Esad Bajtal:Ekstremističke ideologije su nastavak rata drugim sredstvima
Povezani članci
- Godišnjica masakra na Markalama: Karadžićevi monstrumi su ubili 43 osobe
- Predstava ‘Bio je lijep i sunčan dan…’ Tanje Miletić zatvorila Bijenale crnogorskog teatra
- Collegium artisticum: Kemal Hromić – Izložba plakata COVID-19
- Zašto bolje razumijem Petera Handkea od Andersa Olssona
- Opera buffa na balkanskom kifliću
- PSBiH prednjači u neizvršavanju odluka Ustavnog suda, Narodna skupština RS najažurnija
Razgovaralo se o tome koliko je Bosna i Hercegovina pogodno tlo za ekstremističke ideologije, koliko politički i vjerski lideri svojim ponašanjem, a posebno govorom mržnje, doprinose jačanju ekstremizma, kolika je snaga vehabijskog pokreta u Bosni i Hercegovini i kako se Islamska zajednica odnosi prema vehabijama, da li je nakon napada na američku ambasadu u Sarajevu vlast postala svjesna opasnosti od vehabizma, o manifestacijama fašizma, o tome zašto ekstremističke ideologije privlače mlade ljude, prijeti li opasnost ozbiljnijih sukoba među ekstremistima, kao i o tome da li bi trebalo zabraniti ekstremističke organizacije u Bosni i Hercegovini.
Esad Bajtal: Ekstremističke ideologije su u stvari samo nastavak rata drugim sredstvima. One su ušle u naše obrazovanje, u naše kulturne manifestacije, počinju da metastaziraju i zahvataju cjelokupno društveno tkivo. U tome je opasnost od ekstremizma. Normalan, razuman čovjek bi očekivao da će se za 20 godina stvari u Bosni i Hercegovini normalizirati i krenuti u ljudskom pravcu, da ćemo početi gledati u budućnost. Nažalost, ekstremisti su i dalje na sceni i nastoje da realiziraju svoje neostvarane ratne ciljeve.
Tanja Topić: Ne bih rekla da je naše javno mnijenje samo pasivno, ono je i podijeljeno i to po etničkoj matrici, što cijelu situaciju čini još težom.
Omer Karabeg: Koliko religija doprinosi širenju ekstremističkih ideologija?
Tanja Topić: Ne bih ni potcijenila, ali ni precijenila snagu vehabijskog pokreta. Na jednoj strani se ta opasnost relativizuje, ignoriše ili se sam pokret čak stavlja pod neku vrstu zaštite, a na drugoj strani, pogotovo u Republici Srpskoj, se ističe da je vehabizam najveća opasnost koja prijeti Bosni i Hercegovini. Mislim da u reakciji na taj incident nije bilo objektivnog pristupa, nije bilo analize rada bezbjednosnih agencija, već se na jednoj strani likovalo i dokazivalo kako su bili u pravu oni koji su ranije ukazivali na opasnost od vehabizma, dok se na drugoj strani čitava stvar posmatrala kao da opasnost ne postoji.
Tanja Topić: Umjesto odgovora na vaše pitanje podsjetila bih ko su danas predstavnici vlasti u Bosni i Hercegovini. Posljednih dvadeset godina na političkoj pozornici, uz nekoliko časnih izuzetaka, imamo ljude koji su bili perjanice najekstremnijih ideologija, koji su bili jahači rata. Zar oni mogu da budu tvorci mira i protagonosti tolerancije i pomirenja? To nije imanentno njihovom mentalnom sklopu.
Tanja Topić: Mnogo zavisi od obrazca ponašanja, koji djeca stiču u porodici, koji im roditelji serviraju. Navešću jedan primjer koji me je šokirao. Nedavno su građani Banje Koviljače organizovali proteste protiv azijskih azilanata koji su smješteni u njihovom gradu. Oni su zabranili djeci da idu u školu da ih ne bi “napadali” ljudi koji drugačije izgledaju i da bi pokazali da tim ljudima nije mjesto u njihovom gradu. Djeci se šalje poruka da treba zazirati od drugog i drugačijeg, da je on neprijatelj. Kada takve poruke primate u porodici, kroz sistem obrazovanja, kada ih slušate od političara, onda nije čudo što je ekstremizam raširen među mladima. Mladi ljudi, rođeni u devedestim, odrastali su u nacionalnim torovima. Nedavno sam naišla na podatak da 90 odsto mladih ljudi iz Banjaluke nikada nije otišlo u Mostar ili Sarajevo. Veliki broj mladića i djevojaka iz Sarajeva nikada nisu bili u Banjaluci ili Prijedoru. Živimo u podijeljenom društvu u kojem se mladi ljudi odgajaju da mrze drugog i drugačijeg.
Esad Bajtal: U Bosni i Hercegovini imate jedan porazan fenomen, nazvao bih ga rasističkim sistemom obrazovanja, koji je poznat po imenom ”dvije škole pod jednim krovom”. Sve je isplanirano tako da bi se onemogućio svaki kontakt između djece različitih nacionalnosti. Strogo se vodi računa da se djeca ne susretnu čak ni za vrijeme odmora u školskom dvorištu. Kad učenici jedne nacionalnosti završe odmor i krenu u učionice, onda nakon 10-15 minuta počinje odmor za učenike druge nacionalnosti. To je strašno. To je porazno – sociološki, psihološki, politički, bezbjedonosno, kako god hoćete. Odatle sve polazi. Sve ostalo je posljedica. Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini mora iz korijena biti izmijenjen i mora prihvatiti standarde modernog demokratskog svijeta.
Esad Bajtal: Naravno da utiče. Po zvaničnim podacima u Bosni i Hercegovini je 530 hiljada ljudi bez posla. Ako tome dodate, a to su neki ozbiljni ekonomisti i učinili, one koji iz ličnog dostojanstva ili iz nekog drugog razloga ne žele da se prijave na biro, onda prema nekim proračunima broj nezaposlenih dostiže milion. Takođe postoji podatak da oko 170 hiljada djece u Bosni i Hercegovini živi na egzistencijalnom minimumu. Naravno da su oni frustrirani. Ako imate toliki broj frustriranih i nezadovoljnih mladih ljudi, onda je razumljivo što mnogi od njih traže spas u nekom obliku iracionalnog ponašanja, u nekoj ekstremističkoj varijanti.
Esad Bajtal: Mislim da je teško povjerovati u to. Mislim da sukobi nisu mogući, ali je činjenica da se navijačke strasti mogu instrumentalizirati i usmjeriti u drugom pravcu. Pomenuo bih samo onaj slogan “Nož, žica, Srebrenica” koji se na ogromnim transparentima pojavljuje na utakmicama, javnim skupovima i manifestacijama, a na koji vlast ne reaguje. Sad se ponovo vraćam na vaše pitanje – da li je incident u Sarajevu osvijestio vlast. Mi smo ovaj slogan imali na sceni već prije osam godina, pa niko nije reagovao. Ja ne vjerujem da je ovaj slogan nastao spontano. Ne vjerujem da su ga smislili mladi ljudi, da su oni toliko ostrašćeni u etničkom i vjerskom smislu, već da je njihova navijačka strast instrumentalizirana i zloupotrebljena.