Europsko ulizivanje rušiteljima Bosne

Izdvajamo

• Imam li i ja pravo da se sjetim jedne priče o Bosni iz tih krugova, ne tako davno, pa sam je u sebi pročitao kao idiotsku i nisam je dalje širio. Evo mi sada pada na pamet. Priča kaže da »to«, zapravo, treba potiho »pustiti da odumre, samo od sebe, jer se sa time tamo niko više ne može nositi. Samo neka prođe još malo vremena, da se zaboravi Srebrenica i tako to...« Normalnom čovjeku ovo, vjerujem, ne bi palo na pamet. Ali, ko je danas još normalan u svijetu u kojem zajednica poput EU evo već mjesecima direktno hvali i milki po glavi one koji se zapravo na fakinski način sad već i javno izruguju toj istoj Uniji. I kome to služi. Normalnom i »običnom« stanovniku ove države ne. I on će znati odgovor kada mu se o svemu tome postavi pitanje, siguran sam. Vrlo brzo. Niko, ama baš niko neće moći tada da kaže – nismo znali ni o čemu se tu radi ni odakle je to išlo ni o tome ko je to podržavao. Baš onako – evropski.

Povezani članci

• Andrić u Višegradu, Isus na Marjanu – pamet u provaliji
• Nova knjiga Gorana Sarića oduševila kritičare
• Feral su bili ljudi koji su ga radili i ljudi koji su ga čitali
• PRIČA O KLUBU PONOSA I PRKOSA: FC “VELEŽ“ – CIJELI ŽIVOT JEDNA LJUBAV
• Prof. dr. Anto Domazet: Aktualna Vlada Kantona Sarajevo i mi građani Kantona Sarajevo
• Tko se s Iranom preigrao?

O stanju u kojem se nalazi Bosna i Hercegovina ne treba se puno raspitivati da bi se došlo do tačnog i jednostavnog odgovora. Stanje je jadno. Mnogi misle i jadnije nego što je ikada bilo, uključujući neposredna postratna vremena. Ako ništa drugo a ono zato što je razilaženje između realnosti i sudova o njoj, koje na nevjerovatan način proizvode domaći »lideri« i oni koje su potkupili na razne načine, doista groteskno.  Raskorak između  »pozitivnih« ocjena o Bosni koje izriču vrhovi Evropske Unije i njihove ambasade u Sarajevu, a blizu im je i Ambasada SAD, na svoj je način razorno  opasan, ali i apsolutno nerazumljiv. Ma koliko ovi »prijatelji BiH« misle da su im ocjene taktički opravdane, potrebne i stimulativne.

Malo je ovdje prostora da bi se makar i samo popisali svi relevantni pokazatelji koji i slijepcu bjelodano pokazuju u kakvom se ekonomskom, političkom, društvenom,  ali prije svega sistemskom  sunovratu  nalazi  država u kojoj je svakoj deklariranoj politici Unije, zapravo, pokazano od šake do lakta. Ogromna je tajna, međutim, šta to stimulira  ionako dekomponiranu Evropsku Uniju, prepunu vlastitih  egzistencijalnih problema da sebe samu i sve nas toliko laže baš na onom terenu koji je, navodno, samoj Uniji najvažniji.

Politički  poklisari  Dragana Čovića, aktuelnog  predsjedavajućeg  Predsjedništva BiH i lidera HDZ BiH, pokušavaju  na sve moguće načine unaokolo, kod kuće i u inostranstvu,  uvjeriti »pučanstvo i političku Europu« kako je BiH na samo pola koraka do predaje famozne aplikacije za  članstvo u Uniji. Naravno, kao bezmalo posljednji na Balkanu. On je to obećao  počinjući svoj osmomjesečni  rotirajući  turnus na mjestu  prvog među trojicom jednakih predsjednika.  Tako bi, zapravo, u njegov politički legat bio upisan i taj »povijesni događaj» što, u krajnjoj liniji, i nije za zamjerit’ , onako ljudski. Mnogi u istoriji  grade i veće, mada ničim objašnjive spomenike. No, to i nije glavna tema u ovom slučaju. Ono što jeste nisu ni sami po sebi skandali koji potresaju Bosnu i Hercegovinu, ma koliko bili veliki i na svoj način jadni. Da ne bude praznog etiketiranja, evo da nabrojimo samo neke, dobro poznate.

Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik na najdirektniji i sasvim eksplicitan način proglasi nedavno »nevaženje« državnih policijskih i pravosudnih organa BiH, posebno sudova, tužilaštva i Ustavnog suda BiH, na teritoriju »njegove države«, Republike Srpske. Onda zaprijeti i oružjem onima koji ne budu to poštivali. To se u svijetu zove državni udar, a u BiH – ništa. I za međunarodnu zajednicu podjednako ništa.

U utorak ujutro policija u Sarajevu  uhapsi zbog ometanja rada pravosuđa kandidata za mjesto  zamjenika ministra odbrane BiH, koji uoči hapšenja postane odjednom kandidat za ministra transporta i komunikacija BiH. Svašta tu ima, priča je slojevita, a sud mu odredi mjesec dana pritvora, kao i »pomoćnici« u djelu za koje su uhapšeni. Njegov partijski lider koji ga kandidira, nekoliko sati nakon hapšenja mrtav hladan podnese mandataru, predsjedavajućem Vijeća ministara BiH (to se u svijetu zove premijer),  prijedlog za to imenovanje. Uz obrazloženje da prethodno hapšenje ni na kakav način ne derogira to imenovanje, jer »on zna« da je njegov kandidat nevin! Taj stav podijeli  i  partijski  lider koalicione stranke  SDA,  ujedno i član Predsjedništva BiH, navodeći otvoreno da je ovdje u pitanju neka manipulacija. Sasvim pojednostavljeno, obojica lidera najjače koalicije u Parlamentu BiH ovim direktno negiraju  državno pravosuđe, policiju, sud, tužilaštvo. I izjednačavaju se s Dodikom. U čemu je razlika. Visoki predstavnik međunarodne zajednice, Evropa i Amerika šute. I hvale »reformski put BiH«.

Dva dana prije svega ovoga, u Republici Srpskoj se na sva zvona slave »Dan i krsna slava RS-a«, uz prisustvo delegacije iz Srbije sa Vučićem na čelu, iako je Ustavni sud BiH prethodno donio odluku da taj datum nije primjeren, iz niza razloga. I da u sekularnom (navodno) i multietničkom entitetu,  taj dan, ako ništa, ne može biti zvanično  spajan i s krsnom slavom entiteta.  I opet ništa.

U danu u kojem se sve ovo dešava, Valentin Inzko, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, dobiva »zvaničnu« čestitku iz Banjaluke na kojoj, uz njegov karikaturalni crtež piše: »Go home!« uz dodatak, »Srpska i dalje slavi!«

Tih istih dana, Vlada Federacije BiH pokreće postupak, de facto, ukidanja  savremeno uređene, za te prilike građene, dobro organizirane i potpuno ekipirane i opremljene  Opće bolnice, nakon rata renovirane donacijom Grčke od oko 20 miliona dolara. »Pravno«, to se zove pripajanje bolnice Univerzitetskom kliničkom centru Sarajevo, ili bolnici Koševo, dok bi se u prostorije napuštene Opće bolnice, navodno, uselile kancelarije i činovnici Vlade federacije BiH. O tom useljenju ima i drugih varijanti. Začudo, ovaj je postupak objelodanjen onih dana kada je nova direktorica  UKCS-a postala doktorica Izetbegović, supruga člana Predsjedništva BiH i predsjednika SDA, vladajuće stranke u Bošnjaka. Problem, zapravo, i nije toliko u stručnosti doktorice koliko u činjenici da se »operacija« mora izvesti bezmalo odmah, bez ikakve iole normalnije procedure, procjene opravdanosti, analiza struke, predviđenih postupaka, zakonskih odluka i  itd. Nekako baš slično onome kako se to radi tamo gdje se s uređenom, »evropskom« državom niko ni u putu nije sreo. A sprema se aplikacija za članstvo u EU, silno podržana iz EU!
Prateća priča u onoj aferi gore o pravosuđu i domaćim zapišavanjima po njemu s entitetskih vrhova, ima svoj pikantni, »evropski« nastavak između dva prva čovjeka u RS-u: Dodik i Ivanić, predsjednik RS-a i član Predsjedništva BiH iz RS-a se nadmeću javno u optužbama ko je veći zlotvor »Srpske«. Ivanić je optužen što je pristao da se pravosuđu BiH u državnom budžetu pojača stavka za 100 hiljada maraka pa je zato »izdajica«. Odgovor napadaču Dodiku je kako je njegov doprinos toj izdaji deset puta veći jer je on, Dodik, ne tako davno pristao na istu »donaciju« u iznosu od milion i kusur maraka!

Svađa je potom prešla na teren izračunavanja ko je, zapravo, više puta kao gest »patriotizma prema RS-u« odbio da provede odluku Ustravnog suda BiH! Baš evropski, nema šta.
Mala priča unutar one velike o hapšenju kandidata za ministra i podržavanju uhapšenog za mjesto u toj fotelji je također dodatno pikantna. Saznaje se da su se čak i ambasadorskim  imenovanjem  supružnika  pojedinih igrača u ovoj aferi uslovljavali  poslovi  koji su, evo, završili hapšenjem.  I da su ta uslovljavanja bila realizirana…

Ovako bi moglo koliko hoćete. No, vratimo se na doista suštinsku konstataciju i suštinsko pitanje. Konstatacija je: Svaki od ovih slučajeva, bez obzira na imena aktera, ima jedan osnovni zajednički imenitelj: potpuno, apsolutno, bahato, siledžijsko, primitivno a uspješno nipodaštavanje do ponižavanja svega onoga što Evropska Unija hoće da bude i na čemu zasniva svoj temeljni kredibilitet – zakona i njihovog bespogovornog poštivanja, sistema, procedure, legaliteta i legitimiteta, organizacije, demokratskog  ustroja,  struke,  odgovornosti, reda, pravila… Ukratko, riječ je o nipodaštavanju  institucije države  kao sistema  koji se  mora poštivati, makar u elementarno  propisanom okviru i smislu. Podjednako tako i prihvatiti i realizirati. A ovoga u svemu ne samo da nema, već se bh politička realnost  naprosto ruga svemu tome, svjesno, organizirano, sa samog vrha, do cinizma i – bezobrazluka.

Pitanje je:  da li sve ovo vladajući birokratski vrh Evropske Unije ne vidi? Zdravi razum govori – to je najmanje moguće. Da li ne želi da vidi, odnosno pravi li se da ne vidi. I šta očekuje od onih koji sve ovo čine perfektno znajući da im niko neće ništa. Ovo je, nažalost, sasvim moguće iz nekih njihovih razloga.  I konačno, najvažnije. Vide li oni koji ovu bahatost što se otela, a oni je hvale na sva usta upornim tvrdnjama kako je »BiH izašla na reformski put«, kako je »prihvatila reformsku agendu i pokazuje rezultate«, kako su »lideri mnogo više nego ranije posvećeni interesima naroda…«, da time pomažu na svaki način dalji sunovrat Bosne i Hercegovine sve do nove drame svake vrste. Možda i još gore, da li to neko što promovira potrebu ulizivanja rušiteljima Bosne, kao sutra planirano  države EU, hvali  njeno urušavanje jer to, zapravo, želi.

Možda i na tragu izjave  Milorada Dodika sredinom minule sedmice, javno u medijima,  da ustvari, »nije Bosna i Hercegovina istorijska tvorevina, već je to Republika Srpska…« To, dakle, kazuje čovjek koji je partner  Evropi u BiH. Ni Visoki predstavnik  ali i niko drugi iz ovdašnjih ambasada evropskih zemalja,  ni riječ ovim povodom nije kazao. Imaju interesa da odšute, takav nalog, tako misle? Ili nešto treće. Šta?

Imam li i ja pravo da se sjetim jedne priče o Bosni iz tih krugova, ne tako davno, pa sam je u sebi pročitao kao idiotsku i nisam je dalje širio. Evo mi sada pada na pamet. Priča kaže da »to«, zapravo, treba potiho »pustiti da odumre, samo od sebe, jer se sa time tamo niko više ne može nositi. Samo neka prođe još malo vremena, da se zaboravi Srebrenica i tako to…«
Normalnom čovjeku ovo, vjerujem, ne bi palo na pamet. Ali, ko je danas još normalan u svijetu u kojem zajednica poput EU evo već mjesecima direktno  hvali i milki po glavi one koji se zapravo na fakinski način sad već i javno izruguju toj istoj Uniji. I kome to služi. Normalnom  i »običnom« stanovniku ove države ne. I on će znati odgovor kada mu se o svemu tome postavi pitanje, siguran sam.  Vrlo brzo. Niko, ama baš niko neće moći tada da kaže – nismo znali ni o čemu se tu radi ni odakle je to išlo ni o tome ko je to podržavao. Baš onako – evropski.

Novi list