Enver Kazaz: Kusturičina prokleta avlija

Povezani članci

• Samoubojstvo Evrope
• Sizifov efekt
• Fašizam se liječi čitanjem, a rasizam putovanjima
• Crna nit
• Boris Pavelić: Iščezavanje hrvatske alternative
• Znate li vi tko su oni?

Prljava kao i druge bosanske rijeke, Drina teče ispod Mehmed-pašinog mosta dubeći skupa sa Rzavom obale na kojima je lociran Kusturičin Andrićgrad. Na kapiji mosta, za vrijeme naše posjete, stajao je grafit: „Bakira, mamu ti jebem, ne misliš dobro svom narodu“. Poruka je očito upućena Bakiri Hasečić, predsjednici sarajevskog udruženja „Žene žrtve rata“, koje svake godine u Višegradu obilježava zločine što su ih nad bošnjačkim življem u ovom gradu izvele Mladićeva i Karadžićeva vojska i policija. Na omanjem trgu u gradu postavljen je spomenik njima… I grafit i spomenik direktan su izraz narativnih klišea što ih je Kusturica ugradio u temelj svoje proklete avlije za Andrića

Emir Kusturica gradnjom Andrićgrada i objašnjavanjem razloga zbog koji to čini vrši konačnu likvidaciju Andrićeve literature za račun njene brutalne ideologizacije. Andrić već odavno u srpskom, hrvatskom i bošnjačkom društvenom prostoru nije samo jedan od klasika, niti samo nobelovac. On je, baš zato što je klasik i nobelovac, postao sredstvom ideološke manipulacije, čak argumentom nacionalističkih ideologija, piscem čija je literatura posljednja i neupitna istina krvave historije i dokaz da su Drugi stalni svepovijesni neprijatelji, nacionalni demoni od kojih neprestano dolazi samo Zlo.

Bošnjački, hrvatski i srpski nacionalisti saglasni su u jednom – Andrić je velikosrbin, a njegova literatura nije ništa drugo do velikosrpska slika bosanske povijesti kao prostora stalne međunacionalne i međuvjerske mržnje.

Bošnjačka nacionalistička akademska kritika takvo čitanje Andrića zaokružila je 2000. godine naučnim skupom i zbornikom radova Andrić i Bošnjaci u kojem je, pod komandom sarajevskog univerzitetskog profesora usmene književnosti Muniba Maglajlića, za sva vremena ostavila svjedočanstvo ideološke instrumentalizacije ovog pisca i njegova djela. Nobelovac je proglašen bošnjakomrscem, islamomrziteljem, pripadnikom evropcentrične ideologije koji je otomanizirao Bosnu na način na koji je u imperijalnoj evropskoj literaturi orijentaliziran Orijent radi pribavljanja moralnog opravdanja za njegovo koloniziranje. Ta je kritika svoj nacionalistički finale imala u optužbi da je Andrić baštinik kosovskog mita, a njegova literatura poslužila je kao inspiracija izvršiocima srebreničkog genocida. Turkofilna i islamocentrična, ova je kritika u svojoj eurofobnosti i na okcidentalizmu zasnovanoj sterotipizaciji optužila i Nobelov komitet da je Andriću dodijelio Nobelovu nagradu baš zbog mržnje prema islamu i muslimanima.

Hrvatska akademska nacionalistička kritika isključila je Andrića iz hrvatskog književnog kanona, ne opraštajući mu odluku da živi u Beogradu i pisanje na ekavskom narječju, da bi ga u povodu pedestogodišnjice dobijanja Nobelove nagrade za književnost pokušala vratiti u hrvatsku književnost. Tim povodom Sveučilište u Mostaru organiziralo je prošle godine veliki naučni skup o Andriću na kojemu se tvrdilo da je on pisao na hrvatskom jeziku sa kojega je prevođen, a čak se kao argument njegovom hrvatstvu potezao i krsni list kao dokaz piščeve pripadnosti katoličkoj vjeri. Tretiran kao izrod i odrod, običan izdajnik, Andrić je postao neka vrsta razmetnoga sina hrvatske književnosti.

Srpska nacionalistička akademska kritika nikad, zapravo, nije odustala od ideološkog reduciranja Andrićeve literature na svoju ideologiju nastojeći, u svojoj islamofobnosti i trukofobnosti, dokazati kako je u njoj Bosna tobože prikazivana isključivo kao zemlja mržnje i da je Andrić prorekao krvavi raspad Jugoslavije i zločine koji su se u njemu desili. U tu svrhu čak je i njegova priča Pismo iz 1920. falsificirana do te mjere pa se dokazivalo kako je ona u svojoj prvoj verziji nosila naslov Pismo iz 1992., a Andrić je kao prorok vidio povijesnu nužnost da Radovan Karadžić i Ratko Mladić genocidom u Srebrenici 1995. godine ostvare vjekovni velikosrpski san o svesrpskoj državi. Imperijalno postavljena prema susjedima, Hrvatskoj i Bosni, ta je kritika uistinu vršila moralnu pripremu i opravdanje za ostvarenje velikosrpskih ratnih planova i ratne zločine kao njihovu posljedicu.

U međusobnom ratu sve tri nacionalističke akademske kritike zauzele su centralnu institucionalnu i društvenu moć ostvarujući kapilarnu kontrolu nad srednjoškolskom i visokoškolskom interpretacijom Andrićevih djela. Jedini južnoslavenski književni nobelovac postao je u srednjoškolskoj i visokoškolskoj nastavi konačno ono što su ovdašnji nacionalizmi sve vrijeme željeli – pisac jednodimenzionalne ideološke literaturu iz koje niču temeljeni narativi velikosrpske ideologije. Bez obzira na sve polemike vođene sa takvom interpretacijom Andrića i ogromnu, prije svega esencijalističku, literaturu o djelu ovog pisca, nacionalistička kritika baš zbog pozicije akademske moći koju zauzima u društvenom polju nametnula se kao Jedna i Jedina Istina o ovom piscu. Andrić je tako u našem vremenu postao matica koja je porodila i Ćosića, i Bečkovića, i Nogu, i Karadžića, i Mladića, i Miloševića, i sve njihove sljedbenike.

Šta u takvom kontekstu radi sa Andrićgradom Emir Kusturica? Ništa drugo do materijalizira i u realni prostor izvodi velikosrpsku interpretaciju Andrića. U Kusturičinim očima Andrić je idealan Srbin, jer je kao i on konvertit, koji je spoznajući istinu pravoslavlja promijenio pogrešnu vjeru svojih predaka. Tako se Kusturica kao idejni zasnivač i ktitor Andrićgrada izjednačava sa Andrićem, nalazeći u nobelovcu najjači argument za svoje pokrštavanje na Mokroj Gori, mada ne postoji niti i jedan dokaz da je Andrić primio pravoslavlje. Kusturica na toj osnovi prisvaja za sebe ogroman simbolički kapital koji u južnoslavenskom i svjetskom kulturnom kontekstu nosi Andrić, da bi ga posmrtno pravoslavizirao. Ali u tom simboličkom izjednačavanju svog pokrštavanja sa Andrićevim odlukom da živi u Beogradu, Emir Kusturica računa sa još jednim simboličkim učinkom. Naime, on svoju poziciju u području srpskog filma izjednačava sa Andrićevom u literaturi. Ako je Andrić najveći srpski pisac svih vremena, ako je nobelovac, i ja sam najveći srpski režiser svih vremena, ovjenčan međunarodnim nagradama kao Andrić Nobelovom, pa nas dvojica kao dva najveća srpska genija u području umjetnosti i kulture ostavljamo Andrićgradom srpskom narodu zavještanje za ukupnu budućnost – to je osnovna Kusturičina poruka. Prevdena na jezik Kustine raje sa Gorice iz Sarajeva ona bi glasila: Kusta je šaner koji se grebe i džepari Ivu.

Kradući Andrićev simbolički kapital naočigled javnosti, ktitor Andrićgrada to čini uz medijsku pompu i podršku državnih organa, predstavljajući svoju krađu kao najveće moguće nacionalno djelo. Temelje Andrićgrada postavlja skupa sa Miloradom Dodikom, svako malo se poziva na Borisa Tadića, a na lokalnim medijima iz Republike Srpske objašnjava kako mu je cilj da se gradnjom Andrićgrada konačno prestanu pričati priče o zločinima iz rata i otvore one o budućnosti. Zbog toga Kusturica postaje državni režiser prve vrste, glavni svesrpski umjetnik koji i srbijanski i republičkosrpski politički prostor pretvara u svoj performans s ciljem legitimacije srpske nacionalističke ideologije u području kulture. Na toj osnovi njegovo konvertitstvo ulazi u red ideoloških činova prve vrste, a njime Kusturica ulančava sebe i nobelovca u konvertitski mit na kojemu velikosrpska ideologija razvija najcrnje predrasude i mrzilačke stereotipe prema bosanskim muslimanima, za koje će ratna zločinka Biljana Plavšić, potopljena u taj mit do kraja, ustvrditi da su „genetski otpad srpskog naroda“.

Otud je Kusturičin Andrićgrad i u svojoj idejnoj osnovi, i u svojoj lociranosti, i svojoj arhitektonskoj izvedbi, i u svom simboličkom kapacitetu ništa drugo do puki skup narativnih klišea velikosrpskog nacionalizma.

Utemeljujući Andrićgrad kao velikosrpski mnemotop Kusturica ne računa samo na Andrićev simbolički kapital. On to čini i sa simboličkim kapitalom Mehmed-paše Sokolovića, čiji je genijalni most bio inspiracija Andrićevoj narativnoj filozofiji o nužnosti premošćivanja svih mogućih granica među ljudima, a u romanu Na Drini ćuprija most izrasta u simbol koji spaja ne samo vremena, prostore, kulture i ljude, nego i zemno, propadljivo sa metafizičkim i vječnim.

Mehmed-pašin most i Andrićgrad stoje jedan naspram drugog u Višegradu. Most na ulazu u grad, a Andrićgrad zauzima jedno od centralnih mjesta grada, ono na ušću Rzava u Drinu. Simbolički rečeno most je ulaz u grad, njegova kapija, a Andrićgrad se ukazuje kao njegov centralni trg. Dominantnu poziciju u Andrićgradu Kusturica je dodijelio kopiji Visokih Dečana, najvažnijeg manastira Srpske pravoslavne crkve na Kosovu. Tako se u simboličku igru Kusturičinog Andrićgrada uključuje još jedan mit – onaj kosovski, a u odnosu na njega Mehmed–paša Sokolović postaje još jedan jaki znak. Naime, Kusturica kalkulira sa Mehmed-pašinom biografijom na sličan način kao i sa Andrićevom, pri čemu bi Andrićevo prevjeravanje baš kao i Kusturičino trebalo biti dokazom spoznaje istine pravoslavne vjere, dok bi Mehmed-pašino islamiziranje povezano sa asocijacijama na kosovski mit bilo dokazom osmanskog nasilja i nasilnosti islama. Kusturica u svojoj osmanofobnosti na taj način „ispravlja“ povijesne greške, kako bi deosmanizirao Mehmed-pašu, a istodobno posjetiteljima poslao islamofobnu poruku i homogenizirao ih na temelju ideoloških mitova o Kosovu polju i konvertitskom grijehu bosanskih muslimana.

Međutim, u simboličkoj politici prostora, kopija manastira Visoki Dečani svetosavizira Andrićgrad, pa se Andrić i njegovo ukupno djelo stavljaju pod okrilje svetosavlja kao metaoznačitelja ukupnog simboličkog kapaciteta Andrićgrada. Pažljivo dekodiranje jezika simbola u Andrićgradu, pokazuje da su Kusturica i njegovi arhitekti strogo vodili računa o politici prostora. Kopija Visokih Dečana dobija ne samo dominantnu poziciju u Andrićgradu, opasanom zidinama poput neke srednjovjekovne tvrđave, nego i simboličku funkciju duhovnog izvora iz kojeg je potekla Andrićeva literatura. Lotikin hotel, čardak na mostu, kule i puškarnice, ulice sa osmanskom ili mediteranskom arhitekturom, sav taj Kusturičin arhitektonski kalambur, u kojem tobože komuniciraju Bizant i Orijent, Orijent i Okcident, renesansa, neoklasika, pseudosecesija i otomanska kultura, natkriljen je manastirom, pa su prostori i građevine o kojima je pisao Andrić na taj način svetosavizirani. Kusturičina simbolička poruka je nedovosmislena: Andrić nije pisao iz idejnih osnova evropske skeptične i visoke modrene, te iz ugla ideje jugoslavenstva i pozicije saosjećanja sa bosanskom filozofijom povijesne patnje, nego iz duha svetosavlja. Ako je piščeva biografija poslužila Kusturici za manipulaciju nacionalističkim narativnim klišeom o konvertitskom grijehu, pretvaranje Andrićevog fiktivnog u realni prostor Kusturičinog Andrićgrada služi kao potpuna manipulacija piščevom poetikom. Ona se u Kusturičinoj arhitektonskoj interpretaciji svela na nacionalističke klišee.

Andrićgrad kao tvrđava opasana zidinima pokazuje koliko je Kusturica ne samo manipulativan i u kojoj mjeri je on Ćosićev ideološki šegrt i surogat, nego i to koliko je njegova interpretativna imaginacija invalidna i začinjena srednjovjekovnim pogledom na svijet. Ako je Mehmed-paša gradio svoj genijalni most s ciljem da u zavičaju spaja obale i ljude a Andrić taj most podigao iz realnog i povijesnog u beskrajni prostor metafizičke podloge umjetničkog djela, Kusturica u svom deosmaniziranju Mehmed-paše i svetosaviziranju Andrića ograđuje svoje ktitorsko djelo zidinama na način srednjovjekovnih plemića i kraljeva. Andrićgrad tako postaje tvrđava velikosrpske ideologije, Kusturičina prokleta avlija za Andrićevu literaturu, mnemotop u koji su upisani klišei srpskog nacionalizma.

Međutim, Kusturičina invalidna interpretacija Andrića ne temelji se samo na svetosavskoj i velikosrpskoj ideologiji nego i na sitnošićardžijskoj računici. Ubijeđen je Emir Nemanja Kusturica da će Andrićgrad postati turistička atrakcija i da će se na nobelovcu dobro zarađivati. Spajajući Andrićgrad i obližnju Mokru Goru, Kusturica gradi svoj prekogranični turistički feud novcima poreskih obveznika. Tako beogradske i banjalučke političke elite postaju njegova služinčad, jeftini kmetovi ideoloških manipulacija svesrpskog režisera. Srbija je Mokru Goru proglasila nacionalnim parkom, a Republika Srpska Andrićgrad doživljava kao svesrpski kulturni spomenik. Iza njih se otkriva Emir Nemanja Kusturica kao običan turistički radnik u Višegradu, koji je Dodikova vlast, kao i cjelokupni istočni dio Republike Srpske opustošila do kraja. Višegrad, Rudo, Foča, Rogatica i Miljevina su urušeni gradovi, zapušteni i prljavi, depresivni, baš kao i niz drugih manjih mjesta po BiH. Oni su živi spomenici beščašća bosanskohercegovačke tranzicije i krvožednosti etno-klero kapitalističkih elita.

Andrićgrad je vrhunaravni izraz republičkosrpske etno-klero kapitalističke elite, spomenik njenom beščašću. Utamničivši Andrića u prokletu avlija svoje invalidne, na nacionalističkim klišeima zasnovane interpretacije piščevog djela, Kusturica ga pretvara u sredstvo vlastitog nacionalizma i jeftin cekin u svom sitnošićardžijskom turističkom računu.

Prljava kao i druge bosanske rijeke, Drina teče ispod Mehmed-pašinog mosta dubeći skupa sa Rzavom obale na kojima je lociran Kusturičin Andrićgrad. Na kapiji mosta, za vrijeme naše posjete, stajao je grafit: „Bakira, mamu ti jebem, ne misliš dobro svom narodu“. Poruka je očito upućena Bakiri Hasečić, predsjednici sarajevskog udruženja „Žene žrtve rata“, koje svake godine u Višegradu obilježava zločine što su ih nad bošnjačkim življem u ovom gradu izvele Mladićeva i Karadžićeva vojska i policija. Na omanjem trgu u gradu, nedaleko od mjesta gdje stajao Mehmed-pašin karavan saraj, postavljen je spomenik njima, ogromna figura ratnika sa krstom u jednoj i mačem u drugoj ruci. Na postolju spomenika piše: Braniocima Republike Srpske.

I grafit i spomenik direktan su izraz narativnih klišea što ih je Kusturica ugradio u temelj svoje proklete avlije za Andrića.

tekst preuzet sa portala e-novine