Euro Tesla

Izdvajamo

• A Tesla? Eh, da je barem živ. Pa da izmisli neki strujni krug za opasavanje nacionalizma, elektricitet koji bi umrtvio fašiste u zemlji njegova porijekla i onoj njegova rođenja. Ili bi, kako piše čuveni Robi K. (vječni učenik trećeg razreda), tek kazao: “Hu givs e šit ebaut ju? Faking lunatiks!“

Povezani članci

• Na Poljud stiže Huseinović iz Werdera
• OLIVER FRLJIĆ: UVOD U FENOMENOLOGIJU HRVATSKOG BUNJIŠTA
• Od Bobana do Kordića: Zašto Hrvatska voli ratne zločince?
• Nemiri & Nesanice: Mnogopoštovanoj gospodi ustašama
• Marinko Čulić: Amerikanizacija Evrope
• ZLATKO JELISAVAC: Politička pozadina ubistva

Eh, Nikola Tesla! Srbin? Ili građanin Hrvatske srpskog porijekla? Ili Amerikanac, rođen na teritoriju današnje Hrvatske? Genije koji je svijetu donio najvažniji izum, izmjeničnu struju. Školovao se u austrougarskoj monarhiji, pa ubrzo napustio svoj sirotinjski kraj i otpirjao u Ameriku gdje mu je stavljeno na raspolaganje sve što mu je trebalo da zauvijek izmjeni svijet.

Koliko je onda za taj genijalni um važno njegovo porijeklo, identitet, etnos, sve ono što je i danas dok uživamo u svjetlu od presudne važnosti ovdašnjim mutnim provincijama? Nikoliko, naravno, jer da se jest bavio prizemljem, ne bi se vinuo u nebo. I svakako, da je živ, ne bi bio sretan da baš kraj iz kojega je potekao, čistom slučajnošću svoga rođenja, da tamošnja sela u pustoši iseljene Like mahom nemaju struju, pa ona preostala starčad dan završava već s prvim mrakom. Zato što je tako htjela država čiji su nacionalistički vođe, evo, odlučili da na budući svoj euro stave upravo lik Nikole Tesle. Kao svoga najrođenijega. Teslu, Amerikanca, oko kojega se sada opet natežu hrvatski i srpski nacionalisti, pa iz Srbije prijete da neće to tako proći, da neće „njihov“ Tesla, srpsko čedo njihovo, završiti na hrvatskim eurima, odavde odgovaraju da neka samo laju, ali da je Tesla dika naša, iako eto Srbin po porijeklu.

A naš, autentično hrvatski, postao je odjednom, pa valja podsjetiti ovdašnju kulturnu i političku kloaku na događaje do jučer. Tek je, naime, pred koji mjesec spomenik Tesli Amerikancu, porijeklom iz Hrvatske, vraćen u rodni kraj, ali ne na isto mjesto, na središnji trg u Gospiću, nedaleko njegova rodnog sela Smiljan, nego onako malo sa strane, da se zna gdje mu je mjesto u svijesti hrvatskih patriota. Taj spomenik, rad velikog kipara Frana Kršinića, ista je nacionalistička bagra veselo minirala još 1992., pa je u zrak odletio Tesla čiji će lik sada krasiti hrvatski euro. I onda je 30 godina trebalo da se bista, obnovljena u jednoj srpskoj radionici, vrati na mjesto nesreće, u državu u kojoj se dinamitom razvaljivalo spomenike „nepoćudnim“ umjetnicima, antifašistima, partizanima, a jadnici koji su gomilom eksploziva uništili Teslu nisu vjerojatno ni znali da ruše spomen na onoga zahvaljujući kojemu danas mogu s flašom piva iz frižidera i izvaljenim trbusima gledati nogometne utakmice. Zato jer imaju struju.

Znali su to, međutim, oni koji su bili vlast, i koji su danas ponosni na Teslu, pa odmahuju rukom na prigovore onog mahnitog srpskog vođe koji baš ne da nijednog svog Srbina, ma gdje bio. Tesla mu je eto izmakao, svojataju ga ti mrski Hrvati, upravo dok on, kroz usta svog dobro trknutog ministra policije, promovira ideologiju „srpskog sveta“ i sumanuto, na tragu nekadašnje velikosrpske ideologije krvi i tla, poručuje kako je njegova stranka, to jest on, veliki Vožd, „jedini nesporni autoritet za sve Srbe, gde god živeli“, te da je „zadatak ove generacije političara stvaranje ‘srpskog sveta’ koji će ujediniti sve Srbe ma gde bili“.

Prijeti tako Aleksandar Vučić – svjestan gubitka Kosova, ali s jednim okom na Crnoj Gori koju je već dobro razorio, drugim na Bosni gdje mu je sluga slični mrak, šef Republike Srpske – kako Srbi izvan Srbije neće biti dio društvenog života zemalja u kojima žive nego sredstvo za destabiliziranje tih država. Treba li onda olako i ignorirajuće shvatiti ludovanje srpskog vođe? Onako kako ga razumije EU, smatrajući ga reformiranim nacionalistom, a ne opasnim čedom velikosrpske politike, upravo onako kako su 90-ih percipirali i Slobodana Miloševića čija je politika svesrpskog ujedinjenja završila krvlju, zločinom, nepovratnim komadanjem Bosne i uspostavom kljastih balkanskih državica.

I zašto vjerovati da se Vučić konceptom „srpskog sveta“, to jest Velike Srbije, i stalnom destabilizacijom regije samo šali? Kako bi zadržao svoju neprikosnovenu moć u Srbiji? Ali nju ionako ima. Srećom pa ne širi staru ideju svoga političkog oca Miloševića o svim Srbima u jednoj državi i na druge evropske zemlje gdje živi ogroman broj Srba, ali je zato izmislio svesrpski praznik, Dan srpskog jedinstva, 15. rujna. I planira ga slaviti u Makedoniji! Pa time prčkati i po toj državi, prijetiti, tamburati o tome kako Srbija ima najjaču vojsku u regiji, jer stalno od Rusije nabavlja oružje. Uglavnom, zvecka on stalno oružjem i istodobno naglašava kako Srbija nema teritorijalnih aspiracija prema susjedima, šaljući time opasnu poruku dvostruke konotacije, sve na tragu ideologije odgovorne za agresiju na Hrvatsku i BiH, rušenje gradova, etnička čišćenja…

Detektira tu opasnost jako dobro crnogorski književnik Andrej Nikolaidis, zamjerajući međunarodnoj zajednici što tretira srpskog vođu kao „reformiranog fašistu“, misleći da će ovaj odustati od velikosrpske politike i pita se: „Tko je tim ljudima savjetnik za Balkan? Borat?“

A Tesla? Eh, da je barem živ. Pa da izmisli neki strujni krug za opasavanje nacionalizma, elektricitet koji bi umrtvio fašiste u zemlji njegova porijekla i onoj njegova rođenja. Ili bi, kako piše čuveni Robi K. (vječni učenik trećeg razreda), tek kazao: “Hu givs e šit ebaut ju? Faking lunatiks!“

Mladina