupim zvijezdama, već pakuju kofere. Ali, to i jeste draž ovakvih turnira: nikad se ne zna ko će razočarati, a ko neočekivano iskočiti “iz sjene”.

Naše sam, kao desert, namjerno ostavio za kraj. Rizikujući da na sebe navučem bijes mnogih tačnovaca reći ću da su me u prvoj utakmici “debelo” razočarali. Protiv te večeri slabe i neuvjerljive Argentine su morali, i mogli bolje. Razumijem slavopoljke Gaučosima, ali oni su te noći zaista odigrali slab meč. Osim toga, i ptice na grani (u Žitomisliću) znaju da Lionel u reprezentaciji nije ni sjena Barceloninog Mesija. Nadalje, zar i sama Barcelona za sobom nema, za njene pojmove, izuzetno blijedu, neuspješnu sezonu?

Znači, s malo više drčnosti, drskosti i hrabrosti mogli smo, siguran sam, izvući bod. To bi nam omogućilo da u meč protiv Nigerije uđemo malo opuštenije, bez ogromnog straha od kiksa nad glavom.

No, možda je do mene. Ovdje, vani, naučio sam da, ako hoćeš nešto da postigneš, ponekad naprosto moraš biti brutalan. Zgrabiti šansu koja ti se pruža, pa makar i iz ruku nekog ko se čini većim i jačim od tebe. Tu šansu su Edin i Drugovi prije nekoliko dana, po meni, malo olako propustili.

Nadam se, i hoću da vjerujem da će večeras biti drugačije. Ili, kako je pred jednu veliku utakmicu rekao čuveni centarfor beogradskog Partizana, Fadilj Vokri: “Osećam da će ova noć biti moj dan!”