Erich Rathfelder: Rastanak s Predragom Lucićem, hrvatskim nezavisnim duhom otpora

Povezani članci

• Pitanje intelektualca
• SEDMICA KOJU SU POJELE KOALICIJE
• Sloboda koja garantira sekularizam
• Dobro smišljena Improvizacija
• Zlatna kapljica Mostarskih kiša
• Beograd me danas pita: “šta ima u Sarajevu”?

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Za novinarku Maju S. sve je jasno. “Predrag Lucić nije bio samo predivan duhovit čovjek, dobar novinar, izvanredan pisac, pjesnik i redatelj nego i, moram reć, i lijep muškarac”. Rođen 12. veljače 1964., Predrag Lucić je u Splitu, jučer 12. veljače 2018. položen u grob. Nije doživio ni 54 godine. Više od tisuću ljudi došlo je u Split na groblje, ljevičari iz svih dijelova bivše Jugoslavije. “Jugoslavija je bila naša EU, sanjali su je najbolji, uništili najgori”, jednom je napisao Lucić. Hrvatskim nacionalistima Predrag ostaje crvena krpa. Čak i nakon njegove smrti ima ružnih komentara. Kao prije 25 godina kad je osuđivao zločine hrvatskih trupa u Bosni i Hercegovini nakon što su u ljetu 1993. u Ahmićima preko 100 ljudi zatvorili u kuće i spalili žive.

Predrag, osnivač legendrnog satiričkog lista “Feral Tribune” koji je bio anarhistički, prosvjedni i heretički glas Hrvatske, a tako je i sebe nazivao, prema desničarima i nacionalistima zagađivao je gnijezdo. Nasuprot njima, oko “Feral Tribunea” već se je za rata devedesetih kristalizirao duh otpora nezavisnih ljudi.

Predrag i njegov najbolji prijatelj i suborac, Boro Dežulovič, uživali su respekot svih nezavisnih duhova u regiji od kojih su ih mnogi zbog neustrašivosti smatrali svojim uzorima. Mnogi od njih došli su na pogreb, autori i novinari poput Ahmeda Burića i Senada Pećanina iz Sarajeva, Ervina Hladnika-Milharčića  iz Slovenije, Štefice Galić koja se svojim portalom ‘tačno’ i nadalje u Mostaru neustrašivo bori protiv nacionalizma i fašizma, da se nabroje samo neki.

Predrag je nakon propasti Feral Tribunea početkom tisućljeća i nadalje bio dobro umrežen u regiji, psao za nezavisne medije u cijeloj regiji, a s čitanjima poezije i nastupima nastojao je izdržavati obitelj unatoč, represiji – suprugu i troje djece. Krenuo je otvarati nova vrata u svom starom zanimanju – u Beogradu je naime pred posljednji rat studirao kazališnu režiju – i njegovi su komadi postali su Sarajevu, Tuzli i Beogradu veliki uspjesi.

“Bilo je i udaraca”, prisjeća se u dubokoj tuzi suborac Boris. O 70. godišnjici okončanja Drugog svjetskog rata, u svibnu 2015, Predrag i još nekoliko glumaca čitali se tekstove protiv fašizma Umberta Eca na Peristilu, povijesnom središtu Splita. Predragu se radilo o tome da upozori ne samo na ponovni uspon fašizma u Hrvatskoj, već i u cijeloj Europi. Došlo je samo malo ljudi. Svi su pripadali sceni.

“Ima nas samo 50 ili 70 ljudi u Splitu koji misle kao mi”, tada je kazao piscu ovih redaka. Predrag je bio utučen i smatrao je da je dosegao svoju najnižu točku. Nedugo zatim se razbolio. Njegov humor i britkost, kako ju je izrazio u knjizi “Antologija hrvatske gluposti”, ostat će međutim, i to ne misli samo novinarka Maja.

(Prijevod Nenad Popović, izvor:  Tageszeitung, Berlin 13.1.2018.)