Ervin Hladnik Milharčič: GDJE SU NESTALI SVI LIJEPI RATOVI

Povezani članci

• Počela potraga za masovnom grobnicom kod Rudnice
• Baerbock: BiH najteži slučaj, intenzivira se kurs RS na otcjepljenju od države
• Uvjetovana smjena „političkih slonova“
• Goli i bosni
• STVARNO, „… ŠTA ĆE BITI S NAMA“?
• Boris Dežulović: Oni meni da nema stanovništva!

Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy se u martu ove godine nakon telefonskog poziva svog prijatelja filozofa Bernarda-Henri Lévyja odlučio za akciju vojnog zrakoplovstva u Libiji. Skupa su skovali definiciju vojne intervencije kao operacije za zaštitu civila u Bengaziju. Europske vojske još nikada nisu išle u rat. Još i danas se kreću po tajnom terenu, na kojem vojnici govore jezikom službenika nevladinih organizacija, a eskadrile bombardera se pokušavaju predstaviti kao naoružana krila mirovnih pokreta. 

I kad bombardiraju zgradu Muamera Gadafija u Tripoliju, u istom dahu uvjeravaju da meta napada nije Gadafi. Neuspjela karikatura predsjednika propale države može samo biti kolateralna šteta.

To je uvrjedljivo prema jednom od slikovitijih vojnih političara druge polovice XX stoljeća.  Ako je iko, onda je Gadafi zaslužio da ga pošteno ubiju bez pretvaranja. A posebno, što na njega pucaju nekadašnji prijatelji i saveznici. On sam s tim stvarima nije nikada imao poteškoća.

Nesporazum je nastao zbog brzog rušenja režima Zin Ben Alija u Tunisu i Hosnija Mubaraka u Egiptu. Tamo su europski političari oklijevali podržati protestante koji su htjeli radikalne političke promjene u državi. U objema državama je vojska bila suzdržana prema upotrebi teške vojne tehnike protiv političkog pokreta. Držala se formule da brani državu, a ne režim, i u objema državama je sačuvala razum. U Tunisu i u Egiptu se politički prevrat preoblikovao u dugotrajan i mučan proces političkih reformi, koji si polako krči put prema uspostavi parlamentarne demokracije. Sa malo sreće će se pristojno završiti. Moglo se učiniti da će brza zračna akcija u nekoliko dana istisnuti libijski porodični režim sa vlasti. Ali arapska društva nisu tako jednostavna. Mubaraka nije smaklo deset dana protestiranja na trgu Tahrir, nego dvadeset godina zaredom poraza egipatskih opozicijskih sila, koje su kroz socijalne mreže sazrele u širok i vrlo raznolik pokret.

Kad je došlo do političkog pritiska u Libiji, Gadafi je već znao da su arapski režimi krhki i da ih politička mobilizacija modernog društva može pomesti u nekoliko tjedana. Na proteste se odmah odazvao građanskim ratom. Građanski ratovi se ne odvijaju po logici brzih političkih prevrata. Europske snage su se u Libiji uplele u rat. Kad je Sarkozy povjerovao Lévyju, da se upliće u politički proces koji obećava brzu pobjedu, povjerovao je vrlo površnom društvenom analitičaru. Lévy zna biti fascinantan i hrabar pisac, filmađija i aktivist, ali poznato je da dosljednost nije njegova jača strana. Kad upadne u protivrječnosti, vadi se retorikom. U njegovoj pisanoj praksi je to jednostavno. U vojnim operacijama retorika ne vodi baš daleko.  Izmotavanje prikazivanjem standardne rušilačke zračne kampanje kao zaštite civila nakon nekoliko mjeseci se pretvorilo u prebrojavanje mrtvih, gdje dobre od loših može odvojiti samo bog. Taj rat još niko od europskih političara nije razglasio za sveti.

U Libiji su Sjedinjene Američke Države od samog početka bile diskretno upletene. Amerikanci sa ratovima nemaju problema. U principu se u njih upuštaju zato da bi pobijedili i njima su prilagoditli svoj politički govor.  Vrlo je jednostavno biti kritičan prema američkoj militariziranoj vanjskoj politici, ali im je nemoguće predbaciti kolebljivost. Kad se definiraju kao strana koja je umiješana u konflikt ustrajni su, strpljivi i ne dotuži im. Konačno uništenje i rasplet su jednako toliko značajni kao zamisao i zaplet. Sadama Huseina su hvatali skoro petnaest godina, tako da je nad njim  očajavao cijeli svijet. Razrušili su cijelu državu da bi ga uhvatili i onda ležerno predali šiitskoj miliciji da ga objesi. Osamu bin Ladena smo svi  već bili zaboravili, a na kraju su ga hladnokrvo ustrijelili. I onda kad argumente za rat izmisle, kao što je bilo u Iraku, istraju do kraja. U svakom slučaju ne gube vrijeme objašnjavajući da nisu u ratu.

Kod Libije su prihvatili originalnu europsku ideju da višemjesečno bombardiranje države u kojoj se odvija građanski rat – nije rat. U utorak je pravni savjetnik Bijele Kuće Harold Koh u svjedočenju pred američkim Kongresom uvjeravao da se radi o nečem drugom. “Od početka smo tvrdili da položaj u Libiji nije rat”, prostodušno je ubjeđivao. To je napredak. Nekoliko dana su u Bijeloj Kući uvjeravali da Sjedinjene Države u rat Libiji nisu ni upletene, niti su u neprijateljstvu.

Do zapleta nije došlo zbog međunarodne politike, nego zbog unutarnjih odnosa u američkoj politici, koja je u predizbornoj kampanji. Republikanska stranka koja u Donjem domu ima većinu, smeta Baracku Obami i pokušava ga diskreditirati i na polju obrambene politike. Američki predsjednik mora u roku od tri mjeseca od početka neprijateljstva sa stranom državom od Parlamenta tražiti dozvolu da nastavi rat. Inače mora u 30 dana prekinuti neprijateljstva i povući vojsku.  Obama se pokušao izvaditi objašnjenjem  da SAD nisu upletene u neprijateljstva, nego samo logistički podržavaju europske članice NATO Saveza, koji u Libiji brani civile od Gadafija. Prema do sada dostupnim podacima ni jedna od članica Europske unije nije upletena u rat, tako da se postavlja pitanje šta bombarderi i robot-letjelice rade u zraku. Ako se može vjerovati slikama rezultata njihovih djela, treba ili promijeniti pravnu definiciju rata ili zabraniti fotografiranje. S Lévyjem  si tu više nije moguće pomoći.  Ako bi Obama htio biti uvjerljiv, morao bi poslušati Slavoja Žižeka. To je moguće raspetljati jedino njegovom staljinističkom dijalektikom.

Ratove, koji su svojevremeno bili častan i pošten posao, stigla je ista sudbina kao i terorizam. Postali su balkanski banditizam bez jasne političke logike i bez počinitelja. Još u prvoj polovici devedesetih godina terorizam je bio uređena praksa. Kad je Hamas 1996. godine minirao autobuse u Jerusalimu, odmah je nakon svakog napada novinarima slao faks. U njemu je pisalo ko preuzima odgovornost i zašto je napad bio izveden. “Napad na autobus broj 18 je bio uzvratni napad za ubojstvo Jahiara Ajaša”. Ajaš je bio palestinski inženjer koji je razvio strategiju samoubilačkih napada. Izraelci su odgovorili bombardiranjem Gaze i poslali faks sa popisom svih svojih uzvratnih mjera. Nije bilo lijepo, ali je sve bilo jasno o čemu se radi. Prvo bomba, pa onda faks.

Sada teroristi i veselile šalju stvari u zrak, ne preuzimaju odgovornost i ne znaju objasniti šta rade. Kao da im je neugodno.

Ako je rat zaista nastavak politike drugim sredstvima, svjetska politika je u potpunom kaosu.

 Novice.Dnevnik.si Debate

Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič