Esad Bajtal: Majčinska skrb dviju dama za BiH

Povezani članci

• Intervju: Dragan Marković: Mi smo narodna reprezentacija
• “Skup razuma” istovremeno u Zagrebu i Splitu
• Zapadni Balkan 2019: Balkanska inicijativa za 21.stoljeće
• Supergrađani/supergrađanke i Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini obilježili Međunarodni dan tolerancije u Mostaru
• Patrijarh-at
• Ženska mreža BiH traži da se 12. septembar proglasi Danom ženskih prava u BiH

Istovremena i, očito dobro koordinirana, posjeta Hilary Clinton, državne sekretarke SAD-a, i Catherine Ashton, visoke predstavnice Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost, regionu zapadnog Balkana već sa stanovišta njihovih funkcija prognostički je vrlo simptomatična i indikativna. Sasvim neovisno o tome šta i koliko signaliziraju njihove oficijelne i diplomatski jasne poruke date za ovdašnje medije i javnosti.

Demonstracija zajedničkog nastupa sugerira ideju jedinstvenog stava s kojim te politički visoko pozicionirane dame Evrope i Amerike dolaze u posjetu ovdašnjim političkim liderima, koji, ni nakon 17 poratnih godina, nisu u stanju (ne znaju, ne umiju ili neće, svejedno), svoje zemlje povesti putevima euroatlantskih integrativnih procesa, na koje su se prethodno višestruko obavezali.

Puno je problema ovdje u igri: od onih regionalnih (aktualni problem uzdrmanog viznog režima; problem uzajamnih odnosa: Beograd – Priština; planski kontinuirane destabilizacije i sistematskog podrivanja opstojnosti Bosne i Hercegovine), zatim unutar-bosanskih ostrašćenosti na fonu ustavnih problema tipa Sejdić-Finci, te politički krajnje uzavrelih i, usto, nezrelih partijsko-stranačkih odnosa, pa sve do uznemiravajuće retorike entitetskog i vanjskog (Srbija) poricanja Bosne i Hercegovine (Dodik), kao i zajednički upornog poricanja ili relativiziranja genocida počinjenog u Srebrenici.

Znakovito je da su, uprkos svim navedenim nedaćama i njima induciranim razlozima, ovako sinhronizirane posjete ovdašnji političari svoje viđenje dolaska dvaju dama gradili na izjavama medijskog negiranja logički očekivanog “zavrtanja ruku” u smislu pritiskanja (ne)odgovornih na ozbiljnije i promptnije pristupanje razrješavanju nagomilanih političkih i ekonomskih problema.

Na tragu te poricateljske, apriori odbranaške logike, valja pogledati neke od datih izjava i podvrgnuti ih (shodno ograničenom prostoru i vremenu), brzom, kroki analitičkom propitivanju.

Budućnost u EU

A šta je sve rečeno? Pored ostalog, da dvije dame dolaze s porukom podrške euroatlantskim integracijama Bosne i Hercegovine; da je evropska perspektiva važna i da su ustavne reforme neizbježne.

Hillary Clinton je naglasila da je nepojmljivo da se i 17 godina nakon rata i dalje koristi nacionalistička retorika i retorika zagovaranja dezintegracije Bosne i Hercegovine i da daje punu podršku multinacionalnoj Bosni i Hercegovini. I da tim zajedničkim dolaskom (Clinton-Ashton), “SAD i EU pokazuju svoj jedinstven stav”; da “nemamo sumnje da Bosna i Hercegovina prilazi EU”.

Da se “Daytonski sporazum mora poštovati i sačuvati i – tačka”; da “ne smijemo nikada zaboraviti žrtve Srebrenice”; da ne “smijemo negirati ono što se desilo tokom rata”; da “moramo ostaviti neproduktivne razgovore o secesiji”; da su “u budućnosti neophodne izmjene Ustava Bosne i Hercegovine”.

“Želim biti jasna, vaša budućnost je EU”, rekla je Clinton, a Ashton je naglasila zajedničku posvećenost SAD-a i EU budućnosti Bosne i Hercegovine.

Pogledajmo ključne riječi gornjih citata: “nepojmljivo”; “puna podrška”; “jedinstven stav”; “nemamo sumnje”; “mora poštivati i točka”; “ne smijemo”; “moramo”; “neophodno”…

Očito, radi se o značenjski vrlo tvrdoj, imperativno nabijenoj retorici. Retorici jasnog i glasnog stajanja EU-a i SAD-a uz Bosnu i Hercegovinu. Ako tome dodamo činjenicu da je za svaki razgovor bio predviđen “tačno sat vremena”, onda biva jasno da je već tim planiranim cajtnotom ovdašnjim sagovornicima oduzeta svaka mogućnost eskiviranja, laviranja i eventualnog politikantskog nadmudrivanja oko izloženih američko-evropskih zahtjeva.

A ta se nemogućnost, u medijsko-političkom žargonu, zove “zavrtanje ruku”, dakle upravo ono što je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojša Radmanović pokušao javno-medijski negirati uoči samog dolaska diplomatski naoštrenog američko-evropskog dvojca.

Kompletan paradoks

Iz sadržajne strukture zajedničkih poruka vidi se da je, na diplomatskom udaru, bio prvenstveno uporno destabilizirajući koncept Milorada Dodika i njegovog beogradskog etno-mentora Tomislava Nikolića.

Osjetivši da se upravo o tome radi, Dodik je, uoči same posjete Clinton-Ashton, pokušavajući nekako nadolazeću priču skrenuti u tuđu (međunarodnu) avliju, izjavio da nesposobnost funkcioniranja Bosne i Hercegovine (na čemu uporno i sistematski radi već cijelu deceniju), “nije problem nijedne političke strukture u Bosni i Hercegovini” (Saveza nezavisnih socijaldemokrata i njega lično), nego, kako je naglasio, “problem međunarodne zajednice”.

Tako je, da paradoks bude kompletan, govorio Dodik, dakle onaj koji, uporno i godinama, zagovara i glasno traži odlazak te iste međunarodne zajednice (Ured visokog predstavnika), iz Bosne i Hercegovine. Naravno, dobio je i odgovor da OHR mora još biti tu, a da je sva odgovornost na provođenju dogovorenog na domaćim političkim snagama i akterima.

Sve u svemu, ovo je, kako je ocijenjeno od relevantnih regionalnih analitičara, jedna od “najznačajnijh poslijeratnih diplomatskih posjeta Bosni i Hercegovini”, a s ciljem “otklanjanja prepreka na putu zemlje prema EU“, ali i “potvrđivanja globalne dominacije SAD-a kao glavne svjetske sile”.

Majčinska briga i skrb za Bosnu i Hercegovinu, koja, retorički gledano, karakterizira proteklu posjetu Hillary Clinton i Catherine Ashton, da se simbolički govoreći (jer politika izvan interesa ne priznaje ništa drugo, posebno ne emocije i skrb majčinstva), očitati i iz evidentne činjenice da su američko-evropski diplomatski dvojac činile upravo dvije žene.

 Al Jazeera